Ljubav nije modre boje, poručuju aktivistkinje

Ljubav nije modre boje inicijativa je studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koje svojim aktivizmom želje destigmatizirati pričanje o rodno uvjetovanom nasilju i približiti temu široj javnosti. Inicijatorice Mia Kevo, Nikolina Kovačić, Ana Rukavina i Mia Stefanović, odlučile su svoje znanje i dosadašnje iskustvo podijeliti u intervjuu.

 

Kako stoji na vašoj Facebook stranici, Ljubav nije modre boje projekt je koji kao cilj ima osvijestiti široku javnost o rodno uvjetovanom nasilju, kako fizičkom, tako i psihičkom. Kako ste došle na ideju da pokrenete ovaj projekt i koliko su utjecaja imala i vaša osobna iskustva?

Nikolina: Tako je. Pokretanje ovog projekta potaknuto je predavanjima koja slušamo na fakultetu. Oduvijek smo bile osobno uključene i zainteresirane za temu rodno uvjetovanog nasilja, čitale smo, promišljale i educirale se te se na kraju odlučile za akciju i sudjelovanje u promjeni. Utjecaja na samu ideju projekta imala su i naša vlastita iskustva. Kao četiri mlade žene nismo imune na navedene oblike nasilja te naša vlastita iskustva pomažu u umjeravanju aktivnosti koje radimo te u razumijevanju priča drugih ljudi koji su doživjeli neki oblik nasilja.

Ana: Mene je osobno uvijek zanimala bilo koja tema koja se veže uz borbu za jednakost žena pa tako i rodno uvjetovano nasilje, a ujedno sam osvijestila koliko su česti slučajevi nasilja. Zaista mislim da sam doživjela brojne oblike rodno uvjetovanog nasilja kao i većina žena. Ono koje je najčešće i koje me potaknulo na dublje promišljanje jest količina seksualnog uznemiravanja, znate ono, šlatanje u klubu, prolaženje do WC-a u gužvi, pa te makne s puta tako da te uhvati s obje ruke oko bokova i tako te stvari. Ogromna količina ne poštivanja nečijeg osobnog prostora i potpuna objektivizacija žene.

Smatrate li da je rodno uvjetovano nasilje svojevrsna tabu tema, da se o njemu malo priča, da su mladi generalno loše informirani?

Nikolina: Slažemo se da je to tabu tema jer i dalje živimo u poprilično konzervativnom društvu gdje se o nekim temama jednostavno ne govori ili se smatra da ne treba zadirati u tuđu privatnost, jer je ono što se događa unutar nečija četiri zida privatna stvar. U javnosti su prisutne mnoge netočne informacije vezane za ovu temu, a upravo ovim projektom pokušavamo razbiti te mitove, a to radimo putem društvenih mreža kakao bi targetirale prvenstveno mlade.

Mia K.: Da, nasilje u intimnim partnerskim vezama najčešći je oblik nasilja nad ženama, a zapanjujuća je činjenica da žene u nasilnom intimnom odnosu ostaju u prosjeku 6 godina. Važan čimbenik u tom je smislu svakako i ideja da ono što je u obitelji ostaje u obitelji te se treba rješavati između članova/ica. Da ne pričamo tek o psihičkom nasilju koje je zaista vrlo slabo pokriveno područje, posebno među mladima koji, recimo, razna kontrolirajuća ponašanja smatraju normalnim dijelom veze.

Iz recentnog primjera ubijene Kristine K. vidimo da ljudi i dalje nisu svjesni problematike rodno uvjetovanog nasilja. Kako to komentirate?

Mia K.: Utopijski je razmišljati da je nasilje moguće iskorijeniti, njega je uvijek bilo i uvijek će ga biti. Međutim, dok god na njega gledamo kao na nečiji privatan problem zapravo sudjelujemo u podržavanju kulture nasilja. Odgovornost je svih nas da se ne oglušimo na bilo koji oblik nasilja. Konkretan primjer Kristine K. govori sam za sebe. Dojma sam je da je medijski to bilo popraćeno na način “brigo moja pređi na drugoga” i zapravo kao da je u fokusu bilo prebacivanje odgovornosti s institucije na instituciju. Sud krivi policiju, policija sud i tako u krug, što je tragično. Jedan mladi život je ugašen. S druge strane imamo prikaz počinitelja uz kojeg se vežu razni monstruozni epiteti. Dok god kao društvo imamo percepciju da je čista retribucija rješenje i dok god ne ponudimo čitav dijapazon mjera, intervencija, zaštite, podrške, tretmana kao prema žrtvama, tako i prema počiniteljima, nismo zapravo ništa napravile/i. Nasilje kao tema je izuzetno osjetljiva, posebice kada se radi o partnerskim odnosima. Sklone/i smo opravdavati različita ponašanja i stavljati ista u kategoriju “ljubavi”. No, nekako mislim da je vrlo važno podsjetiti sve da je, kada se radi o nasilju, to uvijek stvar moći i kontrole, nikada ljubavi.

