Zovem se Zelena

Da, trebala sam znati.

Da s istim djavlom s kojim tikve sadim već 15 godina ne mogu izać na kraj, nego završit polupanih lončića. Poznajem funkcioniranje većine domaćih mainstream medija, pa kako sam onda mogla dozvoliti sebi da odem u tv emisiju Drugi format i pošaljem tako sablasnu poruku hetero i nehetero ljudstvu o nužnom skrivanju gay osobe iza moludiranog glasa koji me je podsjetio na duboki, bunarski vokal Velikog brata, te iza onih bljedunjavih, televizijskim reflektorom osvjetlanih ručica? Osvjetala sam ruke, ali nisam baš obraz i to valja ovdje reći i priznati.

Zašto sam tamo otišla i kako dovraga nisam mogla pretpostaviti kakvu ću nelagodu takav moj nastup izazvati onima ispred ekrana, poglavito onima koji svjesno promišljaju prezentiranje LGTB problematike u medijima.

 

Moja vršnjakinja i ja: Reagiranje na pismo Ivane Simić Bodrožić upućeno redakciji Betona

Možda bih trebala ovaj tekst započeti jednim srednjoškolskim, dnevničkim Draga Ivana jer je to, očito, ton koji ljudi najbolje razumiju u svojim dvadesetim, a i kasnije, bez obzira na to imaju li djecu, unučad, završene fakultete ili ne. Ne znam objasniti u čemu leži privlačnost takvog pisma – možda se ljudi samoindoktriniraju stalnim čitanjem vlastitog dnevnika iz vremena kada su bili mladi i nisu odlučivali ni o čemu. No možda se varam, možda je to vrhunac spisateljske refleksije.

Autorica Ivana Simić Bodrožić je mojih godina, obje smo preživjele rat, ali je ona za razliku od mene devedesetih izgubila oca. Ne postoji književni žanr niti stilska figura koja bi tu činjenicu učinila ugodnijom za napisati. Znam jer je jedna od mojih najboljih prijateljica oca na isti način izgubila u Zvorniku. Iako je moj otac živ, rat je najgore i najtraumatičnije iskustvo koje sam ikada doživjela i iskreno, ne volim o tome pričati. Još manje volim komparirati vlastito ratno iskustvo s tuđim. Osim, naravno, kad sam na to prinuđena kao što je sada slučaj.

Pismo koje je Simić Bodrožić napisala za književni časopis Beton, u cijelosti su, u subotu (2. travnja), prenijeli Jutarnji i Večernji list. Tekst koji je autorica naslovila s Draga redakcijo Betona, u hrvatskim je medijima osvanuo pod drugačijim, prigodnijim naslovima – A vaš problem? Ma, znate, moj je otac nestao na Ovčari... (Večernji) i Moj predsjednik i ja (Jutarnji). Iako se u pismu autorica osvrće na prijem kod predsjednika Josipovića, većinu teksta ne čini kritički osvrt na taj događaj – kao da je sam prijem izgovor da se, po tko zna koji put, piše o ratu.

Akademska solidarnost: Alarmima do štrajka

Suprotno riječima premijerke (26.3., Sjednica HDZ-a) kako na nove prijedloge Zakona o Sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanosti “struka ima riječi hvale”, nastavnici, znanstvenici i studenti – dakle, s t r u k a − uključeni u inicijativu Akademska solidarnost, već više mjeseci nastoje alarmirati javnost kako se serviranim zakonima oštro protive.

Struka je – dakle, stvarni zaposlenici i zaposlenice fakulteta − još u listopadu prošle godine odbacila prijedloge sva tri zakona, napominjući kako su u povjerenstva za donošenje i izglasavanje zakona bile uključene osobe koje nisu članovi akademske zajednice (primjerice Nacionalno vijeće za konkurentnost), te osobe koje je birao direktno ministar Fuchs − koji je, podsjeća Jasna Babić na portalu oko.hr, svoju diplomu stekao besplatno.

Televizija koja raduje

Zašto nam treba Nurse Jackie kad već imamo Dr. Housea? Čemu ti ženski likovi i njima posvećene serije? I još važnije – zašto im se treba iskreno radovati?

