Bad Blue Girls: Ne želimo biti pasivne promatračice!

Zločeste plave cure, glasio bi slobodan prijevod naziva novog FB communityja pod kojim se pred mjesec dana okupila anonimna grupa Zagrepčanki. Članice Bad Blue Girls, novog zagrebačkog aktivističkog community-ja govore o razlogu svog osnivanja i akcijama koje planiraju.

Ne, one nisu navijačice popularnog nogometnog kluba o kojemu nas, iz dana u dan, opsesivno izvještavaju domaći mediji. Novoosnovana FB zajednica reakcija je na vidljive i nevidljive tragove djelovanja najveće hrvatske navijačke skupine - Bad Blue Boysima, svjetonazoru i porukama koje u javnost najčešće šalju, no i na ostale  neuralgične točke zagrebačkog svakodnevice.

Luda salata Nore Ephron

I nakon svoje smrti, američka novinarka, spisateljica, dramatičarka, scenaristica, filmska redateljica i blogerica, Nora Ephron ostaje poznata tek po jednom dijelu svoje karijere, svijetu filma. Iako je njen rad, već navedeno, bio vezan uz novinarstvo, romane i drame, i na naslovnici ponovnog izdanja svojih sabranih djela Crazy Salad: some things about women iz 2000. godine biti će prikazana s kamerom u ruci.

Obzirom da je odrasla u obitelji scenarista (čiji filmovi, međutim, nisu postigli osobito dobre kritike), nije nimalo iznenađujuće što se Ephron, nakon književne karijere, okrenula filmskoj umjetnosti.

Njeno pisanje pokazuje sličnosti s ranim romantičnim komedijama Hollywooda, u njihovoj prepoznatljivoj radnji i verbalnim okršajima glavnih protagonista, tako tipičnima za ono što će kasnije zauzeti značajno mjesto filmske povijesti, poznato kao screwball comedy, američki žanr komedije, prisutan u razdoblju od 1930. do 1940., poput filmova His girl Friday i filmova Prestona Sturgesa. Najboljom scenom Ephronova filma smatra se ona iz, svima poznatog filma,  Kada je Harry sreo Sally, u kojoj razigrana Meg Ryan stimulira glasan orgazam u restoranu Katz’s Delicatessen.

Senzibilnost kojom odišu njeni radovi snažnija je od skepticizma koji je izražavala prema duhu svoga vremena, ona dolazi od žene koja je u neprestanom propitkivanju svojih mogućnosti, redovito sklona nesigurnosti, i prije svega, strastveno zaljubljena u svoju karijeru pisca, uvijek u potrazi za nepoznatim u New Yorku sedamdesetih godina.

'Žena zmaj' Ivane Sansević (intervju i trailer)

Kratki dokumentarni film 'Žena zmaj' trenutno je u Restart produkciji, a bavi se temom anoreksije i bulimije kroz priče tri mlade žene.

Kako bi saznali više o filmu, uputili smo par pitanja Ivana Sansević, koja je svojedobno radila kao novinarka u Fade In-u i H-Alteru, a zadnjih godina je znamo kao voditeljicu odnosa s javnošću raznih festivala i kulturnih manifestacija (Zagreb Film festival, Motovun Film Festival, Zagreb Dox…). 'Žena zmaj' je njen prvi autorski dokumentarni film.

VF: Kako si se odlučila na film i u kom je trenutno stadiju, imate li snimljenu većinu, jeste li ušli u montažu?

Ivana Sansević: Ideja za realizacijom ovog filma postoji već 7-8 godina. Moja sestra dugi niz godina proživljavala je anoreksiju i bulimiju, a ja sam nakon tog saznanja osjećala jedan užasan emotivni teret koji sam na neki način jednostavno morala kanalizirati van. Čini mi se da jednostavno nije bilo drugog izbora, morala sam to na neki način izbaciti. S obzirom na interes za dokumentarnu formu, film se nametnuo kao neko logično rješenje. Gotovo sva snimanja su odrađena, još nam samo fali materijala kojim želimo vizalno doraditi film. Najesen krećemo montirati.

