Čangrizavi četvrtak: Wonder Woman i feminizam

Dobrodošle u novu rubriku, u kojoj četvrtkom čangrizamo o stvarima koje su nas naljutile, naživcirale ili nam čak uzrokovale histerični napadaj. Poznato je da feministkinje puno prigovaraju i da nikad nisu zadovoljne, pa zašto ne formalizirati taj klišej? Osobno je političko, stoga čujte i počujte naše osobne stavove i razmišljanja!

Svi koji me znaju, znaju da stalno nešto kritiziram i negodujem (dapače, svoj karakter uspjela sam pretvoriti u profesiju). No, čangrizanje je za mene konstruktivno – štoviše, ono je čin ljubavi. Čangrizanje je, u suštini, želja za boljim svijetom.

Konkretno, u današnjem tekstu riječ je o želji za svijetom u kojem Wonder Woman (2017) ne biva proglašen feminističkim filmom.

Da se razumijemo, nisam gledala film niti to planiram napraviti. U svoju obranu, mogu reći da sam pogledala trailer i informirala se o radnji (ipak sam ja ozbiljna novinarka): Amazonka/boginja Diana živi u drugovalnom raju bez muškaraca na izoliranom otoku, no kada se tamo pojavi vojni pilot Steve, Diana/WW otkriva svoju pravu sudbinu i odlučuje se pridružiti ratu protiv Aresa, boga rata, kako više ne bi bilo rata (?).

Općenito mislim da su ekranizacije stripova najdosadnija i najnemaštovitija stvar na svijetu (odmah poslije ekranizacija videoigara), a isto mislim i o kultu superheroja, toj priprostoj američkoj propagandi koja gledateljima (gledateljicama puno manje, očito) servira fantaziju o iznimnosti – njihovoj vlastitoj, ali i čitave američke nacije (It is our sacred duty to defend the world; If no one else will defend the world, then I must, kaže Diana).

No, marketinška mašina se zahuktala i teško je izbjeći tekstove o novoj Wonder Woman, pogotovo ako pratite anglofone feminističke, filmske i ine portale. Moje čangrizanje se, dakle, ne tiče samog filma, već njegove "kritičke" recepcije koja ne samo da je većinski pozitivna, već dobro ilustrira tvrdnju da ne postoji jedan feminizam nego mnoštvo feminizama. A što se sve danas svrstava pod feminizme, saznajte u nastavku!

"Neovisno o tome je li Wonder Woman rasturila patrijarhat ovog vikenda, svakako je srušila rekorde na američkim kino blagajnama," piše Alissa Wilkinson (Vox). Glavni lik u filmu je žena, režiserka je žena, dakle film mora biti feministički! I, puno važnije, zaradio je hrpetinu novca. Feminizam je, znači, spoznaja filmske industrije da su i žene konzumenti na kojima se može zaraditi.

Ms. Magazine pak donosi na jednom mjestu niz "feminističkih reakcija" na film, od kojih ću izdvojiti samo neke. Zoe Williams (The Guardian), koja je prozvala film "remek-djelom subverzivnog feminizma", kaže:

Da, ona je polugola cijelo vrijeme, ali to nije objektifikacija već kulturno resetiranje: imati bedra, stvarna bedra kojima možeš udarati stvari, ne bedra koja izgledaju poput ruku, je feministički čin. Mit o božici Dijani – žene koje čuvaju svijet od muškog nasilja, ali ne uz pomoć brižnosti već boljeg nasilja – je feministički čin.

Ovo je naprosto fascinantan citat zbog kojeg sam se zapitala je li moje feminističko obrazovanje negdje ozbiljno zakazalo budući da me nije naučilo da se protiv patrijarhata treba boriti zaradom na kino blagajnama "boljim nasiljem" i prosječnim bedrima.

Sličnog razmišljanja je i Meredith Woerner (LA Times), koja je bila toliko dirnuta scenom borbe Amazonki da je doslovno zaplakala (nije jedina). Pretpostavljam da su tako i nacistima suzile oči dok su gledali Trijumf volje (kojeg je, usput rečeno, također napravila redateljica). Takav bljutavi, militaristički nacionalizam dobro je dijagnosticirala Josephine Livingstone u ovom tekstu, kojeg toplo preporučam.

Nadalje, Jill Gutowitz (Dame Magazine) smatra da je Wonder Woman toliko prokleto feministički da ga muškarci ne mogu gledati bez da osjećaju nelagodu, a neka kina čak organiziraju projekcije isključivo za žene kako bi mogle uživati u filmu u "sigurnom prostoru".

Kako to sve češće biva na internetu (a posebno u hrvatskoj stvarnosti, no to je sasvim druga tema), za neke članke morate se zapitati je li riječ o satiri ili nije. Recimo, Stephanie Abraham (Ms. Magazine) svoju recenziju naslovila je "Kada će Wonder Woman biti debela, femme žena ne-bijele rase?" Zvuči kao parodija američkog smjera feminističke kritike koja počiva na političkoj korektnosti, no nažalost ova autorica se ne šali.

Nije joj dovoljno što su Amazonke na otoku različitih boja kože (iako ne dovoljno različitih, dodaje), nego se pita zašto su sve morale biti vitke i visoke. "Film je mogao prikazati i ratnice koje su niske i imaju zdepasta, punija tijela." No, zašto stati ovdje? Što je sa ženama s invaliditetom – zar one ne mogu biti ratnice? A žene treće životne dobi (ageism alert!)? A transrodne žene? I tako dalje, dok sve identitetske etikete ne budu zadovoljene.

Među svim feminističkim hvalospjevima, najbliži istini je komentar Melisse Anderson (The Village Voice), koja kaže da je "vjerojatno najveća supermoć Wonder Woman to što je u proteklih 75 godina opstala kao suludo nestabilni označitelj." A više o tome kako se reprezentacija i percepcija Wonder Woman mijenjala kroz povijest pronađite u stripu Lucy Bellwood i Sarah Mirk.

I sam koncept "feminizma" sve više se koristi kao poluprazni označitelj za bilo što što ima veze sa ženama. Živimo u čudnim vremenima – dok glumačka ekipa očigledno feminističke Sluškinjine priče iz nepoznatih razloga izbjegava seriju okarakterizirati kao feminističku, Wonder Woman spremno preuzima tu etiketu (i pritom je dobro unovčuje).

Zato trebamo imati na umu da feminizam ipak nije sve što nam padne na pamet. Feminizam je borba za socijalnu pravdu i ravnopravnost. Nije guranje žena u postojeće, nacionalističke, patrijarhalne trope. Nije plošna, karikaturalna borba žena protiv muškaraca. Feminizam nije osrednji ljetni blockbuster. Feminizmu ne treba Wonder Woman.

                                                                           

Zadnja izmjena: 08-06-2017 @ 14:15