Sweet-Vicious: Slatko-opaka osveta silovateljima

Sweet-Vicious MTV-jeva je serija redateljice Jennifer Kaytin Robinson premijerno prikazana u studenom 2016. godine.  Radnja se vrti oko studentica Jules i Ophelije koje se udružuju u osvetničkom pohodu na silovatelje na jednom američkom kampusu. Serija je napravljena u duhovitom i simpatičnom stilu podsjećajući na MTV-jevu seriju Awkward, ali istovremeno se ozbiljno hvata u koštac sa kulturom silovanja te sadrži potresne scene seksualnog napada, fizičkog nasilja, mračnih momenta posttraumatskog stresa i depresije.

Protagonistkinje su kompleksno karakterno razrađene, nisu prikazane kao 'apsolutne' žrtve, niti kao da su apsolutno u pravu, štoviše, u ranijim epizodama prve sezone zbog krivih informacija napadnu nevinog studenta. Nasilje protagonistkinja prema silovateljima prikazano je, prema riječima redateljice, kao svojevrsni wish-fulfillment za istjerivanje pravde u svijetlu izostanka institucionalne pravne pomoći fakulteta i policije te okrivljavanje žrtve od strane šire javnosti.

Scene u kojima su prikazani službenici fakulteta kako odgovaraju djevojke od prijavljivanja silovanja, postavljajući im neugodna i provocirajuća pitanja te ističući socioekonomski prestiž silovatelja, koji su sportaši i/ili čiji su roditelji donirali mnogo novaca fakultetu, bolno oslikavaju stvarnost s kojom se suočavaju brojne žrtve silovanja na američkim kampusima.

Sama serija klizi po rubu između fikcije i stvarnosti živo prizivajući u sjećanje nedavne slučajeve poput Brocka Turnera koji je odslužio samo 12 tjedana kazne zatvora za silovanje onesviještene djevojke na zabavi bratstva i u čiju se obranu isticala njegova perspektivna karijera sportaša plivača te omalovažavala sama žrtva. Ne zaboravimo i slučaj Emme Sulkowicz, koju pamtimo po nošenju madraca na kojem je bila silovana, tzv. performans sa madracem ali i po napadima u medijima koji su je nazivali „slatkom, malom lažljivicom,“ optuživali za „kampanju protiv muškaraca“ i prozivali zbog toga što je silovatelj bio njezin bivši partner i bliski prijatelj.

Sweet-Vicious u svakom trenutku podsjeća gledatelje_ice da silovanje nikad nije krivnja žrtve i veliki naglasak stavlja na vjerovanje u proživljena traumatična iskustva. Također prikazuje pojam  dobrovoljnog pristanka kao nešto što nije usiljeno i ne kvari romantiku već kao nešto što bi trebalo biti uobičajen, svakodnevan oblik ponašanja.

Protagonistkinje ne napadaju isključivo muškarce već sve koji perpetuiraju kulturu silovanja, obračunavaju se sa sestrinstvom koje seksualno ponižava svoje nove članice te zarađuje na prodaji snimaka njihovog mučenja i ponižavanja. Serija realno prikazuje čvrsta djevojačka prijateljstva bez patetične idealizacije.

Robinson ističe kako je ovom serijom htjela poručiti žrtvama silovanja kako nisu same i da ih ne definira to što im se dogodilo te da Ophelia i Jules mogu biti njihove fikcijske junakinje koje će se boriti za njih na način na koji one same u stvarnom svijetu ne mogu.

