Godišnje liste i status glazbenica

Preporučeno Godišnje liste i status glazbenica

Liste, liste, liste – posljednji tjedni stare godine i prvi tjedni nove u glazbenim medijima uglavnom znače samo to. Od već standardnih izbora najboljih singlova i albuma do 'godine u razočarenju', omiljenih 'glazbenih memeova', 'naj-emo stihova godine', i tako dalje, i tako dalje. Lako se izgubiti u moru numeriranih glazbenih izdanja, ličnosti i događaja te otpisati kompletnu ovu praksu kao puko kritičarsko ugađanje vlastitom egu, no takvom presudom ostajemo bez jednog ipak relevantnog izvora uvida u dugoročne mehanizme stvaranja onih 'najboljih' i 'najvažnijih' u glazbi.

Pogledajmo prvo što možemo zaključiti iz godišnjih lista albuma za proteklu godinu. Prema skupu podataka sa 114 različite liste prikupljenom na stranici Album Of The Year, apsolutni pobjednik 2016. je David Bowie, pokoj mu duši, s pojavljivanjem na čak 93 godišnje liste, uglavnom u njihovom gornjem domu. Leonarda Cohena, koji je isto objavio album pa onda preminuo, dopale su ipak niže pozicije, a u godini u kojoj su očigledno zbilja neuništivi Rolling Stonesi objavili album, jedino ih je stari Rolling Stone uvrstio u top 10.

Nadalje. U godini u kojoj Kanye West objavi album, Kanye West će imati album na većini top lista. U godini u kojoj Frank Ocean objavi album, Frank Ocean će imati album na većini top lista. U godini u kojoj Danny Brown objavi album, Danny Brown će imati album na većini top lista. U godini u kojoj Kendrick Lamar objavi bonus disc albuma koji je prethodne godine poharao liste albuma, i to će izdanje pronaći put barem do nekih lista albuma godine. Ovi afroamerički reperi, s časnom r&b iznimkom te uz dodatak nekog Bon Ivera, i za indie i mainstream glazbene portale danas predstavljaju neke od izvođača kojima je mjesto u top deset garantirano samom objavom novog albuma. Obrisi su to glazbenog kanona 2010-ih u nastajanju.

Istina je da su sličan status stekle i poneke glazbenice, ali s tom razlikom da njima ne garantira visoku poziciju – tek učestali ulazak u top 50 različitih medija. Ako je album glazbenice slučajno na prvom mjestu liste, to najčešće znači da na drugom mjestu ne može biti album još jedne glazbenice. Glazbenica u top 10 ne smije biti više od pet, a njihova ukupna zastupljenost na godišnjoj listi albuma u pravilu rijetko kada prelazi tridesetak posto, formula je za 2016. Barem jedna žena u svakom top tenu za prošlu godinu preziva se Knowles, ako ne i dvije.

Sudeći prema kredibilitetu koji je stekla s posljednja dva albuma, Beyoncé je konačno dobila zlatnu VIP ulaznicu za visoko društvo i u kritičarskim, a ne više samo komercijalnim vodama – s prvim mjestom na listama čak 18 portala i magazina, Lemonade je drugi album koji je u 2016. najčešće proglašen najboljim. PopMatters, The Guardian, Stereogum, pa čak i dobri stari Rolling Stone, među ostalima, kleknuli su pred Queen Bey, nešto uspješniju od svoje mlađe sestre Solange čiji je A Seat at the Table osvojio kritičarska srca NPR-a, Spina i mnogih drugih. Nakon obiju sestara Knowles, u agregiranom top 10 društvu za 2016. od žena se našla još samo Angel Olsen koju u top 20 skromno prate Mitski, Anohni i Rihanna; u top 25 upada još Jenny Hval, a u top 30 Savages, što sve skupa čini manje od trećine tog odsječka liste.

Koncentriramo li se na neka od tih prvih 'ženskih' mjesta, vidjet ćemo da je po mnogima najgora godina na svijetu ikada, za glazbenice donijela neka dugoiščekivana priznanja ili, hm, radije priznanja postojanja. Kada indie rock bastion titulu albuma godine dodijeli (afroameričkoj) glazbenici, a jedno od uporišta elektroničke 'bro' kulture proglasi ženu najboljom DJ-icom godine, možemo polu-zainteresirano pomisliti “hajde, baš lijepo”. Možemo i na trenutak stati i razmisliti koliko često se to događa. (Hint: nikad.)

