ZagrebDox: Vrijeme krize je i vrijeme promjene

U zagušljivom trgovačkom centru smjestio se festival za intelektualce: Zagreb Dox. Iako ga pratim od prve godine, ove sam se pitala je li to neka simbolika? Intelektualci su prodali svoja uvjerenja?

Neki jesu - neki nisu. Nenad Puhovski se i ove godine trudio prigrabiti što je više mogao, tako uz mnogobrojne sponzore, opstaje. Ipak, i ovo osmo izdanje bilo je bogato, prebogato, toliko bogato da mi se pažnja raspršila i nemoguće je bilo pogledati preko stopedeset filmova. Neka, nije više ni potrebno da ga financira Ministarstvo kulture ili Grad Zagreb. Iako, održao je gradonačelnik Milan Bandić uvodnu riječ. Nije mogao odlučiti hoće li citirati ili parafrazirati Stevena Spilberga: „Nijedan film, nijedna knjiga, nijedan glazbeni broj ne može riješiti sve svjetske probleme. Ali mogu barem pokušati.“ Gledao me svojim sitnim očicama dok sam mu se iz drugog reda cinično cerila i čini se, nije to izgovorio, toliko bez vraga.

Humana Nova otvorila prvi Mali dućan

Socijalna zadruga Humana Nova otvorila je svoj prvi Mali dućan u Čakovcu. Zadruga sakuplja, sortira i reciklira odjeću iz lokalne zajednice, te prodaje proizvode koji nastaju na kreativnim radionicama udruga osoba s invaliditetom iz Međimurske županije.

Po pristupačnim cijenama u Malom dućanu Humana Nova može se pronaći kvalitetna nova, nošena i/ili reciklirana ženska, muška i dječja odjeća, kao i odjeća za bebe. Socijalna zadruga Humana Nova potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih osoba i trenutno zapošljava 6 osoba, od toga 3 osobe s invaliditetom. Svojim djelovanjem aktivno i izravno doprinosi izgradnji društva tolerancije i suradnje te pomaže socijalno isključenim osobama i njihovim obiteljima unaprijediti njihovo samopouzdanje i kvalitetu života.

Prvi i za sada jedini Mali dućan Humana Nova se nalazi na adresi Kralja Tomislava 10 u Čakovcu, a drugi će se otvoriti u Varaždinu prvog dana proljeća.

Uz moto zadruge Humana Nova Tekstil nije otpad prionite i vi  proljetnom čišćenju ormara, a odjeću koju više ne koristite, umjesto u kontejner za smeće, odnesite u šivaonicu ove socijalne zadruge, koja se nalazi na adresi Dr. Ivana Novaka 38 u Čakovcu.

Nevidljive žene, nevidljiva briga

Svako moje čitanje, pa i ono najbezazlenije, uvijek je povezano s potragom za nevidljivim. Volim si laskati da je to povezivanje znak moje spisateljske znatiželje, ali istovremeno osjećam da je spomenuta potraga teret koji čitanje često oteža, povremeno ga učini gotovo nepodnošljivim.

Dok čitam, ponekada uočavam ono što je drugima nevidljivo, ponekada vidim ono što vide i drugi, a ponekada primijetim nešto što je toliko vidljivo da većini postaje nevidljivo. Ima i stvari koje su vidljive drugima, a ostaju skrivene meni, što je glavni razlog zbog kojeg s ostalim ljudima vrijedi razgovarati.

Uzmimo za primjer moje posljednje putovanje u Tuzlu. Svaki put kad dođem u svoj rodni grad, boravim u stanu u kojem sam odrasla – među knjigama koje su me odgojile. Kad se trebam susresti s tim naslovima koji su od mene napravili malu tragačicu, u glavi tražim prepoznatljiva mjesta zbog kojih ću se njima ponovo baviti. Nešto je uvijek ostalo skriveno i sve ponovo treba temeljito pretražiti, o čemu može posvjedočiti svaka pasionirana čitateljica.

To je nama naša digitala dala!

Kako sam odlučila postati gramofondžija/ka ili povratak gramofonskih ploča na globalnu i domaću scenu

Novogodišnje odluke zeznuta su stvar, prečesto ih potegnemo u želji da se početak kalendarske godine načme obilježi nekim dobrim i pozitivnim početkom.