Često putem medija čujemo kako se žrtve rodno uvjetovanog nasilja i uznemiravanja krivi za nasilje i gleda ih se kao katalizatore za počinjeno nasilje. U ovakvim slučajevima, koje korake je najbolje poduzeti kako bi se pomoglo žrtvama koje okolina i mediji dodatno stigmatiziraju?

Mia K.: Mislimo da je od velike važnosti terminologija koju koristimo. Nama se čini da je 'osoba koja je preživjela nasilje' puno prikladniji termin od 'žrtva'. Uz termin 'žrtva' ljudi često vežu konotacije kao što su ranjivost i bespomoćnost. 'Osoba koja je preživjela nasilje' daje drugu perspektivu i nekako je empowering. Sigurne smo da to mijenja perspektivu osobe koja je nasilje preživjela o samoj sebi, ali i odnos drugih osoba prema njoj. Često olako koristimo pojedine termine i lijepimo etikete, a zaboravljamo kako samo nijanse u riječima mogu činiti ogromnu razliku. Osnaživanje i sustav podrške je nešto što je vrlo bitno u ovome području. Osvijestiti da je nasilje dio životnog iskustva određene osobe, ali da je to nešto iz čega se može izaći. Pod podrškom ne mislimo samo na institucije i NGO-e koji se time bave već i samu emocionalnu podršku obitelji ili drugih ljudi. Izlazak iz kruga nasilja zasigurno nije banalan, niti lagan i jednostavan.

Nikolina: Smatramo da je iznimno važno educirati osoblje iz područja socijalne skrbi, policije, zdravstva, pravnog sustava, educirati sve koji dolaze u doticaj sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja (RUN), kao oblika nasilja posebne etiologije i fenomenologije. Kako smo već rekle, RUN potiču i održavaju mitovi na kojima se temelje mišljenja i vrijednosti javnosti. Dio te javnosti su i stručnjaci i osoblje iz raznih područja, ti ljudi nisu cijepljeni od osobnih uvjerenja i stavova na radnom mjestu, a to je jako kritično ako gledamo ovakav tip nasilja.

Ana: Da, mnoge osobe koje su preživjele nasilje, posebno seksualno, prolaze kroz proces prijavljivanja, ispitivanja, suđenja i izađu potpuno istraumatizirane pitanjima, pristupom, cijelom procedurom istrage. Izađu iz procesa osjećajući se bespomoćnije nego na početku.

 

Budući da se kod rodno uvjetovanog nasilja u velikoj mjeri govori o cis ženama koje trpe nasilje zbog toksičnih patrijarhalnih obrazaca koje muškarci prisvajaju, koliko često se govori i o osvješćivanju nasilja nad trans i rodno varijantnim ženama, homoseksualnim i biseksualnim ženama u nasilnim partnerskim vezama, ženama raznih rasa i ne-bijelih etničkih identiteta te različitih vjeroispovijesti? Koje su najbolje taktike da bi se njima omogućila pomoć i društvena integracija koju nemaju zbog svojih marginaliziranih identiteta?

Ana: Da, ja mislim kako je to jedan od većih problema ovog nekog modernog, zapadnog feminizma danas. Veliki se naglasak uglavnom stavlja na cis, heteroseksualne, bijele žene i njihovu borbu, dok se ostale stavlja u drugi plan. Neoliberalni feminizam ignorira borbu na drugim frontama i ekskluzivno uključuje gore navedene kategorije. Patrijarhat je velikim udjelom stvorio društvo i sustav u kojem živimo, na zapadu se to odnosi na muškarce u kategoriji cis, bijelac, heteroseksualan, kršćanin pa tako ovaj feminizam ide stopama patrijarhata uključujući samo par rigidnih kategorija u borbu za jednakost. Recimo, visoko obrazovanje jedna je od točki borbe za zapadni, moderni feminizam, ali ono što se ne uzima u obzir jest da je prevalencija institucionalnog rasizma iznimno visoka, posebno u obrazovnom sustavu. Tako da, zaista mislim da se o tome premalo priča, kao da se zanemaruje koliko su konstrukti roda, seksualnosti, rase, vjeroispovijesti važni u stvaranju netrpeljivosti i nasilja te koliko su ti konstrukti međusobno povezani. Potrebno se boriti protiv raznih oblika opresije, shvatiti da niti jedan oblik opresije ne stoji sam i nije manje ili više važan oblik. Žene koje imaju privilegiju biti unutar potpuno prihvaćene kategorije tu privilegiju moraju koristiti kako bi pomogle drugima, trebaju imati osobnu odgovornost za to. Potrebna je senzibilizacija društva na ovu temu, promicanje raznolikosti kao bogatstva i ideje kojoj se treba težiti.

Iz razgovora o rodno uvjetovanom nasilju izostavljaju se i muškarci raznih identiteta koji trpe nasilje zbog svoje nenormativnosti. Kako vidite da je moguće uključiti i muškarce u to i postoje li problemi u uključivanju muškaraca po ovom pitanju?

