Logo
Print this page

Teorijska čitanka: Kako će to biti divno!

Nastavljamo s bračnim tematom Teorijske čitanke (prethodne tekstove pročitajte ovdje i ovdje). U ovom tekstu bavimo se zbornikom radova Kako će to biti divno! Uzduž i poprijeko. Brak, zakon i intimno građanstvo u povijesnoj i suvremenoj perspektivi (2016.) u izdanju Centra za ženske studije.

Zbornik sadrži 17 radova s književno-znanstvenog skupa o intimnom građanstvu, obitelji, braku, spolnosti i zakonu u povijesnoj i suvremenoj perspektivi, s Dana Marije Jurić Zagorke 2014. godine. U nastavku predstavljamo dva teksta koja se bave bračnim ulogama i idealima te njihovom reprezentacijom u časopisima.

Brak kao norma

U tekstu "Brak kao norma: važno je samo udati se" Marija Ott Franolić postavlja pitanje o odnosu između bračnog statusa i društvenog vrednovanja žena. U teorijskom dijelu polazi od tvrdnje Simone de Beauvoir da žena tek ulaskom u brak postaje uvažena članica društva (što je norma koja se zadržala do danas), a potom donosi rezultate dvaju istraživanja: u jednom je analizirala stereotipe o bračnom statusu u časopisu Glorija, a u drugom je ispitala razlike u obredima vjenčanja u dvije generacije iste obitelji. Kao motivaciju za ovaj tekst autorica navodi vlastito iskustvo, kada je nakon udaje osjetila indirektno odobravanje velikog dijela okoline i šire obitelji.

"Od stvaranja građanske klase u 19. stoljeću, brak za žene označava poželjan status, u kojem su one zaštićene, zbrinute i pokrivene suprugovim statusom, ako ne i prezimenom, čak i u novije doba kada su u pravnom smislu s muškarcima izjednačene," piše Ott Franolić. Drugim riječima, brak je oznaka "normalnosti", odnosno norma koja se bez puno propitivanja prenosi iz generacije u generaciju.

Analiza 12 brojeva Glorije pokazala je da prikazi vjenčanja u tom časopisu obiluju stereotipima, pri čemu se ističu dvostruka mjerila za muškarce i žene: dok je svakoj ženi cilj udati se i imati vjenčanje iz snova, muškarci nastoje izbjeći trajnije vezivanje i tako ostati "cool" (npr. saznajemo da Leonardo DiCaprio "ne kani popustiti i skrasiti se", a "zakleti neženja George Clooney napokon je kapitulirao").

Osim toga, uobičajeno je da se ženama u intervjuima postavljaju pitanja vezana uz brak i obitelj, što posebno dolazi do izražaja u rubrici Razotkrivanja. Glumica Vera Zima tako je upitana žali li što nema vlastitu obitelj, koja bi joj pomogla da lakše podnese samoću (iako sama glumica ni u jednom trenutku nije spomenula da je usamljena), a kostimografkinja Ika Škomrlj morala je objasniti zašto se nikad nije udala. Od 6 analiziranih intervjua sa ženama samo jednoj nije postavljeno nijedno pitanje o braku; s druge strane, od 6 intervjua s muškarcima samo je jednom sugovorniku postavljeno pitanje o bračnom životu. Autorica navodi da je posebno zabrinjavajuće da takve stereotipe (svjesno ili nesvjesno) ponavljaju upravo novinarke.

Pilot-istraživanje o obredima vjenčanja u Hrvatskoj provedeno je na uzorku od 115 obitelji, a cilj je bio usporediti vjenčanja roditelja i djece. Više od polovine ispitanika (53%) vjenčalo se na gotovo istovrstan način, što znači da su vjenčanja u obje generacije iste obitelji organizirana ili skromno ili raskošno. Među preostalih 47% ispitanika puno je više onih koji su u roditeljskoj generaciji imali skromna vjenčanja, a u generaciji djece raskošnija i elaboriranija. Što se tiče crkvenog i civilnog vjenčanja, 61% ispitanika vjenčalo se jednako u obje generacije, što je pomalo neobično "s obzirom na to da su roditelji i djeca živjeli u dvije različite države i dva posve različita politička sustava".

Autorica zaključuje da su vjenčanja mlađe generacije raskošnija zbog utjecaja potrošačkog mentaliteta i retradicionalizacije, dok je obred crkvenog vjenčanja više podložan utjecaju odgoja, obiteljskog nasljeđa i lokalne sredine, a puno manje utjecaju medija i sociopolitičkih promjena.