Nešto starija serija za mlade Veronica Mars također se uspješno bavila temom silovanja kao i klasnim sukobom, prikazujući realistične posljedice silovanja te ističući klasni jaz između privilegiranih, bijelih, bogatih obitelji i siromašnih klinaca latinoameričkog porijekla. Sam lik Veronice često je istican kao feministički uzor za mlade djevojke. Ipak, neke kritike su isticale nedostatak prikaza čvrstog i iskrenog ženskog prijateljstva, plošnost mnogih sporednih ženskih likova te gaf u posljednjoj sezoni u kojoj su jedne od glavnih antagonistkinja upravo feministkinje na kampusu koje su prikazane kao neduhovite, neuredne i amoralne žene koje napadaju onesviještene muškarce i lažno prijavljuju silovanje kako bi dokazale svoju političku poantu. Za razliku od Veronice Mars, Sweet-Vicious nema takav eksplicitan problem s odbijanjem feminizma nego ima problem bijelog, liberalnog feminizma. Iako je Robinson, koja je mlada bijela žena u kasnim dvadesetima, izjavila kako se potrudila da je glumačka ekipa raznovrsna te kako želi još raznovrsniju glumačku ekipu za drugu sezonu, glavne protagonistkinje ipak su bijele, heteroseksualne, cis djevojke.

Kao što je Nashwa Khan istaknula u kritici Pobješnjelog Maxa: Divlja cesta: „Kada svjedočimo nastojanjima bijelih feministkinja da se osjećaju bolje po pitanju raznovrsnosti u filmovima to zapravo upućuje na veći problem. Veliki dio feminizma čini pitanje rase, ali taj samonametnuti povez preko očiju upućuje na to da dok god film umiruje bijele feministkinje, one neće solidarno preispitivati zašto smo mi ne-bijele žene odsutne.“

Najbolji prijatelj i prijateljica Ophelije i Jules su ne-bijele osobe, Harris i Kennedy, ali rasno pitanje čini se dosta površno obrađeno. Primjerice, u prvim epizodama serije Ophelijin najbolji prijatelj Harris bude zaustavljen i grubo pretražen od strane policije zbog svoje rase pa se kasnije odluči, kao student prava, pozabaviti slučajevima policijske brutalnosti prema ne-bijelim osobama na kampusu. Ubrzo međutim napušta tu ideju u korist pronalaska osvetnika na kampusu, a kasnije u korist istraživanja fakultetskih slučajeva prijava seksualnog nasilja. Julesina najbolja prijateljica Kennedy, predsjednica sestrinstva, ambiciozna, pametna i odana prijateljica, u prvim epizodama serije nosi istaknuti broš s natpisom „The future is female“, slogan iz 70ih godina smišljen od strane lezbijskih separartistiknja, kojeg je kasnije co-optala Hillary Clinton za svoju predsjedničku kampanju.

„Impliciranje da sve žene doživljavaju istu vrstu opresije samo zato što su žene znači izgubiti iz vida različite alate patrijarhata i ignorirati kako se njima nesvjesno koriste žene protiv drugih žena… Kao Afroamerikanka u bijelom patrijarhatu, navikla sam na to da se moje arhetipsko iskustvo iskrivljuje i trivijalizira“, napisala je Audre Lorde davne 1979 godine. Bijeli, liberalni feminizam zahtjeva odricanje od svih ostalih identiteta u korist „ženskog osnaživanja“ i „Girl Power-a“ te zanemaruje rasnu kritiku gurajući borbu između bijelih cis muškaraca i  žena u prvi plan.

Sweet-Vicious realno oslikava mnoge aspekte proživljenog seksualnog nasilja, borbu s depresijom i posttraumatskim stresom te pažljivo upozorava svoje gledatelj/ice na uznemirujuće sadržaje u epizodama koje eksplicitno prikazuju scene seksualnog napada i svakako je hvale vrijedan projekt u moru raznih serija koje koriste scene silovanja kao pokretače radnje ili neizostavan dio razvoja snažnih, ženskih likova. 

Ipak, kao što je Jill Soloway, redateljica serije Transparent, nedavno zatražila od cis muškaraca da prestanu režirati filmove o silovanju i snimati scene silovanja, i u ovom je smislu potrebno raditi na autentičnoj reprezentaciji. Autentičan prikaz ne-bijelih i neheteronormativnih likova i intersekcionalni prikaz opresije potreban nam je više nego ikada pogotovo u progresivnim filmovima i serijama koji se dotiču osjetljivih tema kao što je seksualno nasilje.

Zadnja izmjena: 11-04-2017 @ 15:57