Rykarda Parasol: Nositi haljinu na sceni nije performance-friendly

Rykarda Parasol, glazbenica iz San Francisca, već desetljeće stvara i nastupa. Do sada je producirala tri albuma: sama pišući tekstove, pjevajući i svirajući. Svoj rad opisuje kao alkemiju književnosti, kulture, psihologije, egzistencijalizma i međuljudske interakcije.

S Rykardom smo razgovarali uoči njezinog koncerta koji će se održati u četvrtak, 8. svibnja, u zagrebačkoj Močvari. U sklopu regionalne turneje Rykardu se ovih dana može čuti i u Poljskoj, Sloveniji i Srbiji.

ŽIVJELA SI U SAN FRANCISCU, A NEDAVNO i U EUROPI: PARIZU I VARŠAVI. MOŽEŠ LI ODREDITI KOJEM GRADU PRIPADAŠ ILI KOJEM BI VOLJELA PRIPADATI? OSJEĆAŠ LI SE IGDJE NA SVIJETU KAO DOMA?

Radikalne selidbe imala sam nekoliko puta: u Austin (Texas), Los Angeles i Pariz. Osjećala sam se kao doma u svim gradovima. Međutim, mnogo vremena provodim u drugim mjestima. Sada sam u Tel Avivu. On je isto tako moj dom. Pretpostavljam da pripadam San Franciscu i Los Angelesu: svaki put kada se vratim je jako teško otići.No, srcem ipak pripadam Tokiju.

TOKIJU? KAKO TO? JESI LI IKAD BILA TAMO?

Ovo samo moja razigrana mašta progovara. Nikada nisam bila, ali bih voljela. Zamišljam samo koliko je drugačije od svih mjesta na kojima sa bila; mjesto na kojem se osjećam kao “riba van vode”, što mi je jako poznat osjećaj.

IPAK, ŽIVIŠ JAKO NOMADSKI. OSJEĆAŠ LI SE ČESTO TAKO?

Istina, češće se osjećam, nego što se ne osjećam kao ''riba van vode''. Pretpostavljam da je to normalno kada sam okružena velikim brojem ljudi koje ne poznajem. Volim upoznavati nova mjesta i razmišljati o tome što se u mojoj okolini događa, a da nisam dio toga... Kao djevojčica sam sve jako glamurozno zamišljala u svojoj glavi (valjda zbog američke literature i kulture vožnje), kao vožnju kroz nepreglednu zemlju slušajući radio postaje koje puštaju country.

IMAŠ LI OMILJENI ALBUM KOJEG SLUŠAŠ KADA PUTUJEŠ? ILI BI MOŽDA HTJELA RADITI SOUNDTRACK ZA FILM CESTE?

Rado bih radila na glazbi za film. Nedavno mi je pristupio jedan scenarist/redatelj pa držim palčeve da se suradnja realizira. U mojoj glavi bi to bio film koji spaja ‘Hangover’ s ‘Natural Born Killers’. Na putu se uvijek se vraćam albumima ‘Blonde on Blonde’ Boba Dylana ili ‘Take It from the Man!’ Brian Jonestown Massacrea.

KĆI SI IZRAELSKIH I ŠVEDSKIH IMIGRANATA, ŠTO MEDIJI ČESTO SPOMINJU KADA PIŠU O TEBI. UZEVŠI U OBZIR TE KORIJENE, STALNA PUTOVANJA I ODRASTANJE S RODITELJIMA KOJI NISU AMERIKANCI BI LI UOPĆE REKLA DA SI RAZVILA NACIONALNI IDENTITET?

Biti Amerikanac danas obično znači imati raznolike korijene. Moji roditelji su zapravo samo nešto više ekscentrični od drugih. Naravno, iskustvo mog oca za vrijeme holokausta imalo je neupitan utjecaj na mene. Ali i on je odrastao u Izraelu, još jednom mjestu obilježenom različitim korijenima. Naši domovi i domovine nisu nikada bili stabilna utočišta: oba moja roditelja su ih napustila. Moj otac na sve to gleda s nešto više anksioznosti i često kaže da moram imati što više putovnica uz sebe. Novinare obično ne zanima priča moje majke pa smatram da je važno istaknuti da me je ona, iako uopće ne prati moj profesionalni rad, svojom kulturnom pozadinom također formirala.

VRIJEĐA LI TE TO? SADA KADA IMAŠ PRILIKU, ŠTO BI ISTAKNULA KAO NAJDIVNIJI DAR SVOJE MAJKE?

Kada sam imala šest godina majka je s ocem izradila kućicu za lutke koju danas koristim kao policu za knjige. Većinu sam intervjua davala u Poljskoj, gdje je rođen moj otac, pa je razumljivo da su znatiželjni oko njegovih i mojih veza s tom zemljom. Ali ne, nisam uvrijeđena. Samo mislim da je to mali dio čitave priče, a s medijima obično tako funkcionira. Pričaju o segmentu, obično potpuno pogrešno, i to onda postane istina. S jedne strane mi je to ok, ne želim da svi znaju sve o meni. Ako me žele upoznati neka slušaju moju glazbu.