Ja sam odlučila napraviti reda u svom My music folderu, eksternom hardu, ali i na policama s diskovima. Gigabajti se gomilaju, kupujemo lijepo dizajnirane eksterne hardove koji već pomalo sliče tankim pločicama tamne čokolade s 72% posto udjela kakaovca... Okus je gorak, ali tu je moćan osjećaj posjedovanja gomile mp3-ica koja, istinabog, zvuče loše na kompu i iPodu, ali na solidnoj opremi nakon paljenja pravih gumbića zvuk počinje sličiti na nešto.

Odlučila sam reći „Ne!“ pohlepnom skidanju mp3-ica i uzimati iz virtualnog prostora samo onoliko koliko zaista mogu konzumirati.

Što imam od svakodnevnog skidanja po pet šest novih albuma s interneta – samo šumu glazbenih fajlova koje ću preslušati jednom, dvaput ili najčešće nijednom.  MP3-ice i kučine, dosta ste vladale prostorom moje privatne kućne slušaonice, odsad pa nadalje sljeduje vam duga klupa!

Sram me i sjetit se dobrog običaja da omiljeni album na disku ili kaseti slušam s manjim pauzama i po nekoliko mjeseci.

Odgovornost? Kod nas takvih devijacija nema

Sigurna sam da bi stanovnici zemalja s prostora bivše Jugoslavije mahom, da im se kojim slučajem ponovi pitanje koje je devedesetih Claire Parnet postavila Gillesu Deleuzeu – Jeste li Vi čudovište?, s odvratnošću odgovorili ne, i čak dodali: Bože sačuvaj!, odnosno, Isuse, Bože! Sigurna sam, jer govorimo o ljudima koji žive u dubokom uvjerenju da s čudovišnim nemaju ništa zajedničko, da su, naprotiv, definicija normalnosti, da su - ni manje ni više – utjelovljenje razuma i žive u skladu s njim.

Kada bismo te iste ljude pitali da čudovišta lociraju, oni bi, možemo u to biti sigurni, uperlili prstom u nekoga jer njihova "normalnost" traži mjesto koje će ih razriješiti obaveze da propituju ne koje su tako brzo i bez razmišljanja izustili. U koga onda, postavlja se pitanje, ti dobri, normalni i razumni ljudi upiru prstom i kako to čine?

Tekst Vedrane Rudan U zemlji krvi i idiota o kojem se toliko u zadnje vrijeme pričalo, može nam pomoći da na to pitanje damo odgovor.

Već sam pisala o tome zbog čega je problematično pisati populističke tekstove koji imaju huškački potencijal. I evo, opet smo suočeni s autorstvom koje se pravi naivnim i dobronamjernim, iako se iz aviona vidi da nije.

Rudaničin tekst nije tek loša filmska kritika jer da jest, ja se ne bih njime zamarala iz vrlo jednostavnog razloga - film Angeline Jolie 'U zemlji krvi i meda' nisam pogledala niti to planiram učiniti jer me ni najmanje ne zanima.

Obrovac: Ulikina snaga dolazi iz kolektivne svijesti matrijarhata

Tamara Obrovac o koncertnom projektu 'Ulika Revival', istrijanskom woman poweru i aktivizmu

Počet ću ko stari dede koji raspredaju priče iz davnine dok drže unuke na koljenima.
Bio je davni početak 90-ih, neka kasno večernja ura. Stisnula sam daljinski i ubola snimku koncerta na HTV-u 2. Zvučalo je isprva ko neki bolesni jazz fusion, na stejđu se drmusala sitna i dinamitna dugokosa pjevačica repajući refren 'Ki će peći jaja jeiii?'.

Pojačala sam ton i približila se ekranu, sljedećih sat vremena nisam mijenjala program polagano shvaćajući da je to neka potpuno opaljena etno jazz pjevačica s monstruozno originalnim vokalizama, a bend koji je prati pravi je dream team. Ubrzo sam na bubnjevima skužila Krunu Levačića i nekako mi se počelo bistriti.

