Helena Janečić: Pravo je vrijeme da okupimo žensku skejt bandu!

Preporučeno Helena Janečić: Pravo je vrijeme da okupimo žensku skejt bandu!

Helena Janečić je slikarica, ilustratorica i strip autorica čije su (super)junakinje već dugo prisutne kako u umjetničkim tako i u queer krugovima i prostorima. Premda se voli poigravati medijem, još su zanimljivije varijacije u motivima koje koristi, pa su se tako u njezinim radovima nastanile različite figure, od erotičnih snaša i njihovih dogodovština na obalama slavonskih jezera, do čeznutljive Lane del Rey i same Helene i njezinih kontemplacija oko maminog ručka.

Uz to što je, kao što smo već istaknule u jednom starijem intervjuu, autorica prvog queer diplomskog rada na Likovnoj akademiji, nedavno je postala pionirka i u još jednom polju: Helena je, naime, prva u Hrvatskoj imala priliku ilustrirati seriju skejt daski za međunarodno tržište  Pritom joj je pošlo za rukom povezati svoje dvije strasti, slikanje i skateboarding. Odlučile smo stoga ovaj intervju posvetiti baš tome popričati s Helenom o tome kako je sve započelo: prvim padovima, suradnji s proizvođačima skejt dasaka EMillion i novoj dimenziji koju su pritom poprimile zagrebačke ulice.

Znam da se sada već neko vrijeme baviš skateboardingom, ali zamolit ću te da nas vratiš na početak, u vrijeme nešto sporije vožnje i češćih padova. Kako si ušla u cijelu tu priču, kada si prvi put stala na dasku i zašto si se odlučila baš za skateboarding?

Oduvijek sam htjela nabaviti skejt i koristiti ga kao prijevozno sredstvo, no sprječavale su me stvari kao što su cijena skejt opreme, bavljenje drugim sportovima ili loše stazice. Prolazile su godine i onda sam jednom prilikom u supermarketu vidjela skejtove za 100 kn. Odlučila sam si ispuniti želju i konačno kupiti skejt, to mi je bio poklon za 35 rođendan.  Tada nisam ništa znala o brendovima, dijelovima i bila sam oduševljena tim shit skejtom. Jedva da je i išao, ali sam ga svejedno vozila i gledala tutorial videe za trikove. Mjesec dana nakon već sam bila u potrazi za boljim skejtom, a sa starim sam se odvezla da kupim drugi, polovni. Nakon godinu dana bila sam spremna za nabavu profi skejta. Pomno sam pratila stranicu „Kupi i prodaj skejt opremu“ na Facebooku i čekala da me zapljusne neka lijepa grafika ili da neki klinac proda svoj skupi skejt u pola cijene, a tako se i dogodilo. Nabavila sam predivan skejt, Baker daska, Independent osovine i Ricta kotači. Što se tiče padova, najgori su početnički. Skejt za sekundu odleti ispod nogu i nađem se na zemlji a da se i ne sjećam kako sam pala. Divim se skejterima koji pokušavaju izvesti sve te trikove a pritom ne nose nikakve štitnike, padaju po nekoliko puta te se ponovo ustaju i ponavljaju isti trik. Padovi su uvijek prisutni, samo se na njih nakon nekog vremena navikneš. Kad izađem skejtati, uvijek se pitam jesam li danas spremna na padove.

Ugrubo, postoje dvije varijante skateboardinga: kad voziš sama i kad voziš s drugima. Kakvo je tvoje iskustvo i misliš li da izraz „skupina anonimusa koja se zajedno druži“ dobro opisuje tu domenu? Sviđa mi se taj moment u kojem možeš zadržati sve za sebe, ali se opet moraš izložiti drugima. U tom pogledu, čini mi se da je skateboarding prilično osnažujuća praksa. Što kažeš?

Nema ljepše stvari od vožnje po gradu sa skejt bandom. Vozite se od mjesta do mjesta, zastanete, pokušate par trikova, pojedete sladoled, nastavite dalje. U suštini jako volim društvo za skejtanje zato što se onda usudim više, ali često vozim sama jer teško nalazim društvo. Voljela bih skejtati s drugim curama, ali to je skoro nemoguća misija. Sve skupa uspijem dva put godišnje neku curu izvući na skejtanje. Ne znam zašto se cure ne mogu navući na čar skejtanja?!

