Sedam najzanimljivijih tv serija 2016. godine prema našem izboru

Preporučeno Fleabag Fleabag

Od političke satire, preko SF misteryja, tv drama karaktera i sitcoma do dokumentaraca o prirodi: ove smo godine na torrentima relativno lagano nalazile lijek za hlađenje i opuštanje od nasilnog i dramatičnog svijeta oko nas. Što nas je od bogate televizijske produkcije u godini koju smo upravo ispratilei zaista "zakačilo", pročitajte u tekstu koji slijedi. 

 

BRAINDEAD

Od Michelle i Roberta Kinga, autora The Good Wife, dolazi nam ova dražesna i bizarna politička satira u kojoj izvanzemaljski insekti parazitiraju na političarima u Washingtonu i jedu im mozak. To dovodi do radikaliziranja njihovih stavova i ponašanja, ljubavi prema zdravim smoothijima i ovisnosti o pjesmi You Might Think grupe The Cars. Laurel Healy (glumi je divna Mary Elizabeth Winstead) je režiserka i aktivistica koja nakon neuspjelog pokušaja snimanja film o melanezijskim zborovima dolazi raditi za brata, demokratskog senatora, i ubrzo shvaća što se događa (za razliku od većine drugih zaposlenika, koji ne primjećuju ništa neobično u pomahnitalom ponašanju političara). Laurel ipak uspijeva pronaći nekolicinu saveznika, uključujući republikanca Garetha, pomoćnika glavnog zlikovca, senatora Reda Wheatusa (odlični Tony Shaloub). Dok se sulude situacije nižu, tenzije između demokrata i republikanaca rastu, i Laurelin istraživački tim ima sve manje vremena da razotkrije plan zlokobnih insekata. Iako nije baš osvojio kritičare, meni je Braindead bio užasno zabavan i simpatičan i uspješno je spojio nekoliko naizgled nekompatibilnih žanrova. 

 

Citat:
Ella: I find this entire proposal an outrage. When can we name something after a woman?
Red: Tell a woman to do something, then we will consider naming something after a woman.
Ocjena: 4.5/5
Plus: najgenijalnije gostovanje Michaela Moorea ikad
Minus: relativno plitka satira

 

HALT AND CATCH FIRE           

Moto ove tragično podcijenjene serije mogao bi biti: Računalno je osobno. Dok s jedne strane prikazuje razvoj računalne tehnologije (od IBM klonova, preko online gejminga i chata, pa do antivirusnih programa i prodaje putem interneta), HCF se s druge strane bavi time kako je teško raditi s drugim ljudima, pogotovo kada se poslovni odnosi isprepliću s onim privatnima. Prva sezona (2014.) bila je zamišljena kao tipična antijunak-priča u čijem je središtu karizmatični poduzetnik Joe (divni Lee Pace). Uslijed zasićenosti patnjama antijunaka, skoro sam odustala od serije – što bi bila velika pogreška. Naime, iako se već u prvoj sezoni nazire važnost ženskih likova (npr. Donna spašava izgubljene kodove nakon što nijedan muški programer to nije uspio učiniti), u drugoj sezoni se potpuno mijenja fokus i u središte dolaze žene – dvije programerke dijametralno suprotnih karaktera, metoda rada i životnih vrijednosti – i zato su druga i treća sezona jedna od najboljih stvari na televiziji u posljednjih par godina.

Citat: Donna: Software comes and goes. Hardware is forever.
Ocjena: 4.5/5
Plus: Donnina odjeća; dobar soundtrack
Minus: Živciraju me Cameronine izraubane majice s rupetinama koje ne bih koristila ni za pranje poda.

 

FLEABAG

Britanski sitcom Fleabag adaptacija je nagrađivanog one-woman showa glumice i režiserke Phoebe Waller-Bridge koja glumi glavnu ulogu u obje verzije. Već sam naslov dobro opisuje protagonisticu (čije pravo ime nikad ne saznajemo), koja samu sebe opisuje kao "pohlepnu, perverznu, sebičnu, apatičnu, ciničnu, izopačenu, moralno propalu ženu koja se ne može zvati feministkinjom." Serija je na površini smiješna, suluda i kaotična, no zapravo se bavi sjebanim ljudima koji imaju disfunkcionalne obiteljske, ljubavne i prijateljske odnose, ne mogu preći preko trauma iz prošlosti i duboko su nesretni i usamljeni. Fleabag neprestano "ruši četvrti zid," povjeravajući se gledateljicama/ima, iznervirano prevrćući očima i komentirajući seksualne performanse svojih partnera. Posebno je zanimljiv njezin odnos s uspješnijom (barem po pitanju karijere) sestrom – obje glumice su odlične, a tu je i fenomenalna Olivia Colman kao zločesta maćeha