Prije desetak dana sam razgovarala s Irenom Jukić Pranjić. Obje smo se našle u Rijeci: Irena je izložila svoje stripove u K.U.N.S.-u, gdje sam prethodne večeri s Kristinom Posilović razgovarala o svojoj knjizi. Irena je, prije same izložbe, na sebi imala majicu s motivom Zagora, stripa uz koji smo odrasli svi – bez obzira na spol. Zagor, Alan Ford, Dylan Dog, Martin Misterija, a bogami i erotski stripovi od nas su napravili odrasle ljude. (Oni koji te stripove nisu čitali vjerojatno nikada nisu ni odrasli.)

Iz nekog se razloga, međutim, smatra kako se svijet stripa ne obraća ženama: u Rijeci smo se okupile zato što smo feministkinje, a ne zato što volimo pisati ili crtati stripove. Samo, Irena se nikada nije deklarirala kao feministkinja, nisam čak sigurna je li uopće pobornica te ideje. I svejedno se na nekom stripaškom forumu našla na udaru nervoznih frajera koji su osjećali potrebu popljuvati Antologiju ženskog stripa na Balkanu koju je uredila i objavila. Jer pobogu, gdje se još vidjelo da žene čitaju, a kamoli crtaju stripove! Iz protesta je obukla majicu: Zagor nikada nije bio samo muška stvar. Strip ne priznaje spolne razlike. Isto je i sa televizijom. Dr. House nije isključivo serija za muškarce. Zašto nam onda nije dovoljan? Zašto nam serije poput Nurse Jackie očajno trebaju?

Ana, Ivana, Vatroslav i Marina: Nagrađeni radovi Centra za ženske studije 2010.

Problem institucionalizacije rodnih studija na sveučilištima problem je političkog monopola nad znanjem. Na svjetskim sveučilištima rodni studiji postoje i razvijaju se posljednjih tridesetak godina. Nije isto ako kažete „već tridesetak godina“. Također, postaju integralnim polazištima i onih studijskih ili izvanstudijskih programa koji se(be) ne nazivaju rodnim studijima.

Na sveučilištima u Hrvatskoj postoje tek rijetki i izdvojeni kolegiji na rijetkim i izdvojenim odsjecima, najčešće filozofskih fakulteta, koji problem roda prepoznaju i ističu relevantnim unutar svojih „disciplina“. U „disciplinama“ i jest problem. Suviše su disciplinirane.

Upravo s ciljem rada na ravnopravnom statusu u diobi znanja, Centar za ženske studije, koji u Zagrebu izvaninstitucionalno djeluje od 1995., posljednje tri godine raspisuje natječaj i dodjeljuje nagrade najboljim studentskim radovima u temi „rodne problematike“. Od prošle godine za nagradu se natječu studentice i studenti svih, a ne samo zagrebačkih sveučilišta. Ako je povećanje vidljivosti problema (ne)zastupljenosti rodnostudijskih područja svrha raspisivanja ovakvog natječaja, a jest, onda o autoricama i autorima nagrađenih radova treba –pisati.

Intervju sa Đurđom Krnjak, Zagrepčankom godine

"Nagrada mi nije nikakva satisfakcija, sa njom me se ne može kupiti niti ušutkati. Spremna sam i na dodjeli nagrada prozvati političare, pa i gradonačelnika."


Đurđi Krnjak
, radnici Kamenskog koja je u toj propaloj tvornici provela 30 godina, na Dan žena će u zagrebačkoj Staroj gradskoj vijećnici biti dodijeljena nagrada "Zagrepčanka godine". Odbor Gradske skupštine za javna priznanja izbor je obrazložio time što je Đurđa Krnjak, kao predvodnica radnica Kamensko, doprinijela senzibiliziranju javnosti za probleme radnica u tekstilnoj industriji i predano se zalagala za ostvarivanje temeljnih ljudskih prava, prava na rad i zaradu.

Iako samu nagradu prate kontroverze otkako je ustanovljena 2007. godine (u vezi kriterija, nekih kandidatura i dobitnica, pa i oko toga je li takva rodno-segregacijska nagrada uopće potrebna), to što stoji u obrazloženju točno je.