ČESTO TE OPISUJU KAO MISTERIOZNU I OPASNU ZAVODNICU ROCK NOIR SCENE. OSJEĆAŠ LI SE KAO FEMME FATALE NA SCENI? IMAŠ LI SVOJU MRAČNU STRANU I KAKO SE ONA MANIFESTIRA U TVOM KREATIVNOM RADU?

Većina mojih pjesama govorio o odbacivanju ljudi, što je potpuna suprotnost zavođenju. Mislim da ću jednog dana objaviti knjigu “101 način da vas ljudi prestanu voljeti”. Eto, upravo sam demonstrirala svoju mračnu stranu. I naravno, čitav taj “ja i ti i sve ovo smo ništa” stav se osjeća u mojoj glazbi. Ali opet, to nije tema koju bih potegla uz ispijanje koktela.

TVOJA GLAZBA JE POPRILIČNO INTIMNA I OBIČNO GOVORI O TOME ŠTO TI SE TRENUTNO DOGAĐA U ŽIVOTU? NA KOJI NAČIN OVA ISKUSTVA PRETVARAŠ U UMJETNOST? BI LI REKLA DA JE TVOJ ŽIVOT UMJETNOST?

Istina, moj je rad jako osoban. Međutim, nikada ne planiram pisati i stvarati. Jednostavno dođe kao refleksija ili potreba da istražim ono što mi se događa u životu. Izbacim nepotrebno, a potom se fokusiram na ono što u mom životu ima značenje, jer on je stvaran, ne umjetan.

TVOJI PRETHODNI ALBUMI OPISANI SU KAO OSOBNA ISKUSTVA I ŽIVOTNE FAZE, A NAKON POSLJEDNJEG SI IZJAVILA DA SI KONAČNO PRIGRLILA I PRIHVATILA SEBE. ŠTO ONDA MOŽEMO OČEKIVATI OD NAJAVLJENOG ČETVRTOG ALBUMA? MISLIŠ LI DA MOŽEŠ PJEVATI O NEČEMU ŠTO NIKADA NISI ISKUSILA?

Uvijek ciljam na autentičan osjećaj pa pišem o onome što poznajem. Ako nešto ili nekoga dovoljno poznajem, pisat ću o tome. Radim u formatu ‘Velikog Gatsbyja’. Tamo je priča ispričana kroz promatrača koji je jako blizu centru akcije te ju analizira. Nekoliko puta sam to pokušala. “Hold Back the Night” je primjer kada sam pjevala o nečemu groznom što se događa drugima dok sam bila prisutna. Otpjevala sam što sam vidjela. S druge strane, kada pjevam “Lonesome Place” postajem Afroamerikanka s Juga kojoj je opstanak na prvom mjestu, iako ne pripadam tom svijetu.

PROČITAO SAM DA SI U JEDNOJ FAZI NOSILA FRAK NA KONCERTIMA. GLAS TI JE TAKOĐER NEOBIČAN I DUBOK. BI LI REKLA ZA SEBE DA SI GENDER-BENDER?

Zapravo ne, ne smatram da radim gender-bending jer poznajem mnogo ljudi kojima je to primaran način izražavanja. Ipak sam iz San Francisca: među prijateljima imam trandža, transrodnih i transseksualnih osoba pa i transvestita. Isabella Rossellini također nosi muška odijela. Ja to radim jer je jako nezgodno nositi gitaru preko haljine. Jednostavno nije performance-friendly. Ljudi obično dubinu mog glasa definiraju kao gender bending. A zapravo žene često nisu potaknute da tako pjevaju. Moj glas nije ništa manje ženski, iako se jesam malo prestrašila prvi put kada sam čula snimku.

ZVUČI SNAŽNO I INTIMNO ISTOVREMENO. OSJEĆAŠ LI INTIMNU POVEZNICU S PUBLIKOM DOK PJEVAŠ?

Nijedan nastup nije isti, ali svakako mi je namjera uspostaviti intimnu vezu. Mnogo se toga može dogoditi tijekom izvedbe, a nikada ne znaš koji će vanjski faktori utjecati na koncert. Izvedbe uživo nikada nisu perfektne, one su poput brzog automobila. Za mene je koncert dobar ako nema prometnih nesreća.

SJEĆAŠ LI SE NEKE ZABAVNE ANEGDOTE S JEDNOG OD SVOJIH KONCERATA?

Naravno, bilo ih je i previše da sve navodim. Jednom sam porezala ruku ranije istog dana a rana se baš za vrijeme koncerta otvorila. Krvarila sam po čitavoj gitari. Mislim da su svi pomislili da je zbog toga što sviram prejako. U trenutku izvedbe ništa ne osjećaš, kasnije je bilo bolno.

~

Osim Rykarde Parasol, u četvrtak u Močvari nastupa bend Žen. Ulaznice u pretprodaji po 45 kuna (na dan koncerta 60kn) možete kupiti u sustavu Entrio te na svim službenim pretprodajnim lokacijama

Zadnja izmjena: 07-05-2014 @ 14:45