Zašto i dalje trebamo 'Načine gledanja' Johna Bergera

“Žena je uvijek u pratnji, osim kad je sasvim sama, a možda čak i tada, u pratnji slike o sebi. Dok hoda po sobi ili plače zbog smrti oca ne može pobjeći zamišljanju same sebe kako hoda ili plače. Od ranog djetinjstva naučena je i uvjeravana da se kontinuirano analizira. Mora analizirati sve što jest i sve što čini, jer je mišljenje koje drugi imaju o njoj, a osobito mišljenje koje imaju muškarci, od krucijalne važnosti za ono što se uobičajeno smatra uspjehom njezina života.“

Likovni kritičar i autor John Berger umro je u Parizu 2. siječnja 2017. godine u 90. godini, a ove je riječi izgovorio u drugoj epizodi BBC-jeve serije Ways of Seeing (Načini gledanja), serije čije su tema – od uloge kritičara do načina prikazivanja žena u umjetnosti i funkcioniranju oglašavanja – i danas vrlo relevantne.

Bergerova rasprava o načinu na koji gledamo žene ono je po čemu ga se vjerojatno najviše pamti, a iako je ideja muškog pogleda (male gaze), koju je kasnije utvrdila filmska kritičarka Laura Mulvey, danas prihvaćena, Berger je u svoje vrijeme radio nešto revolucionarno. Bila je to 1972. godina, u Velikoj Britaniji još tri godine na snazi neće biti Zakon o rodnoj diskriminaciji, Nacionalna zdravstvena služba ne pokriva kontracepciju, žene i dalje ne mogu uzimati pozajmice bez muškog jamca, a na  jednom od tri mainstream tv programa raspravlja se o osnaživanju i odnosu žena prema vlastitom tijelu i prema muškarcima. Svi zbog toga, naravno, nisu bili sretni, pa je emisija Načini gledanja derogativno uspoređivana s Maovom Crvenom knjižicom za „generacije studenata/ica umjetnosti“.

Ideje koje je emisija iznosila, a koje su kasnije objavljene i u knjizi, bile su jednostavne, ali radikalne. Ženski akt u zapadnom slikarstvu – bez dlačica, s istaknutim oblinama i uvijek kožom bijelom i čistom poput bisera – postoji kako bi hranio apetite muške seksualne žudnje. Ona, žena, nema vlastite žudnje. Ona postoji da bi ju se gledalo, pozicionirana na način koji njezino tijelo predaje oku promatrača, tu je samo kako bi bila konzumirana.

Predstavljanje žena kao objekata imalo je naravno utjecaj i na same žene, na način kako shvaćaju same sebe – kao predmet pogleda. U rečenici s početka teksta, Berger govori o osjećaju koji možda nije univerzalan, ali je poznat mnogim ženama. Pojavljuje se u adolescenciji, možda nakon prvog dobacivanja na ulici, a žene ostavlja u ulozi promatračica samih sebe. U tom smislu žena nikad nije svoja, već uvijek obilježena onim kako se čini drugima – muškarcima, ali i ženama s kojima bi se trebala natjecati za njihovu pažnju.

Odrastanje žena u Zapadnom patrijarhalnom društvu znači konstantno analiziranje i kritiziranje vlastitog izgleda, konstantnu borbu s tijelom kao realitetom i idealom koji se prezentira, odmjeravanje same sebe ne radi vlastitog zadovoljstva već za oči muškaraca.

U posljednjoj epizodi Načina gledanja Berger govori o tome kako su božice umjetnosti postale modeli suvremenog oglašavanja, i odjednom više nisu samo muškarci požudno gledali slike žena. Reklame nam govore da će nas kupnja određenog proizvoda transformirati pokazujući nam sliku onih koji su već transformirani, to su ljudi kakvima trebamo težiti postati  ili s kojima trebamo biti. Za slikom modela u donjem rublju žude muškarci, a zavide joj žene.

Glamur, zavist i sam čin gledanja temelji su na koje se opsesija modom i društvenim mrežama. Za primjer možemo uzeti Victoria's Secret anđele, koji predstavljaju ultimativnu fantaziju. One su živa reklama, postoje radi masovnog konzumiranja -  show tijekom kojeg šeću modnom pistom gledaju milijuni, većinom žena, a najgledaniji je modni event u svijetu (u prosincu je generirao gotovo 100,000 postova samo na Instagramu).

Sa svojim uzdignutim grudima, savršeno konturiranim licima, depiliranim i osunčanim tijelima, izbijeljenim zubima, produženom kosom, Viktorijine anđelice vizija su Zapadnog standarda ljepote. Dok hodaju po modnoj pisti, manje su statične od aktova koji su u potpunosti pasivni, no krajnji efekt je isti – one postoje da bi potaknule žudnju, da bi utjelovile ideal, u koji se potrošnjom određenih proizvoda možemo transformirati.

Bergerova ideja nije bila stati na kraj oglašavanju ili prestati gledati djela klasične umjetnosti, ali sa svojim je suradnicima u kasnom noćnom tv terminu pomogao potaknuti tihu revoluciju u načinu na koji promatramo svijet oko sebe. Potaknuo nas je da propitujemo slike na kojima se temelji naša kultura, ostavivši doista neizbrisiv trag.

John Berger poznat nam je kao kritičar Zapadne estetike, no treba reći i da je bio zagriženi marksist koji je otvoreno govorio o opasnostima koje nose kapitalizam i konzumerizam. Za kraj ističemo i jednu zanimljivost koja mnogo govori o tome kakav je čovjek bio. Kada je za svoj roman G osvojio nagradu Booker, osudio je njezinu povijest (tvrtka Booker McConnell koja ju je dodjeljivala u povijesti služila jednom vrstom dužničkog ropstva na Karibima) te pola dodijeljenog novca dao Crnim panterama. Drugu polovicu iskoristio kako bi proveo studiju migrantskog rada koja je rezultirala knjigom A Seventh Man, objavljenom 1975. godine.

 

Izvor: Dazed / Why we still need John Berger’s Ways of Seeing

Prevela i prilagodila: Željka Vučković

Pogledajte:

Zadnja izmjena: 04-01-2017 @ 13:36