Bilo to nama drago ili ne, jedna od godišnjih 'lista nad listama' koja izaziva najviše reakcija i dalje je ona Pitchforkova. Njihov najbolji album 2016. je A Seat at the Table, a to čini Solange do sada prvom solo glazbenicom (!) na prvom mjestu Pitchforkove godišnje liste albuma, i drugom ženom na vrhu liste. Samostalno je najbliže tomu prije dvije godine primirisala drugoplasirana FKA twigs, a u mješovitom paru 2006. su prvo mjesto zaposjeli Karin Dreijer Andersson i njen brat Olof također. Tada je The Knife iznenadio svu indie ekipu potukavši u konkurenciji mnoge precijenjene 'gitarskije' uzdanice za broj jedan poput The Hold Steady, Grizzly Bear ili Band of Horses. Još, 2004. laureati su bili Arcade Fire koji imaju žensku članicu u bendu, ako se to računa. (Čestitamo!) U nedavnoj raspravi na Redditu uredništvo portala dočekalo je, među ostalima, i pitanje upravo na ovu temu: “2016. obilježava prvi put da je žena osvojila titulu albuma godine još od The Knife prije deset godina. Koja žena će imati album godine 2026?”

U usporedbi s ranijim listama albuma na kojima bi se u najboljih deset znala naći (ni)jedna do dvije autorice, 2016. djeluje kao da se Pitchfork pravo raspištoljio s njih čak četiri: osim Solange, ponos Knowlesovih brani i Beyoncé, a leđa im čuvaju još Angel Olsen i Anohni koja to vjerojatno nije očekivala, preuranjeno optuživši portal za njihov problem s autoricama – doduše uz vrlo suvislu kritiku da je od devet novih izdanja koja su u 2016. dobila ocjenu višu od 9.0 ona jedina žena, uz osam muških autora i skupina. S genijalnom Jenny Hval na samom vrhu, lista FACT magazinea također je imala feminino vodstvo, ipak, oni su se na taj hrabri korak odvažili već godinu ranije s Dawn Richard.

U svijetu elektroničke glazbe odjeknulo je pak da je titula DJ-a godine za 2016. iznimno postala titula DJ-ice godine, barem na Mixmagu koji ustupio tu čast The Black Madonni. Unatoč nešto većem prodoru DJ-ica na top liste uredništava i čitatelja, a koji vjerojatno mogu zahvaliti same sebi i vlastitom konstantnom 'njurganju' na temu lošeg položaja žena u DJ kulturi, isti pomak nije vidljiv kada su u pitanju glazbena izdanja, odnosno producentice i glazbenice. Na takvim listama situacija uglavnom tradicionalno otužna, kao primjerice na onoj Resident Advisora na kojoj izdanja glazbenica i producentica, čak i u kombinaciji s mješovitim skupinama, nikada ne prelaze čarobni prag od 10-15%. Muški ih kolege, kao i mnogih drugih godina, u 2016. nadmašuju zastupljenošću od 90% još jednom prizivajući uvijek aktualne rasprave o tome je li stvarno slučaj da jednostavno nema dovoljno žena koje se bave elektroničkom glazbom (i zašto) ili samo nisu dovoljno prepoznate (i zašto je tako, te kako to promijeniti).

Ako portali posvećeni elektroničkoj glazbi za žene u tom žanru i dalje predstavljaju neprobojne bedeme, nekadašnje gitarske utvrde s godinama su omekšale, bilo u smjeru popa i hip-hopa – shodno tapkanju u mainstream, bilo generalnim širenjem horizonta većom zastupljenošću kako spomenutih žanrova, tako i elektroničke i eksperimentalne glazbe. Na taj su način nesvjesno otvorili vrata većoj raznolikosti glazbe koju pokrivaju ne samo po žanrovskom nego i po rodnom, rasnom i drugim kriterijima. Uzmimo opet Pitchfork, što zbog popularnosti, što zbog jednostavnog pristupa starim podacima. Iz pregleda niza godišnjih lista vidljivo je da je udio glazbenica (samostalnih + članica grupa) u zadnjih petnaest godina porastao s mizernih 4-6% na više od 30%. Iako je zastupljenost muških kolega pala s 80 i više posto na nešto manje od 70%, dobar dio tog porasta glazbenice su ostvarile nauštrb miješanih skupina ili dueta, čija zastupljenost u aktualnom desetljeću bilježi značajan pad vjerojatno zahvaljujući sve većoj popularnosti repera/ica i producenata/ica elektroničke glazbe, kojei najčešće djeluju samostalno.

M: Nikada me nećeš dosegnuti!
F: A je li? Gdje su ti sada Fleet Foxes?!

Glazbeni mediji koji imaju najmanje problema s praćenjem i uvažavanjem POC i queer glazbenika/ca, žena kao glazbenih autorica te s raznovrsnošću općenito, uglavnom su oni koji se ne bave isključivo glazbom, već pokrivaju primjerice film, modu i/ili umjetnost (npr. The Fader i posebice Dazed&Confused Magazine). Iako možda kaskaju u ravnopravnosti općenitog izvještavanja o glazbi, oni 'čudni' portali/magazini posvećeni glazbi koju ionako nitko ne sluša ili jednostavno usmjereni primarno na glazbeni progres, nemaju pretjeranih problema s visokim pozicioniranjem inovativnih autorica, poput Tiny Mixtapesa i The Wirea, koji je za protekle dvije godine imao dvo-trećinsko ženski top 3 albuma godine.