Citat:
Fleabag: Do I have a massive arsehole?
Ocjena: 4/5
Plus: količina nelagode u seriji je jednostavno očaravajuća; Fleabagino zanimljivo i ekspresivno lice
Minus: malo previše namigivanja u kameru; previše depresivan kraj

 

THE YOUNG POPE

Za svoju prvu avanturu na malim ekranima talijanski redatelj Paolo Sorrentino odabrao je kontroverznu temu: iz jednostavne „što bi bilo kad bi bilo“ premise kreirao je priču o mladom ultrakonzervativnom svećeniku, Amerikancu Lennyju Belardu (kojeg glumi Jude Law), koji stjecajem okolnosti postaje papa. Novi papa Pio XIII. je djetinjim traumama opterećeni četrdesetogodišnjak koji gotovo naglavce okreće cijeli vatikanski sustav. Opirući se ustaljenim pravilima i normama, mladi papa nameće apsolutni autoritet. Kako bi vratio utjecaj i moć Katoličke Crkve, služi se trikovima poznatim iz marketinga i pop kulture.

Sorrentino na čelo Vatikana postavlja ultrakonzervativnog purista koji svakim svojim potezom užasava i zbunjuje sve oko sebe (pa čak i gledatelje), no u stvari samo dosljedno provodi u djelo dogmu Katoličke Crkve. Zanimljiva je Sorrentinova odluka da u vremenu u kojem aktualni papa izražava puno otvorenije stavove od svojih prethodnika, njegov protagonist čini upravo suprotno: obrušava se na homoseksualce unutar Crkve i pobačaj proglašava ultimativnim grijehom?!

Dobra strana serije su i sjajni sporedni likovi – sestra Mary (glumi je Diane Keaton), lik vatikanskog tajnika kardinala Voiella (Silvio Orlando) i nesigurnog, preplašenog svećenika Gutierreza (Javier Cámara) koji s vremenom postaje papin najbliži suradnik.

Vizualno su impresivni i vatikanski interijeri i eksterijeri, kamera, kostimografija, scenografija, soundtrack, a rokersko-šmekerska uvodna špica serije jedna je od najefektnijih ikada viđenih u tv formatu.

Ocjena: 4.5/5
Plus: Kroz autentične likove i mjestimično duhovit scenarij serija stimulira maštu gledatelja, nudeći provokativan pogled na intrige i previranja koja se zbivaju u srcu Vatikana.
Minus: Lik mladog pape / Lennyja Belarda nekima se može učiniti kao slojevit, a drugima kao konfuzan. Na trenutke je razmažena pop zvijezda, bahati i samodopadni autokrat, a trenutak kasnije benevolentni „svetac“ i istraumatizirano dijete koje pati za roditeljima koji su ga napustili, no ako seriji date šansu – prema kraju će vas iznenaditi razvojem priče i likova.
Najtrenutak: Majica za spavanje koju u jednoj sceni nosi sestra Mary i na kojoj piše: “I'm a virgin – but this is an old T-shirt“.
Citat: „Podsjeti ga da sve u redu, da sloboda i strah uvijek idu pod ruku, poput starog vjenčanog para, gdje je svatko spreman umrijeti za onoga drugoga.“

 

PLANET EARTH II

Kao netko tko nije osobiti fan dokumentaraca o prirodi, mogu vam reći da je Planet Earth II jedna od najboljih serija u ovoj godini (i uopće). Riječ je o nastavku hvaljene BBC-jeve emisije iz 2006. godine koju pripovijeda David Attenborough (ove godine napunio 90 godina!), a za glazbu je zaslužan Hans Zimmer. Ova sezona podijeljena je u šest epizoda, prema vrsti staništa: otoci, planine, džungle, pustinje, travnjaci i gradovi. Zahvaljujući naprecima u tehnologiji snimanja, serija ne samo da izgleda FENOMENALNO, već je i bolja je od najuzbudljivijeg akcijskog trilera (možda ste negdje na internetu već vidjele/i čohanje medvjeda o koru drveta, ili borbu iguane i zmija, koja je u meni pobudila pravi navijački žar: ajmo iguana, trči, trčiiii bržeee, možeš ti tooo). Za kraj, treba spomenuti i angažirani aspekt serije – Attenboroughova upozorenja na posljedice klimatskih promjena, kao i zanimljive kratke priloge na kraju svake epizode o tome kako su snimljeni pojedini segmenti.