U pol'9 kod Sabe - Prihvaćam sve (video i intervju)

Članice/ovi benda U pol' 9 kod Sabe otkrivaju tajne sa snimanja njihovog prvog spota za hit singl 'Prihvaćam sve'

'Prihvaćam sve' je nastala nakon što me bivša djevojka ostavila zbog nekog mutnog lika!

Zagrebačka queer atrakcija, bend U pol'9 kod Sabe konačno imaju svoj prvi spot! Snimljen u teatru ITD u režiji Ane Opalić i Noe Pintarića, spot je veselo i zabavno uprizorenje pjesme „Prihvaćam sve“ koja ih posljednjih mjeseci nosi kroz domaći radijski eter...


Trashy kabaret je omiljena igra svakom LGBTIQ čeljadetu, dohvatimo je se na često na tulumima, ali i u trenutcima dosade i dokolice. Zašto ste ti i redatelj spota Noa Pintarić odabrali baš taj žanr za atmosferu spota?

Ana: Zapravo, trashy cabareta smo se dosjetile Martina i ja u nedostatku bolje ideje – znale smo da to nikoga neće posebno iznenaditi i da će po defaultu ljudi reagirati s odobravanjem. Svi smo kao djeca voljeli maškare, zar ne? Noa je na snimanju taj naš „trash“ sistematično izrežirao tako da smo imali scenoslijed nužan za montažu i na tome mu još jednom zahvaljujem :)

Ana, što je tebi naprivlačnije kod trash cabare-a, imaš li neki poseban fetiš trenutak? Primijetila sam da i inače voliš nositi mornarske majice i tregere, vidiš li se mladim mornarom ponekad (Sve bi seke ljubile mornare, shvatila si odavno ili…? Odatle tvoja drskost i upornost u art fotografiji, glazbi, osobnim stejtmentima?

- Kod ovog konkretno trash cabareta bilo mi je najzanimljivije Martinino presvlačenje. Fetiš trenutak, hmm, još uvijek sam neodlučna između visokog crnog tipa koji pleše kao Michael Jasckson i „Girls just wanna have fun“ komada iz 80-ih. Što se tiče mladog mornara, malo je izblijedio otkad živim u Zagrebu. Ostao je u Dubrovniku, mislim.

Otkrij nam neke detalje o nastanku pjesme „Prihvaćam sve“. Što ti je bilo u glavi kad si je pisala? Postoji li zaista frajer iz pjesme s kojim odlazi tvoja partnerica ili si se u želji da „prihvatiš baš sve ono najgore što se može dogoditi“ sjetila toga kao ultimativne katastrofe za jednu lezbijku?

- „Prihvaćam sve“ nastala je iz stvarne patnje i stvarnog odlaska moje djevojke sa nekim mutnim likom, ali ja sam tu bol pretočila u pjesmu znajući da prolazi sve i da će ta stvar jednoga dana završiti na Ceneru te da će biti potrebno snimiti i spot za istu :)

Nevidljiva djevojka, ili odrastanje djevojaka u suvremenom svijetu

Skupina profesorica sa švedskog sveučilišta u Umei, Gun-Marie Frånberg, Camilla Hällgren i Elza Dunkels prošle su godine pokrenule međunarodni multidisciplinarni projekt nazvan Invisible Girl (Nevidljiva djevojka). Ključna pitanja kojima se pozabavilo 40 istraživača/ica i umjetnika/ca iz 15 zemalja, koliko ih se uključilo u projekt, vezana su uz spol i rod, kulturu mladih, učenje i odrastanje u suvremenom svijetu.

"Što znači postati djevojkom u suvremenim društvima? Kako možemo opisati i analizirati suvremenu djevojku? Postoje li alternativni načini na koje nevidljivu djevojku možemo učiniti vidljivom?"

pitaju se voditeljice projekta. Naziv projekta aluzija je na roman američkog autora Ralpha Ellisona Nevidljivi čovjek (The Invisible Man, 1952.), čiji je afro-američki protagonist nevidljiv u očima bijelaca. Na sličan način, smatraju začetnice projekta, i suvremena djevojka postaje nevidljivom usred stereotipa i raznih oblika diskriminacije prisutnih na svim razinama društva. Podnaslov projekta, Ceci n’est pas une fille (Ovo nije djevojka), izravna je referenca na još jedan izvor inspiracije za projekt, Magritteovu sliku Ceci n´est pas une pipe (Ovo nije lula, 1929.). Kao što i umjetnik nazivom slike želi upozoriti na to da njegovo djelo nije lula već prikaz lule, tako se i autorski trio pita odražavaju li suvremeni prikazi djevojaka njihove stvarne svjetonazore i načine razmišljanja, ili je, pak, riječ tek o prikazima istih.