Sada se jednostavno odvezem do Mimare i tamo zatječem uglavnom jedne te iste skejtere. Oni su jako druželjubivi, komunikativni, žele pomoći oko trikova i odaju koja su dobra mjesta za skejtanje preko zime. Super su za suradnju!

No, željela bih okupiti žensku skejt bandu u kojom bismo razmjenjivale iskustva, pričale o dijelovima, otkrivale nova mjesta za skejtanje, učile nove trikove i snimale videe! Sada je pravo vrijeme da se okupimo, upravo razmišljam o novoj fejs grupi i njenom nazivu. Dok budete ovo čitali, grupa na fejsu već će postojati!

U nekoj mi se makroperspektivi čini kako skateboarding  zadnjih par godina proživljava comeback 90-ih i prodaje uličnu back-to-the-curbs priču. Nasuprot većem komadu skateboarding industrije, vratila se verzija manjih brandova, podržavanja lokalnog skate shopa i distribucija te suradnje s umjetnicima/ama koji nisu stalni zaposlenici nekog branda/korporacije, a tvoju suradnju s EMillionom vidim upravo kao dio te priče. Kako je do suradnje uopće došlo, tko je koga otkrio?

Poželjela sam imati dasku sa svojim dizajnom, pa ako već ne znam flip ili backside 180, da mogu reći da sam barem dizajnirala daske. U skejt shopu sam vidjela EMillion daske čiji mi se dizajn jako svidio, pa sam im se odlučila javiti. Poslala sam im nekih dvadeset radova, sigurna da će im nešto zapeti za oko. Brzo su mi odgovorili, svidjeli su im se moji radovi i htjeli su odabrati nekoliko i napraviti seriju. Odmah su mi rekli da mi ne mogu ništa platiti, ali da mi mogu poslati primjerke mojih dasaka, što je zapravo i ono što sam htjela. Primjerci koje dobijem bit će collector's item, a bit će dostupne i u Chill shopu u Zagrebu, što je super! Cijeli proces, od pregovora, odabira crteža i finaliziranja je trajao osam mjeseci, što nije bilo onako kako sam očekivala – da ću ih držati u rukama za mjesec dana. Tako da sam se morala strpjeti.

U tvom radu prevladavaju dvije linije, jedna je sklona promišljanju tradicije, a druga oživljava ikone popularne kulture. U radovima za EMillion priklonila si se ovoj drugoj struji, pa tako na daskama možemo vidjeti motive iz filmova kao što je Pulp Fiction. Gdje su nestale snaše?

Kad sam birala što ću poslati EMillionu prošla sam sve svoje radove i izabrala one koje sam mislila da bi išli dobro uz skejt priču. Snaše mi ovaj put nisu ušle u uži izbor, što ne znači da tradicionalni motivi ne mogu biti prevedeni u moderan i suvremen izričaj. Nije isključeno da će se neki od njih u budućnosti naći među mojim skicama! Bunny motiv je iz filma Božićna priča i bio je jedan od ponuđenih kostima za Horny dyke lutku od papira iz 2010. Tako da je motiv zekana već dugo prisutan u mom radu pa mi je drago da se ostvario i kao skejt motiv. Mia Wallace se slučajno našla tu, ekipa iz EMilliona ju je našla na mojem tumblr profilu pa su predložili da uđe u finalni izbor.

U nekoliko se tvojih intervjua ponavlja slična priča: novinar/ka tvoj rad označava kao aktivistički, a ti im objašnjavaš kako je radu, tumačio se on kao aktivistički ili ne, prikazana tvoja svakodnevica. Kako doživljavaš činjenicu da tvoja svakodnevica, prelaskom u javnu sferu, spontano postaje činom aktivizma, i kako bi u svemu tome figuriralo da se na daskama, umjesto Mie Wallace, nalazi Horny Dyke?