U Hrvatskoj je u proteklih dvadeset godina u tekstilnoj industriji izgubilo posao oko 100.000 ljudi, ali je tek slučaj Kamenskog uspio senzibilizirati širu javnost, što je radnicima pomoglo u borbi za neisplaćene plaće, ako im već nije uspjelo da sačuvaju posao.

Đurđu Krnjak su radnice izabrale za svoju predstavnicu i kroz proteklih je šest mjeseci bila svojevrsna njihova glasnogovornica.

Pokrenula je osmodnevni štrajk glađu dvadesetak radnica u rujnu, predvodila ih je u mirnim prosvjedima, zastupala ih na sudu u stečajnom postupku, upozoravala na nepravilnosti uprave… No, u tome da nagradu zaslužuje ipak nisu svi jednoglasni. Osamdesetak njenih bivših kolegica protestira zbog nagrade, smatrajući da ne pripada samo njoj, a najveći je razdor unijelo to što je nagrada i novčana. Vjerojatno bi svima od petstotinjak ljudi koji su s propašću Kamenskog izgubili posao, dobro došli ti novci.

Đurđa Krnjak nije imuna na to u što se mogući trenutak njene slave pretvorio, ali još je uvijek prvenstveno usmjerena na to da se izbore za dugovanja od Kamenskog. Razgovarali smo u neposrednoj blizini tvornice Kamensko na Trgu Francuske Republike, koja je sada prvi put prazna otkako je otvorena prije šezdeset i koju godinu. Đurđa Krnjak je tamo počela raditi  1980., kada je imala 18 godina, i kaže da joj danas nije lako tuda prolaziti. Osjeća se jadno i prevareno. Na dodjelu nagrada će ići u haljini koju je sama sašila pa kaže da je to Kamensko proizvod. A zapravo je proizvod nezaposlene bivše radnice Kamenskog.

Konferencija Žene - lideri novog doba (izvještaj)

Na pitanje tko je najuspješnija poslovna žena u Hrvatskoj prošle je godine  najčešći odgovor bio Jadranka Kosor. Da se ovo istraživanje kojim slučajem provodi sada vjerojatno bi ih  puno manje tvrdilo da je Jaca uspješna, no ispitanici bi se našli pred istim problemom kao i većina prosvjednika i ostalih koji je žele maknuti s vlasti, a ne znaju koga bi stavila na njeno mjesto. Naime, uz Jadranku Kosor među odgovorima ispitanika istraživanja najčešće su se nalazili fiktivni likovi, Miranda iz serije Seks i grad, te odvjetnica Ally McBeal. Hrvati se u anketi jednostavno nisu mogli sjetiti skoro niti jednog drugog imena uspješne domaće poslovne žene. Kako bi se i sjetili kad ih na višim menadžerskim pozicijama gotovo i nema. Odnosno "samo šest posto žena je na rukovodećim mjestima velikih tvrtki" tvrdi Elvira Milivić Budeš, vlasnica tvrtke Filaks, koja je 3. ožujka organizirala drugu konferenciju Žene - lideri novog doba.

Stanje u kazalištu: Biti ili ne biti? Pitanje je sad.

Liberté, Egalité, Fraternité

U tom intimnom razgovoru s mrtvačkom lubanjom, Hamlet se pita krucijalno pitanje za njegovo postojanje. Govori o osveti i borbi za očuvanje ponosa. Ovo je tragedija koja prelazi barijere moralnog i upućuje na borbu sa samim sobom i pitanje biti ili ne biti, učiniti ili ne, pita se treba li ubiti ili ne?

Nešto je trulo u državi u kojoj se i u filozofskom smislu naše postojanje svaki dan gasi.

Je li prirodno da živimo? Pitam se to obzirom da, iako je 2011., osjećam se kao u 1991. Čak se Tajči vratila, što je definitivno dokaz da smo u devedesetima. Tada kao i sada, nije bilo novaca za kulturu. Kada izjavimo da nema novaca za kulturu, onda je to kao da smo izjavili da nema novaca za život. Sve oko nas je kultura. Čovjek ne može živjeti u prirodi jer je nesposoban. Nema veliku snažnu čeljust, duge pandže, otrov u zubima, ali ima razvijen mozak koji je uspio prirodu prilagoditi sebi i razviti kulturu.