Slika obitelji u Jugoslaviji u 1960-ima

U tekstu "Neka proturječja u slici obitelji u 1960-ima" Lea Horvat donosi analizu popularnih jugoslavenskih ženskih časopisa Bazar i Svijet, fokusirajući se na konfliktne poruke o suvremenoj obitelji koje se pojavljuju u (1) reklamama, (2) vicevima/crtežima, i (3) problemskim člancima.

Reklamni diskurs najmanje je konfliktan od navedenih te promiče sklad i idilu koji stvaraju pozitivnu sliku o reklamiranom proizvodu. Bilo da je riječ o opremi za kućanstvo ili prehrambenim proizvodima, u prvom planu nalazi se obitelj, i to najčešće nuklearna obitelj s dvoje djece – dječakom i djevojčicom. Primjerice, reklama za Gorenje (Svijet, 1969.) prikazuje blagdansko raspoloženje obitelji okupljene oko nove pećnice, a pogledi supruga i djeteta usmjereni prema supruzi/majci sugeriraju da je pećnica zapravo poklon za nju – jer kućanski poslovi su njena zadaća.

Podjela rodnih uloga prisutna je čak i u rijetkim reklamama koje naizgled prikazuju ravnopravnu podjelu posla – dok ona sprema obrok, on pere suđe, no iz odjeće se može naslutiti da je kuhinja ipak njezina sfera: ona nosi pregaču, a on kravatu i košulju.

Protutežu idealiziranom fiktivnom svijetu reklama čine ilustrirani vicevi koji tematiziraju obiteljske odnose, a temelje se na nekoliko vrsta konflikata – primjerice, suprugov preljub, svađa oko kućanskih poslova, neslaganje s punicom ili žensko prigovaranje. Tako je u karikaturama koje prate tekstove iz serije "Kako vaspitati muža" (Bazar, 1965.) muškarac prikazan u dječjim kolicima ili kako se poput djeteta igra s papirnatim brodićima u posudi za pranje suđa. Odnos supružnika se, dakle, uspoređuje s onim majke i djeteta, pri čemu je muškarac prikazan kao infantilan i nesposoban za obavljanje najjednostavnijih kućanskih poslova. To, piše autorica, ide u prilog tradicionalnoj argumentativnoj liniji protiv ravnopravnosti u obavljanju kućanskih poslova: muška nevičnost u kuhinji samo stvara dodatni posao ženi koja mora ispravljati njegove pogreške.

Konačno, autorica je analizirala duže autorske članke (mahom muških autora, stručnjaka ili pseudostručnjaka za neko područje) te identificirala pitanja muškog preljuba i rodne ravnopravnosti kao ključna za razumijevanje jezgre obiteljske strukture – bračnog odnosa. "Dok je ton ženskih časopisa danas najviše nalik onom prisne prijateljice, u jugoslavenskim 1960-ima dominiraju vjera u racionalnost i autoritete, a časopisi imaju i istaknutiju didaktičnu, gotovo prosvjetiteljsku ulogu," piše Lea Horvat.

Dobar primjer je članak "ZAŠTO je to učinio?" (Svijet, 1964.), koji potiče ženu da oprosti prevaru i muža "opet materinski primi u svoje naručje," a osim toga krivnju za preljub prebacuje na ženu ("nije pružila mužu ono što je očekivao").

S druge pak strane, članci koji tematiziraju rodnu ravnopravnost sve su učestaliji u ženskim časopisima, iako ne u nekom radikalnom obliku, već kao otvaranje diskusije i detektiranje trenutnog stanja. Tako se, recimo, ukazuje na problem neplaćenog rada u kućanstvu i na raskorak u ravnopravnosti na radnom mjestu i unutar obitelji.

Zaključno, iz analiziranih izvora možemo iščitati neke specifičnosti 1960-ih godina, kao što su "urbanizacija obiteljskog života i ustoličenje nuklearne obitelji kao norme, prijelaz s paradigme praktičnosti na romantičnu viziju braka, kao i prvi glasniji feministički impulsi koji propituju rodne asimeterije."

 

E-izdanje knjige možete preuzeti ovdje, a tiskano izdanje kupiti u Centru za ženske studije (po sniženim cijenama do 28. srpnja).

Zadnja izmjena: 28-06-2017 @ 23:02
Ustupljeno pod Creative Commons licencom Imenovanje - Dijeli pod istim uvjetima 3.0 Croatia. Tekstove objavljene na VoxFeminae.net-u možete slobodno kopirati, prenositi i uređivati uz obavezno jasno istaknuto ime autora/ice i izvor članka s povratnim linkom na našu stranicu te uz uvjet da ga potom sami ne zaštićujete autorskim pravom.