S obzirom na LGBTIQ kontekst iz kojeg dolazim, moja svakodnevica prelaskom u javnost je i dalje u manjini i tretira se kao senzacija i aktivizam. U ovome sam projektu samo bila znatiželjna umjetnica koji želi spojiti svoja dva interesa.  Osnovna vodilja za motive mi je bila da su zabavni. Horny Dyke, kao moja strip junakinja, čiji lik razvijam godinama i u mediju slikarstva, zaokuplja moje misli i kad su u pitanju skateboard daske. Ako postane profilirana skejterica, možda dospije i tamo.  

Mene više zanima  jesi li dvojila između Mie Wallace i Audrey Horne iz Twin Peaksa! Lurkao sam ti Tumblr i vidio da si paralelno objavila ta dva rada. Koja od njih dvije bolje otpleše scenom?

Dobro si primijetio, radila sam ih istovremeno za event Last night a movie saved my life u kojem je trebalo predstaviti tri redatelja kroz njihove filmove. Tada sam odabrala Audrey iz Twin Peaksa i naravno Umu Thurman u Pulp fiction-u. Pošto je Uma (Mia) dobila svoje mjesto, ne sumnjam da bi i Audrey super otplesala svoj ples na skejt dasci.

Još malo o svakodnevici jer me interesira poveznica sa skateboardingom. Odnosno - u kojoj su mjeri oni isprepleteni? Što motivira odlazak iz stana na vožnju i što se, potom, iz vožnje vraća u stan? Osim modrica, naravno.

Ne znam što me motivira da skejtam. Možda to da sam na zraku, i u zraku ako uspijem napraviti dobar skok. Kad uspijem lendat neki trik koji pokušavam mjesecima. Za sada samo želim da mogu naskočiti na rinzol dok se vozim. 

Kad se vratim doma osjećam se kao glavni lik u filmu Thrashin' – puna samopouzdanja, i sretna da mi tlo pod nogama više ne bježi.

Skateboarding vrhuška nam je dojavila kako je Cats Meow daska u Njemačkoj već rasprodana, što me rastužilo jer sam od četiri daske koje si dizajnirala htio kupiti upravo nju. Jesi li očekivala da će daske otići tom brzinom?

Hvala na informacijama! Nisam ni znala da je moja maca Gita već rasprodana, moram priznati da od prodaje nisam imala neka velika očekivanja. Ova me vijest obradovala i nadam se da će dati zeleno svjetlo ostalim ženama da se okušaju u skejt biznisu (za koji mislim da je turbo muško područje) na ovaj ili onaj način – kao skejterice ili kao dizajnerice.

Svoje aktivnosti skejtanja provodiš i u vidu edukacije. Čuli smo za tvoje radionice u Splitu?

Bila sam pozvana od strane  udruge QueerAnarchive koju vodi Tonči Kranjčević Batalić da sudjelujem na Qradionicama u Domu Mladih u Splitu, u okviru koje sam organizirala skejt radionicu. Cilj je bio da se skejtamo po Splitu, osvajamo javni prostor i podignemo vidljivost. Radionica je bila otvorena za sve, ali moja posebna želja je bila da dođe što više cura koje bi ohrabrili da se počnu aktivno baviti skejtanjem.

Odaziv nije bio baš velik kako sam očekivala, ali je bilo produktivno i super zabavno jer sam i ja utvrdila par trikova. Dugo poslije te radionice sam razmišljala koji su mehanizmi za povećanje vidljivosti djevojaka na skejtu, te prvenstveno kako ih zainteresirati.

Navedi nam svoj najdraži zagrebački skejt spot i prigodni soundtrack!

Najdraži skejt spot mi je Mimara, nakon toga HDLU i Džamija, za posebne dane i MSU. Jedan dan, dok sam skejtala ispred Mimare, obratila nam se kustosica Leila Mehulić s idejom da skejtere koji čine urbani krajolik okolo muzeja sada predstavi u muzeju, kroz različite dokumentarne forme u audio i video mediju. Rezultat naše suradnje je bio predstavljen na izložbi Kulturni krajolik gospode i skatera. Omiljeni soundtrack za skejtanje su mi pjesme iz filma Trashin' i zvuk kotača na betonu za kojim se okrećem kad god ga čujem.

 

 

Zadnja izmjena: 08-12-2016 @ 21:09