Grad Zagreb i Ministarstvo kulture rasporedili su novce kako su znali, odnosno onome koga znaju. Konkurencija je pojam koji se kod nas doživljava na razini ljubomore. Mi ne shvaćamo da ako nema konkurencije, nema ni razvoja društva. Ukoliko su svi oni koji dobivaju novac za projekte, oni koji se poznaju, ali rade u korist našeg društva, kojeg smo vraga onda mi ostali studirali i radili? Zašto nismo uzeli lopate i krenuli na polje kopati? Dobro, ide novac i za one druge projekte u kulturi, ali u pravilu taj novac nije bitan. To je čisti ulog u propagandu.

Godina žena - nekad bilo sad se spominjalo

Neka je napokon prošla i ta godina žena! Njezin je početak koincidirao s proslavom kineske godine Tigra.

No romansa koja je počela na Valentinovo prošle godine napokon je završila i sada se sve možemo vratiti onome što najbolje znamo: čekanju 8. marta.

Naučile smo da ženama pripada jedan dan u godini. Tada obično dobijemo karanfil, a ja sam jednom prilikom na stolnoteniskom takmičenju dobila čak i mali pribor za šivenje. Sada kada su tigrice ponovo postale zečice, možemo odahnuti, vratiti krunu muškarcima i čekati svoj dan jer – jedan dan u godini je dosta.

Kada su počeli govoriti o godini žena, imala sam se potrebu uštinuti da vidim sanjam li – toliko mi je čudno bilo čuti kako žene u 2010. pišu bolje. Što pišu bolje? Možda oproštajno pismo ili oporuku jer već iduća, već 2011. neće više biti njihova.

I evo nas, dakle, u toj novoj godini, godini Zečica.

Novi val – Globusov maskembal?

Kako žene pišu bolje samo kad EPH tako kaže

Kada je krajem lipnja prošle godine u Globusu izašao članak Novi val ženske književnosti: Priznajte mi pišemo bolje, digla mi se kosa na glavi. Htjela sam odmah pisati o tome, stvarno sam htjela, ali problem s takvim tekstovima koji se tiču ženskog stvaralaštva, jeste što su aktualni čak i kada više nisu. Nekih mjesec dana ranije, u svibnju, imala sam sličnu blokadu: na Subversive Film Festivalu u istom su danu održani panel Žene i (per)formativni socijalizam (od 16 do 18h, info, galerija) i okrugli stol Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas (19h). Glavna razlika nije bila u cijeni ulaznice, već u činjenici da ste za 25 kuna mogli čuti nešto što biste za puno manje mogli pročitati u Jutarnjem, a ono što ste koji sat ranije mogli čuti od feministkinja – besplatno, nikada ne biste mogli pročitati u tom EPH-ovom izdanju. I svi znaju zašto. Pisala ja o tome odmah ili par mjeseci kasnije - svejedno je.

Ivo Josipović u epizodi: Na Harvardu. Prava idila.

Onome tko je gledao parodiju "Borat: učenje o američka kultura za boljitak veličanstveno država Kazahstan", neki momenti iz prošlotjednog posjeta predsjednika Ive Josipovića SAD-u sigurno su se doimali kao 'remake' skečeva iz tog hit filma u kojemu je Sacha Baron Cohen utjelovio lik kazahstanskog novinara odlučnog da usvoji američki smisao za humor i, još bitnije, pridobije "važin" Pamele Anderson.

U petak navečer, 11. veljače, Josipović je na Harvardu, na forumu fakulteta John Kennedy i Instituta za politiku, održao izlaganje o Hrvatskoj (HRT). Predavanje garnirano narodnim poslovicama ("nema mira bez pravde" i "bolje imati dobrog susjeda nego veliki rat") floskulama iz političkog žargona i cestogradnje (Hrvatska je prikazana kao most preko kojega će i druge zemlje u regiji dohvatiti bolju "europsku budućnost") Josipović je uspješno izdeklamirao: kako je prigoda i iziskivala, prikazao je Hrvatsku kao modernu europsku zemlju, isklesanu snagom naroda i oplahnutu dobrom voljom naših susjeda. Prava idila.

Subscribe to this RSS feed