Citat: It is, surely, our responsibility to do everything within our power to create a planet that provides a home not just for us, but for all life on Earth.
Ocjena: 5/5
Plus: sve
Minus: nema

 

STRANGER THINGS

Stranger Things je Netflixova serija koja je idelani madleine kolačić za sve nostalgične zaljubljenike u SF i mistery blockbustere 80ih. Njezini tvorci, braća Ross i Matt Duffer, priču su smjestili u 1983. godinu. Radnja se odvija u izmišljenom gradiću u američkoj državi Indiani, a započinje s tajnovitim nestankom dječaka Willa. Prijatelji, obitelj i lokalna policija bacaju se u potragu za njim, a u sve je umiješana i misteriozna vladina agencija koja provodi tajne eksperimente. U centru priče je neobična djevojčica Eleven/Jedanaest, koja se udružuje s prijateljima nestalog dječaka i pomaže im u potrazi. Od samog početka je jasno da je Eleven nekako povezana sa Willovim nestankom. Ona je šutljiva i asocijalna, no u isto vrijeme odvažna i karizmatična, a više od svega plijeni jednom osobinom – telekinetičkim moćima.

Iako sam u 80ima gledala dječje partizanske filmove, češke filmove za mlade i psihološke trilere B/C kategorije, a na Goonies i ET-a okretala očima, Stranger Things mi je bila super zabavna serija koju sam pogledala u dahu. Možda je za to zaslužna i moja djevojka, koja je za razliku od mene, vatrena štovateljica žanrova iz kojeg serija vuče svoj mojo.

Stranger Things je hommage nekadašnjem životu u američkim malim gradovima i kultnim SF filmovima 80ih. Serija ima sve klasične elemente žanra – skupinu dječaka koji rješavaju misterij; tajne vladine pokuse; djevojčicu sa super moćima; zlog znanstvenika; dobrog lokalnog policajca koji glavnim likovima postaje saveznik protiv zle tajne vladine agencije; zgodnu sestru jednog od protagonista koja je zaljubljena u kapetana lokalne sportske momčadi/najpopularnijeg dečka u školi, njenu manje zgodnu najbolju prijateljicu i introvertiranog mladića na dnu školske hijerarhijske ljestvice koji je zaljubljen u gore spomenutu zgodnu sestru.

Unatoč svemu serija me je „kupila“ karizmatičnim likom Eleven (Millie Bobby Brown) koja postepeno zadobiva povjerenje dječaka kojima postaje jasno da bez nje ne mogu razmrsiti misteriju. 

Ocjena: 4/5
Plus: Stranger Things je zabavna serija i bajka za odrasle koja, iako se bazira na dramaturškim obrascima i žanrovskim tropima, na trenutke uspijeva ponuditi odmak od rodnih stereotipa s kojima operira.
Minus: Lik Winnone Ryder koja glumi majku nestalog dječaka na trenutke stvarno smara svojim patetičnim emocionalnim izljevima shrvane majke.

 

TRANSPARENT

Treća sezona o Pfeffermanovima, najzabavnijoj američkoj tv obitelji, ponovno me nije razočarala. Jill Soloway, njezina sestra Faith i ostatak ekipe zaslužan za produkciju serije, uspio je Transparent odvesti u zanimljivom novom pravcu, ne ponavljajući previše režijske i scenarističke obrasce koje smo vidjeli u prethodne dvije sezone. Nova sezona postavlja pitanje svih LGBT i trans osoba: „Što nakon autanja?“ i prati Mauru u njenom novom izazovu – pokušaju da uđe u tranziciju i podvrgne se operaciji spola. Svjesni da njihova priča i likovi reproduciraju muke i patnje bijelih i imućnih stanovnika/ica L.A.-a, tvorci Transparenta u novim epizodama svoje likove konačno dovode do svijesti o vlastitim rodnim, klasnim i rasnim privilegijama. Pa tako Maura koja volontira u LGBT centru upoznaje traume mlade crne trans žene iz siromašnog dijela grada, Josh dolazi u bliski kontakt s HIV + trans plesačicom, a majka obitelji Shelly traži svoje pravo na „vlastitu tranziciju“ i pokušava privući pažnju obitelji očajničkim pokušajima da osmisli vlastiti show, te da konačno i ona malo bude u centru pažnje.

Serija se hvata u koštac s konceptom i razumijevanjem spiritualnosti, prokazujući egzistenciju i stvarnost svojih protagonista, smještajući ih u situacije u kojima uviđaju vlastite slabosti; snobizam, razmaženost i narcisoidnost. 

Ocjena: 5/5
Plus: Atmosfera treća sezone je malo manje hektična nego ranije, a dramaturgija i kamera su sporije, meditativnije.
Minus: Nisam ga uspjela vidjeti. ;-)
Citat: Maura: „Imam sve što trebam. Zašto sam onda tako nesretna?“

 

Zadnja izmjena: 11-01-2017 @ 12:19