Bila je to Istrijanka Tamara Obrovac sa svojim kvartetom i upravo su, ispostavilo se, rasturali svoj prvi veliki nastup u dvorani Lisinski s pjesmom „Črno zlo“ koja se kasnije fantomski pojavljivala na njezinim albumima u različitim aranžmanima.

Ostatak je povijest. Ta ludistična, drska i zabavna Tamara Obrovac i njeni jazz dječarci harali su malo po malo susjedstvom i regijom, oduševljavajući publiku gdje god bi stigli.

Prijelomni trenutak karijere dogodio joj/im se s pjesmom 'Daleko je... Tarantella' koja je odabrana kao glavna tema hrvatskog filmskog hita 'Što je muškarac bez brkova'. Obrovac je postala najbolji domaći izvozni glazbeni proizvod, šireći među publikom na svojim nastupima jednako umješno glazbenu esktazu i smijeh.

Četrnaest godina je prošlo otkada je objavljen album 'Ulika' Tamara Obrovac quarteta koji se prošle godine u Grožnjanju sreo u originalnom sastavu: Matija Dedić na klaviru, Žiga Golob na kontrabasu, Kruno Levačić na bubnju i Tamara na vokalu, flauti i stand up-u. Odlučili su na mini turneji ponovno odsvirati ovaj album, davši mu neke nove premaze iskustva, pa je tako nastao 'Ulika Revival' otprašen u Kopru, Puli i Zagrebu ove veljače.

 

Ajmo za početak onima kratkog pamćenja ponoviti neke generalije oko „Ulike“, tvog drugog albuma na kojem si praktički izmislila sebe i svoju poetiku.

Na prvom albumu „Triade“ sam naznačila tri sfere bavljenja glazbom - jazz standarde, nove skladane pjesme na tragu modernog jazza, sa tekstovima na engleskom jeziku i glazbu inspiriranu istarskim etno naslijeđem, sa tekstovima na Istarskim dijalektima. Na „Uliki“ sam shvatila da me najviše zanima kako spojiti svoj unutarnji glazbeni instinkt, istarski duh i dijalekt sa slobodom i improvizacijom koju mi pruža jazz kao glazbeni žanr . Sve je to bilo prvi put iskazano na tom albumu. Funkcionirali smo kao klavirski trio kao formacija koja me kasnije malo zamorila zbog prevelike sličnosti s tipičnim jazz zvukom koji klavir kao instrument nosi sa sobom.

ACTA – glad koju treba spriječiti

Ima već par mjeseci kako sam kupila knjigu Massima Montanarija Hrana kao kultura (Sandorf, 2011). Poslije mog iskustva gladovanja devedesetih, hrana u mojim očima nikad nije povratila svoj stari status i ostala tek potreba, ona je postala nešto više. Svaki put kad je neki objed u pitanju, u glavi mi se oko obroka vrti tisuću pitanja.

Prvo je svakako – kako je moguće gladovati pored toliko hrane u svijetu? Kako je bilo kakva neimaština moguća pored silnog obilja kojem svakodnevno svjedočimo?

 

Slučajnost ili ne – na polici, odmah pored knjige Hrana kao kutura, stoje sabrane pjesme Marije Čudine. Marija Čudina je, za one koji ne znaju, također dugo vremena gladovala i živjela u siromaštvu. Hrvatska je pjesnikinja isprva radila kao novinarka u Splitu. Njezinu je prvu knjigu pjesama Nestvarne djevojčice objavila zagrebačka Mladost 1959. godine. Ona se potom udaje za srbijanskog slikara Leonida Šejku i odlazi živjeti u Beograd. Da skratim – oboje su živjeli vrlo skromno, zbog čega je Šejka nakon nekog vremena ostavio svoju suprugu kako bi se oženio bogatom pokroviteljicom. Čudina je umrla u siromaštvu 1986. godine u Beogradu.

Ono što povezuje sabrane pjesme Marije Čudine i knjigu Massima Montarija nije, međutim, samo slijed mojih asocijacija, niti fizička bliskost naslova na mojoj polici, već činjenica da je postojala mogućnost da ne čujem ni za jedno od njih i stoga – ne mognem napisati tekst koji sada čitate.