Iako pogled unatrag otkriva da su godišnje liste u posljednjih petnaestak godina doista postale rodno raznovrsnije, s iznimkom onih elektroničke glazbe, i dalje su to sve samo brojke, uostalom možebitno uvjetovane i općim udjelom žena u glazbi (zašto taj udio nije veći, tema je za sebe). Valjalo bi se zapitati i nad strukturom spomenutih izbora: koje i kakve autorice imaju prednost? Unatoč njihovom razračunavanju s ozbiljnim temama poput crnačkog + ženskog identiteta u suvremenoj Americi, dominacija Beyoncé i Solange sugerira da kritika i dalje radije vidi autorice u ulozi pop i r&b izvođačica negoli u onoj predvodnica nadolazećih glazbenih trendova. Uostalom, i 2015. su daleko bolje prošle simpatične ili etablirane glazbenice poput Grimes, Courtney Barnett i Sleater-Kinney, negoli nešto radikalnije autorice kao što su Holly Herndon, Jlin, Jenny Hval, Dawn Richard, Elysia Crampton ili Matana Roberts.

Drugo, još važnije pitanje, ono je značaja tradicije numeriranja. Jer ne radi se o tome da glazbenicama ili slušateljicama jest, niti bi trebalo biti, posebno stalo do priznanja od strane NME-a, Spina, AllMusica ili bilo koga drugog. Ono do čega bi im moglo biti stalo jest suptilniji utjecaj laganog istiskivanja žena iz godišnjih lista na diskurs o glazbi i status glazbenica u istome. Izuzev izvršavanja uredničke dužnosti svakog glazbenog glasila te prikupljanja klikova i lajkova, ovi naporni i često naizgled beznačajni popisi najboljih singlova godine na izmaku, kao i povremene selekcije albuma koji su obilježili neku od proteklih glazbenih era, dugoročno gledano ipak igraju stanovitu ulogu u procesu formiranja glazbenog kanona.

Isti magazin koji je nabrojao 100 najboljih singlova 2016. za koju će godinu tu selekciju svesti na jedva nekoliko kandidata u izboru najboljih pjesama ‘10-ih; od najboljih eksperimentalnih albuma prošle godine možda će se jedan naći na kasnijem popisu 50 najboljih eksperimentalnih albuma svih vremena… Neki od tih najboljih s vremenom postaju opća mjesta pop ili underground kulture; oni koji ni u prvoj instanci ovog procesa nisu upali u selekciju, u najboljem slučaju stječu status opskurnog kultnog favorita, a u najgorem polagano blijede iz povijesti popularne glazbe – u igru se mogu vratiti tek jednom kada dođe do određenog pomaka u diskursu o glazbi koji valorizira njihov doprinos više nego što je to činio prethodno dominantni narativ.

One koje imaju priliku iskusiti utjecaj ovih procesa na vlastitoj koži vrlo često su upravo glazbenice. One mogu dobiti solidnu količinu pažnje u medijima, mogu imati odlično ocijenjena izdanja, ali kada dođe vrijeme za podvlačenje crte pod pojedinim glazbenim periodom, jednostavno nikada nisu najbolje, najvažnije. Za gotovo doslovnu ilustraciju ranije opisanog procesa, jedine žene na vrhu Pitchforkovih lista prije Solange, Karin Dreijer Andersson i Regine Chassagne, uz dodatak Meg White ujedno su i jedine žene u top 20 albuma 2000-ih po izboru istog portala (ukupno, žene samostalno ili češće u bendu čine jedva 20% unosa na cijeloj listi). Okanimo li se malo 'indiejanera', malo povoljniju situaciju po žene pronaći ćemo u medijima sklonijima mainstream glazbi koji su inače velikodušniji prema glazbenicama, no to nas samo vraća na već spomenuto pitanje preferirane uloge žena u glazbi – one (pop) izvođačice, a ne dugoročno značajne inovatorice.

Da završimo na pozitivnijoj noti, možemo se nadati da vidljivo veći – iako i dalje nedovoljan – pluralizam godišnjih lista ima potencijal proširiti se na selekcije najboljih izdanja aktualnog desetljeća, ali i retroaktivno izvršiti utjecaj na sve buduće izbore najvažnijih izdanja i autora/ica prethodnih perioda te tako pridonijeti rodno i žanrovski raznovrsnijem kanonu suvremene popularne glazbe. (Ne ponovila nam se Kate Bush na 92. (?!?!) mjestu naj albuma ‘80-ih!)

-----

 

Ivna Franić piše glazbene recenzije i osvrte. Urednica je glazbenog portala Lake note i jedna od osnivačica udruge Živa muzika, koja organizira glazbene događaje i uređuje emisiju na Radiju Student. 

 
Zadnja izmjena: 11-01-2017 @ 12:04