Ana: Naša borba tijekom razrade ideje ovog projekta upravo i je bila vezana za sam pojam rodno uvjetovanog nasilja, postavilo nam se pitanje uključuje li to i muškarce ili se samo odnosi na žene. Smatramo kako je rod ključan konstrukt u cijelom promišljanju. Rod ne bi trebao predstavljati čvrsti, nefluidni konstrukt pa tako niti jedan čvrsti identitet, međutim živimo u društvu i kulturi koja pretežno stavlja znak jednakosti između spola i roda te svakoga tko iskače iz tog obrasca na neki način diskriminira, a to u mnogim slučajevima vodi i do nasilja. Summa summarum, u ovom je slučaju rod nešto što uvjetuje nasilje nad drugom osobom, stoga rodno uvjetovano nasilje definitivno uključuje i muškarce. Smatramo kako je iznimno važno vršiti stalno informiranje javnosti, potaknuti dodatno senzibiliziranje vezano uz ovu temu. Također, potrebno je ponuditi dovoljnu potporu i empatiju osobama koje su preživjele ovakvo nasilje kako bi se osnažile i javno progovorile o svojim iskustvima. Istupanjem u javnost stvara se svijest da ovakvi oblici nasilja zaista postoje, a samom demarginalizacijom teme prvi je korak u ostvarenju promjene.

U subotu, 11. ožujka, u Katranu ste održale svoju prvu akciju u okviru koje ste dijelile kartice s porukama na kojima su stajale osnovne informacije o seksualnom uznemiravanju i rodno uvjetovanom nasilju. Smatrate li da je akcija uspješno prošla?

Mia S.: Obostrano zadovoljstvo – tako bismo najlakše mogle opisati osjećaje i razmišljanja nakon provedene akcije. Doživjele smo izrazitu zainteresiranost, susretljivost i riječi pohvale od djevojaka kojima smo dijelile kartice te samim time smatramo kako je akcija uspješno realizirana. Mi smo se odlično zabavile, podružile, imale priliku čuti različita iskustva ljudi, saznati kako oni doživljavaju seksualno uznemiravanje te dobiti vrijedna znanja i temelje za stvaranje nekih budućih akcija.

Gdje vidite ovaj projekt u budućnosti? Imate li već planove za buduće akcije za projekt Ljubav nije modre boje?

Mia S.: Svjesne smo da je svaki početak težak, da treba puno rada, želje i volje i ono što sa sigurnošću možemo reći jest da toga imamo. Neki budući planovi, koraci , želje i ideje naravno da postoje, no naš primarni cilj jest da sam projekt i njegove aktivnosti ispričaju našu priču, a samim time potaknu i druge na djelovanje.

Nikolina: Svakakve želje mi imamo za budućnost, posebno vezano za socijalno-pedagoški rad sa ženama, što nam je svima i struka. Neke planiraju i diplomske na temu, ali vidjet ćemo, korak po korak.

Mia K.: Kroz naredni period imamo predviđene dvije aktivnosti. Jedna je “štrik iskustava” na koji ćemo postaviti informacije o psihičkom nasilju te će ljudi moći napisati na papirić svoja iskustva i zakačiti ih na štrik. O psihičkom nasilju se vrlo malo zna, a posljedice mogu biti vrlo teške. Ideja je bila da ljudi mogu anonimno podijeliti svoja iskustva, pročitati tuđa i dobiti informacije o toj vrsti nasilja. Zadnja planirana aktivnost vezana je uz fizičko nasilje. Mislimo da je angažirana umjetnost dobar alat za osvještavanje i dopiranje do ljudi pa smo se zato u ovom slučaju odvažile na performans.

Ana: Sve ostalo što projekt sadržava jest senzibilizacija i informiranje putem naše Facebook stranice gdje će biti dokumentirane i te aktivnosti.

Ukoliko čitateljice/i imaju još kakva pitanja, kako je najbolje doći do vas? Jeste li trenutno otvorene i za nove članice/ove?

Mia S.: Za bilo kakvu informaciju, savjet, pomoć ili podršku svi zainteresirani mogu nam se javiti na e-mail adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. ili putem službene Facebook stranice. Budući da se radi o studentskom projektu, u ovoj fazi razvoja samog projekta previđena je aktivnost i djelovanje nas četiri. No, mišljenja smo da svaki je projekt, akcija rezultat je grupnog djelovanja većeg broja ljudi, u ovom slučaju zainteresiranih građana. Stoga pozivamo sve zainteresirane da nas prate putem Facebook stranice, komentiraju, dijele i lajkaju te s nama grade ovu predivnu priču i budu podrška svemu što nas još na tom putu očekuje.

Nikolina: Isto tako pozivamo sve udruge, portale, inicijative na daljnje udruživanje snaga!

Zadnja izmjena: 23-03-2017 @ 19:45