Naslov Hrana kao kultura je u ovom slučaju vrlo indikativan jer ga je inverzijom moguće pretvoriti u naslov koji bi bio jednako zanimljiv. Kada govorimo o hrani kao kulturi, možemo istovremeno govoriti i o kulturi kao hrani, o čemu također mogu s određenim autoritetom govoriti jer ne samo da sam osjetila glad izazvanu nedostatkom hrane, već sam bila u prilici osjetiti glad izazvanu nedostatkom kulturnih događaja i prije svega – knjiga.

Primjera koji mogu ilustrirati nedostatak knjiga je doista mnogo, ali najjače sam ga osjetila na filozofskom fakultetu u Tuzli, gdje smo moje kolege i ja bili zakinuti za najelementarniju literaturu potrebnu za naš studij. Dobro se sjećam da sam slučajno naišla na Rolanda Barthesa, na njegovo Carstvo znakova u knjižnici Filozofskog fakulteta, ali je moja radost bila kratkotrajna jer ju je ubrzo netko ukrao. Ukradena knjiga je u većini slučajeva značila da je za studija više nećemo imati priliku pročitati jer novaca za nabavku novih naslova jednostavno nije bilo. Uza sve to, nitko od studenata nije imao novaca da knjigu kupi sam, a vrlo često ni načina da do nje dođe.

Zaustavimo ACTA-u! Globalna borba protiv piratstva pokušava nemoguće, a postiže nepoželjno

26. siječnja 2012. Europska unija i 22 zemlje članice stavile su potpis na "Anti-Counterfeiting Trade Agreement - Trgovinski sporazum protiv krivotvorina", poznatiji pod skraćenicom ACTA.

Uspješno "zamračenje" kojim je 18. januara 7000 internetskih stranica predvođenih Wikipedijom protestiralo protiv dva komplementarna zakonska prijedloga pred američkim Kongresom i Senatom pod kodnim imenima SOPA i PIPA nije ni završilo, a već su do nas počele dopirati vijesti kako se u zakonodavnoj borbi protiv piratstva nad internetskom komunikacijom i temeljnim pravima na javni govor, okupljanje i privatnost korisnika interneta nadvija nova prijetnja.

Iako je u slučaju SOPA-e i PIPA-e riječ o nacionalnom zakonodavstvu, a u slučaju ACTA-e o uređivanju trgovinskih odnosa među zemljama potpisnicama, u oba procesa borba za kontrolu nad tokovima informacija i regulacijom interneta otvorila je nove, globalne dimenzije. Internet običavamo poimati kao homogenu globalnu informacijsku mrežu, ali regulacije unutar teritorija nacionalnih država poput regulacije slobode javnog govora, okupljanja, autorskog prava itd. kreiraju vrlo heterogen komunikacijski prostor: prema dostupnim sadržajima i informacijama internet u Njemačkoj, Kini, Iranu, Sjedinjenim Američkim Državama poprilično se razlikuje.

globalno nametanje

Međutim, regulatorne tendencije ovih dvaju procesa imaju cilj promijeniti temeljne tehnološke i institucionalne elemente funkcioniranja interneta kao globalne informacijske mreže. SOPA i PIPA reguliranjem pravnih subjekata s američkom adresom koji su ključni za funkcioniranje interneta u cjelini - kao što su tražilice poput Googlea i Yahooa, crowd-sourced platforme poput Wikipedije, YouTubea ili Flickr!-a, logističke tvrtke poput Amazona, kreditno-kartične tvrtke poput AMEX-a i VISA-e. ACTA svojevrsnim ’savezom voljnih’ koji žele stvoriti globalni okvir kontrole nad tokovima intelektualnog vlasništva povećavajući ovlasti privrednih subjekata na uštrb ujednačenog razvoja globalnih stanovništava i temeljnih prava na sudski postupak i razmjernu sankciju.

Nerealni standardi ljepote i kako o njima pričati s djevojkama?

Ideali ljudske ljepote neprestano se mijenjaju odražavajući duh određenog vremena. Kroz 20. stoljeće, u skladu s novostvorenim snom o ''vječnoj'' mladosti, kreirao se ideal ljepote koji predstavljaju vitkost, energičnost i svježina tijela. No, ti su ideali dovedeni do nezdravih krajnosti.