Projekt je iznjedrio velik broj umjetničkih radova, kao i zbornik 32 tematsko i metodološki raznolika eseja.

Razvrstani u četiri tematska bloka (Pregovaranje o identitetu, Tjelesnost, Prekinuto djevojaštvo, te Rod i suvremeni mediji), eseji obrađuju razne probleme i društvene fenomene, od rasizma i majki tinejdžerki, do blogova, videoigara i časopisa za mlade.

Zamke održivog razvoja ili Zašto Rio +20 nije uspio?

Charles Eisenstein, američki aktivist s diplomom filozofije i matematike na Yale sveučilištu, po zavšetku studija nisu privukle klasične opcije Yale diplomanata, već se okrenuo promišljanju o zdravlju, globalizaciji, fizici i biologiji. Prenosimo dio njegovih razmišljanja na temu nedavno održanog skupa o održivom razvoju Rio +20.

Ljudi moji, malo me brine Jimi, moj 16-godišnji sin. U trinaestoj je narastao 8 centimetara. U četrnaestoj je porastao 13 centimetara. U petnaestoj njegov je rast opet bio 8 centimetara, a sada – bez obzira koliko ga hranim – njegov rast stao je na 186 centimetara. Može li mi netko, molim vas, reći kako da postignem održivi rast moga sina kako bi on nastavio beskrajno rasti?

Cijeli Pride je velika emocija

Nezamućeno, sunčano jutro. Turisti vuku prtljagu po 1700 godina starom kamenu antičke Dioklecijanove palače. Domaći u sporom ritmu subotnje kave listaju novine. Sve se čini kao još jedan ljetni vikend u mediteranskom gradu na koji se spustila vrućina. Samo ako ugasite ton grada. Zvuk helikoptera. Sirene. Glasovi u prolazu.

- Idemo gledati pedere – kaže sijedi gospodin prolazeći pored nas.

Moj prijatelj jedva primjetno diže ruku i smijući se šapće: - Tu sam.

- Idemo tući gayeve – kaže drugi, nešto mlađi. Moj prijatelj povlači ruku u džep i šuti. Mislim se kako sad imamo politički korektne homofobe. Do prije koju godinu nisu znali što znači „gay“. Oni koje treba tući uvijek su bili pederi.

Deveti je lipnja. Još je par sati do Gay Pridea.

Grad se puni policijom i postaje sve neprohodniji zbog brojnih ograničenja kretanja. Turisti se bune jer ne shvaćaju zašto je grad u opsadnom stanju, domaći psuju. Raste nervoza na ulicama. U to doba, oko 12h, Riva je glavna promenada u Splitu. Sada je sablasno bijela i prazna. Srećem tek skupinu policajaca. Pozivaju me da im se pridružim za stolom u kafiću. Dobacujem im da se vidimo kasnije na Prideu i lica im postaju mrka.

Renata Demeterffy Lančić: Novi mediji i odnosi s javnošću


U sklopu tema obrađenih u časopisu Medijske studije, donosimo Vam još jedan u nizu serije sažetaka članaka koju smo započele člankom Televizija u novomedijskom okruženju Viktorije Car i nastavile rezultatima istraživanja Dunje Majstorović: Etički prijepori i vjerodostojnost dnevnih novina.

Renata Demeterffy Lančić stručnjakinja za odnose s javnošću i trenerica komunikacijskih vještina, kroz medijsku studiju utjecaja komunikacije na društvene promjene pruža novu perspektivu suočavanja sa svim pozitivnim i negativnim aspektima koje su nam modernizacija i društvene mreže donijele.

 

NOVI MEDIJI I ODNOSI S JAVNOŠĆU

Denererffy Lančić nas znanstvenim radom Novi mediji i odnosi s javnošću upoznaje s značenjem komunikacijskih tehnologija kroz pluralnu javnu sferu i odnose s javnošću kroz komunikacijsko djelovanje.

U općem društvenom kontekstu u kojem su mediji izgubili svoje primarno značenje, javlja se potreba za nezavisnim, slobodnim sustavima komuniciranje koje komunikacijske tehnologije (prvenstveno širenjem Interneta) omogućavaju. Blogovi, web-forumi, web stranice, online magazini, e-mail liste, chat-sobe, društvene mreže i svi slični oblici slobodnog komuniciranja predstavljaju novu vrstu javnog komuniciranja gdje bilo koji građanin/ka dobiva mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u javnoj sferi, oslobađajući komunikaciju i vraćajući joj „moć“ razmjene mišljenja. Mreža dobiva potencijal javne rasprave za temelj demokracije. „Slobodni“ mediji značajni su i na području odnosa s javnošću, unapređivanjem komuniciranja i utjecajem na društvene promjene.

Viktorija Car: Televizija u novomedijskom okruženju

U utorak, 12. lipnja na Fakultetu političkih znanosti održana je promocija novog broja časopisa Medijske studije. Časopis je pokrenut 2010. godine s ciljem da postane međunarodni forum za objavljivanje znanstvenih i stručnih radova te istraživanja na području medija, komunikacija, novinarstva te odnosa s javnošću.

Ovogodišnje Medijske studije donose poseban tematski blok naslova Žene u medijima sačinjen od radova sudionica međunarodne konferencije Women in Media koja je prošle godine bila organizirana na Fakultetu političkih znanosti, prenosi kulturpunkt.hr.

Donosimo sažetak članka Televizija u novomedijskom okruženju, kojeg je napisala Viktorija Car (na slici), ujedno glavna urednica časopisa, a objavljenog u prvom dvobroju časopisa iz 2010. kada je tematski blok bio posvećen vjerodostojnosti medija. Cijeli prvi dvobroj časopisa dostupan je u PDF izdanju na 222 stranice.

O ljubavi i njenim atributima

Ljubav ima nekoliko atributa – mora biti čista (altruistična), mora biti svjesna, mora biti dobrovoljna i mora biti obostrana. Sve ostalo nema veze ni utjecaja, kada je u pitanju ljubav. Ona nema predznak, ni rod, ni spol, ni dob. Ona nema veze s ljudskom glupošću, s ljudskim ograničenjima, s ljudskim strahovima. Ona ih svih nadilazi i jednostavno – biva.

O Split i Zagreb Prideu pisalo se mnogo zadnjih dana, a, najvažnije, bez iznimke svi su odahnuli što nije bilo nasilja. Svi smo tome težili, tome se nadali. Konačno, usprkos svemu, sve je proteklo kako i treba i kako će, nadajmo se, i svake naredne godine.

Sudjelujući u takvim povorkama, mogli smo svjedočiti jednoj eksploziji boja, pozitivne energije, ljubavi, mladosti i vjere u dobro. Nije bilo egzibicionizma, samo ljubav, prijateljstvo, ponos zbog vlastitog identiteta. Upravo to razlog je što će se LGBT populacija izboriti za svoja prava. Ako nastave širiti ovakvu pozitivnu energiju, u ovim posrnulim vremenima, te poput djece cvijeća promovirati dobro, ljubav i toleranciju – njihova prava jednom će biti zadovoljena.

Noa Pintarić: Osjećaj krivog spola tek sada nestaje

Jedna od težih stvari je raditi novinarsku priču o osobi koju poznaješ, još je gore ako je u pitanju blizak prijatelji ili član obitelji, a ako kao trešnju na vrh stavite i činjenicu da se radi o transrodnoj osobi koja prvi put javno izlazi iz ormara shvatit ćete svu kompleksnost i svečanost ove situacije.

Vox Feminae kolega, redatelj, snimatelj, montažer, prijatelj i prijateljica Noa Pintarić (na slici), kojeg kad se zaboravimo znamo još uvijek zvati i Dalija, je odlučio javno progovoriti o tome kako je biti transrodna osoba u Hrvatskoj i predstaviti Trans Aid Hrvatska, prvu hrvatsku udrugu koja se bavi poboljšanjem kvalitete življenja transrodnih i transseksualnih osoba, čiji je suosnivač i glasnogovornik.