Starenje se pokušava zaustaviti ili barem usporiti pod svaku cijenu, a vitkost je zamijenjena idealom mršavosti koja nerijetko graniči s anoreksijom. Takvi nerealni standardi ljepote određeni su kroz modnu, filmsku i glazbenu industriju, te masovne medije koji umjesto da potiču na zdravo razmišljanje, samo guše ljudsko samopouzdanje i sliku o sebi samima.

U novije vrijeme javljaju se različite kampanje koje upozoravaju na probleme uzrokovane širenjem takvih estetskih standarda, kao što je primjerice anoreksija (svi se sjećamo šokantne kampanje iz 2007. ''No Anorexia'' s francuskom manekenkom i glumicom Isabelle Caro). Upravo je to jedan od problema spomenutih u editorijalu siječanjskog izdanja časopisa Plus Model Magazine koji prikazuje nage fotografije 'plus-size' modela Katye Zharkove popraćene komentarima s poražavajućim podacima o modelima, kao što su:

Cirkusi, festivali i žene

Ima tome kada sam čitala u jednim dnevnim novinama tekst ugledne kulturnjače i mišljenja sam da je ta više cirkus, nego žena ali ima svoje mjesto u društvu. Tako je baš ona prezentirala planove EU i namjere ulaganja gomile novca u kulturu. Tu će onda neki manje komercijalni festivali dobiti novac, kao i kazališna umjetnost, te žudim za time da će pravi ljudi donositi odluke. Iako, znam da se sve svodi na politički prikladne, nema veze što nisu stručni. I da bi izašli iz tog vrtloga prosječnosti, treba nam društvo s kriterijima. Naravno, to je iščezlo, taj intelektualni elitizam i kredibilitet postignut radom, te rezultatima.

Davno sam zaključila da je Hrvatska zemlja cirkusa, a Zagreb grad festivala. Ne spavam od početka devetog mjeseca i ne stižem obići sve te festivale koji se nude.

Baš iz prisnosti posjetila sam i Festival novog cirkusa, odnosno Red Room Kabare, taj me događaj zanima i sociološki, baš da provjerim ulogu žene. Sedam godina pratim „Festival novog cirkusa“ koji organizira Ivan Kralj, okružen dobrim, pametnim i vrijednim ženama. Anita Tripalo je ta koja me navela da se dublje involviram u ovu pojavu. Iako je festival neželjeno dijete, gotovo kao da je žensko, ipak, Ivan zna koliko žene vrijede pa je u svojoj maniri - 2011. izdao knjigu „Žene i cirkus“.

Socijalizam i modernost, ili puno buke nizašto

Izložba Socijalizam i modernost: umjetnost, kultura, politika 1950. - 1974. bavi se, saznajemo iz najave, time kako su globalni okvir hladnoga rata i jugoslavenska verzija socijalizma utjecali na oblikovanje pojma modernosti, moderne umjetnosti, arhitekture, dizajna i popularne kulture.

Njeni autori – Ljiljana KolešnikTvrtko JakovinaSandra Križić RobanDejan KršićDean Duda – pitaju se na koji su način umjetnička produkcija, urbanizam i svakodnevni život bili određeni novim društvenim uređenjem i pripadajućim procesima.

Već sam naziv izložbe obećava obuhvatan uvid ("umjetnost, kultura i politika") u točno definirano razdoblje prošlosti (1950-1974). Pritom ostajemo uskraćeni za objašnjenje zašto je odabran baš taj vremenski okvir. Kao početna točka u deplijanu se spominje najprije 1962. (Titov posjet Sovjetskom savezu), pa 1948. (Jugoslavija izbačena iz Informbiroa), pa 1961. (osnivanje Pokreta nesvrstanih) itd, a kao završna točka navodi se Bućanov plakat Bijelo na bijelom iz 1975.

Znači, na početku se posjetioca uvodi u povijesni i politički kontekst, dok je na kraju dovoljno navesti jedno umjetničko djelo koje bi trebalo predstavljati "metaforu konačne iscrpljenosti visokomodernističkog projekta". Tekst deplijana, kao i sam postav, odaju činjenicu da su na projektu sudjelovali stručnjaci iz različitih područja, pri čemu se vrlo lako može zaključiti tko je radio koji dio izložbe – što nije samo po sebi nužno negativno – no u ovom slučaju koncepcija nije sasvim konzistentna.