VF: Noa, kada si shvatio da si transrodna osoba?

Noa: Od ranog djetinjstva sam pokazivao više odlike muške spolne uloge, nego ženske. Tijekom puberteta sam prihvatio lezbijski identitet i u njemu sam se osjećao ugodno neko vrijeme, međutim taj osjećaj krivog spola i rodne uloge nikada nije nestao. S navršenih 34 godine sam se konačno odlučio za tranziciju.

Što u tvom slučaju tranzicija podrazumijeva?

U mom slučaju to podrazumijeva hormonalnu terapiju i uklanjane grudi. Razmišljao sam i o rekonstrukciji muškog spolnog organa, no nakon istraživanja, promišljanja i konzultacije s psihijatrom zaključio smo da mi to nije potrebno da imam ispunjen i kvalitetan seksualan život. Taj tip operacije se ni ne radi u Hrvatskoj, uglavnom ljudi odlaze u inozemstvo, najčešće u Beograd, no s druge strane u pitanju je dosta kompleksan i skup operativni zahvat čiji rezultati često ne budu zadovoljavajući. Puno je lakša operacija iz muškog u ženski spol.

Pamtim samo sretne 'pretprajd' dane

Upoznati ste manje više svi sa kontroverzama oko povučenog Prideovog promotivnog(?) spota (uklonjen na YouTube-u, no dostupan na Tportalu). Pa kako ja baš ne volim kontroverze, a mislim i da spot nije bio sasvim promotivan pokušat ću vam i na drugi način predstavit ideju o tome kako je „Svaka obitelj sveta“.

Najprije, za one koji nisu upućeni malo pojašnjenje.

Zagreb Pride je sinoć objavio spot „Svaka obitelj je sveta“, pod redateljskom palicom Viktora Zahtile. Vrlo brzo pojavio se niz negativnih komentara, kako medija, tako i pripadnika LGBTQI zajednice, usljed čega je ZG Pride gotovo momentalo odlučio povući spot te na svojoj stranici objavio sljedeće:

“Dragi/e svi/e, namjera Zagreb Pridea nikada u prošlosti nije bila, nije i nikada neće biti poticanje na nasilje, diskriminaciju, omalovažavanje i vrijeđanje bilo koje osobe i bilo kojeg oblika obiteljskog života. Uvažavamo razmišljanja i kritike pripadnika i pripadnica LGBT zajednice o video spotu, te smo samo zbog vas odlučili povući spot. U ime Zagreb Pridea, Matea Popov i Marko Jurčić.”

Jesu li muškarci novi 'drugi spol'?

Ako je vjerovati Davidu Benetaru, profesoru filozofije na Sveučilištu u Cape Townu, ili knjigama poput The Decline of Men, The Myth of Male Power i Save the Males, muškarci su novi 'drugi spol'. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi The Second Sexism, koju preporučuje blog The anti feminist i koja je izazvala burne reakcije od strane feministkinja, Benetar objašnjava zašto su muškarci danas žrtve obrnutog seksizma.

Roditeljstvo, životni vijek i obrazovanje samo su neka od područja u kojima je 'jači spol' zakinut. Benetar ističe podatke Odjela za statistiku pri UN-u koji otkrivaju kako su u visokom obrazovanju muškarci u nekim područjima, na primjer u društvenim znanostima, podzastupljeni, no zanemaruje da u drugima dominiraju (npr. znanosti i inženjeringu), te da čak dvije trećine odraslih nepismenih osoba na svijetu čine žene.

Kao druge primjere navodi obavezu služenja vojnog roka, činjenicu da su muškarci češće žrtve nasilja (iako najčešće od strane drugih muškaraca), češće im se izriče smrtna kazna i češće se odlučuju na samoubojstvo, te su deset puta skloniji srčanim bolestima (posljedica obrnutog seksizma?). No, diskriminaciju nad muškarcima treba shvatiti ozbiljno, upozorava, a veliki dio krivnje svaljuje na „pristrane feministkinje,“ koje se bore samo za ženska prava i ne zanima ih istinska jednakost spolova.

Subscribe to this RSS feed