Intervju sa Višnjom Ljubičić: Zadaci pred pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova

Prije tri mjeseca na mjesto pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, nakon provedenog natječaja, izabrana je pravnica Višnja Ljubičić. U svom  dvadesetogodišnjem radnom iskustvu najduže je radila u Ministarstvu obrane na različitim poslovima (u tom je periodu stekla i čin satnice) i u Vladinom Uredu za ljudska prava, odakle je i došla na mjesto pravobraniteljice.

U svojoj biografiji, među ostalim, navodi da je kao članica Radne skupine sudjelovala u izradi prvog Zakona o ravnopravnosti spolova te da je zagovarala ideju osnivanja pravobranitelja/ice za ravnopravnost spolova.

Institucija pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (www.prs.hr) osnovana je prije osam i pol godina i tijekom osmogodišnjeg mandata vodila ju je Gordana Lukač Koritnik. O tome koje će biti glave smjernice njena rada, što treba poboljšati i na koje prepreke nailazi, razgovarali smo s novom pravobraniteljicom u njenom uredu u Preobraženskoj ulici u Zagrebu, gdje se mogu obratiti i građani sa svojim pritužbama.

Taliya.Date.Com (Izrael, 2011)


Za Vox Feminae izraelska redateljica sa trenutnim boravkom u Beču Taliya Finkel dijeli priču o dokumentarcu Taliya.Date.Com koji je na rasporedu danas u 19h u kinu Grič u sklopu 5. Vox Feminae festivala.

Taliya Finkel: Ideja za projekt ´Taliya.Date.Com´ projekt javila se u zimi 2002. godine, dok sam tražila ljubav u Tel Avivu. Izlazila sam tipovima i bilježila svoja iskustva prije i poslije svakog spoja. Na taj sam način prikupila hrpu vizualnog i pisanog materijala koji je svojevremeno urodio knjigom ´Dokumentarne pjesme´ (Documentary Poems).

Knjiga je izašla u travnju 2009. godine. Otprilike u to vrijeme sastavila sam i sinopsis za film i počela ga slati lokalnim sponzorima tražeći financijsku podršku. Film je dovršen i prikazan na izraelskom Kanalu 8 (TV program posvećen kulturi i dokumentarnim filmovima) početkom 2011.

Kako si se uopće odlučila upustiti u snimanje filma? Je li krajnji rezultat bio u skladu s tvojim očekivanjima?

To je jako dobro pitanje. Svi moji filmovi nastaju iz mojih osobnih pustolovina. Moj prethodni film, Over My Dad´s Body (Preko mog mrtvog oca) je dokumentarni triler koji prati bilježi moj pokušaj rekonstruiranja prošlosti mog oca. U pratnji privatnog istražitelja prošla sam težak put od Izraela do ukrajinskog zatvora.

Pustolovina iz koje se rodio ´Taliya.Date.Com´ mnogo je ljepša, a uključuje proučavanje internetskih dating stranica i upoznavanje velikog broja muškaraca koji, poput mene, traže pravu ljubav. Film gotovo u potpunosti odgovara mojoj prvotnoj zamisli. Željela sam snimiti film o vlastitom iskustvu pisanja pjesama, ali kao fokus uzeti tuđa iskustva sa spojevima na slijepo. Međutim, nisam bila zadovoljna s prvom verzijom, pa sam se odlučila za više ´dokumentarni´ pristup. U glavi sam imala neku vrst mozaika, puzzle sastavljene od vlastitog iskustva snimanja tuđih iskustava sa spojevima na slijepo, koje bi u konačnici predstavljale širu sliku ´svijeta izlazaka´. Da bih to postigla razgovarala sam preko 20 različitih osoba.

Na kraju sam shvatila da bi to ipak moglo biti previše za gledatelje – na kraju krajeva, kroz sve se priče provlačila neka zajednička crta, budući da svi mi manje-više dijelimo slična iskustva. Tada mi je sinulo da bi ipak bilo najbolje da se jednostavno usredotočim na vlastitu priču te eventualne praznine popunim dramskim rekonstrukcijama.

Subscribe to this RSS feed