5 Izložbi na koje bih otputovala (siječanj/veljača)

"I have forced myself to contradict myself in order to avoid conforming to my own taste."
Marcel Duchamp

1. 'MARCEL DUCHAMP: BELLE HALEINE, EAU DE VOILETTE'
NEUE NATIONALGALERIE, BERLIN (27.1.-30.1. 2011.)

Započet ću u Berlinu i završiti u Berlinu. Ovim tekstom putujem po izložbama, putovanje je započelo jučer, noćas. Na noćnoj smo izložbi. Neue Nationalgalerie, tri dana/noći, jedan rad, jedan umjetnik; ili dva, ili više njih?

Belle Haleine ili Beautiful Breath Duchampov je assisted readymade* iz 1921., nastao u suradnji s Man Rayem, koji je godinu dana ranije prvi puta fotografirao Duchampa kao Rrose Sélavy, što je jedan od brojnih alter ega najutjecajnijeg umjetnika 20. stoljeća.

“In effect, I wanted to change my identity, and the first idea that came to me was to take a Jewish name. I was Catholic, and it was a change to go from one religion to another! I didn't find a Jewish name that I especially liked, or that tempted me, and suddenly I had an idea: why not change sex? It was much simpler. So the name Rrose Sélavy came from that... Names change with the times – but Rrose was an awful name in 1920's”
(Iz intervjua s Pierreom Cabanneom, 1966.).

Belle Haleine Duchampova je "poruka u (i na) boci": na mjestu pozlaćene markice bočice najprodavanijeg francuskog parfema u 1915., Rigaudovog 'Un air ebaumé' ('Balzamirani zrak') stoji Duchampov portret, Rrose Sélavy (=Eros, c'est la vie/Eros, that's life). 1923. Duchamp je tiskao vizitkarte s ovim imenom.

Nazovi K za knjige: Kako čitati sa svog telefona u tri jednostavna koraka

Već više godina bukti rasprava o tome hoće li i kada elektronske knjige zamijeniti one "obične", to jest papirnate.

Pobornici klasičnih knjiga pozivaju se najviše na trajnost – i dan-danas možemo pročitati papirnate knjige iz srednjeg vijeka, dok s elektronskim formatima već i stvari stare desetak godina mogu postati nedostupne – te na onaj nedokučivi senzualni efekt knjiga, koje mirišu na papir (novi ili stari), onako fino leže u ruci, a može ih čitati bilo tko i bilo gdje.

Nasuprot tome, tvrde protivnici e-knjiga, elektronske knjige dolaze u raznim formatima i često s ograničenjima (DRM), dok čitanje s ekrana zamara oči i – ono donedavno najvažnije – morate sa sobom vući "cijelo računalo" kako biste uopće došli do svoje knjižnice. Ovaj prigovor počeo se rješavati s prvim pojavama elektronskih čitača knjiga, no njihova popularnost ne raste baš pretjerano brzo, upravo zato što mnogi imaju ograničene prihvate formata, a, da budemo iskreni, koštaju puno, puno više od knjiga, te ih si rijetko tko može – i želi – priuštiti.

No, sa sve većim širenjem pametnih i polupametnih telefona, pojavio se novi medij za čitanje. Relativno veliki ekrani na telefonima, njihova sveprisutnost (možda ćete zaboraviti ponijeti svoj elektronski čitač, ali telefon vjerojatno nećete) i praktičnost omogućili su svima koji vole čitati da svoje knjižnice doslovno ponesu u džepu. No, sad se nužno javlja i drugo pitanje: kako, dovraga, čitati s telefona? Neke od vas možda se boje da će to biti komplicirano, da će zahtijevati puno petljanja, ili da će biti skupo. No, pratite li naše upute, sve će biti sasvim jednostavno, radit će, i bit će besplatno. Obećajemo.

Tko te čita!? - O čitalačkim navikama nacije

Istraživačka avantura Nore Verde o čitalačkim navikama nacije

Znala sam i ranije gorku istinu o tome koliko zapravo ljudi u toj našoj kulturnoj zemljici čita knjige i što se krije iza famoznih lista najprodavanijih knjiga u tv emisijama poput 'Po ure kulture'.
Znala sam, ali ništa nije toliko stvarno kao iskustvo na vlastitoj koži koja boli, peče, svrbi, žari i češe najjače...

Pisala sam, otpisala, našla izdavača, otisnula knjigu, priredila prvu promociju... Napravila sam i fejsbuk profil svojeg književnog pseudonima - Nore Verde. Ufotkala prijateljicu, nazvala je Dublericom Nore Verde, natefterila sliku na profil i ispod nje napisala sve o mojem litetarnom egzibicionizmu. Bilo je najvažnije da ljudi shvate da na slici NISAM JA, da je Nora Verde u sjeni, a da je pozornost usmjerena na moju literarnu likicu – Noru.
Nora je počela pozivati prijatelje, ljudi su se stalno sfrendavali s njom. Brzo je to išlo, svaki dan je dobijala sve više fejsbuk frendova. Otvorila sam i profil knjige Posudi mi smajl, tamo su odlazili rijetki. I onda sam shvatila. Što?!
Da oni pojma nemaju tko je Nora, i da ih lagano boli kitičica za sve slovne znakove na oba profila... Tu opet otkrivam toplu vodu, a ta je da su slovni znakovi zajebana stvar, ne vole se ljudi s tim zajebavat. Gledaju slikice, a na njima šarmantna mlada lezba, ne čitaju info, jok, jezde k'o podzemna željeznica dalje bespućima virtualnog svemira i ne zadržavaju se dugo na svakoj stanici.

Muške hetero kurve. Prostitutke. Žigola.

"Znate, bio bi dobro da se nađemo na plaži, da možete bolje vidjeti kako izgledam", kaže samouvjereni, duboki muški glas s druge strane telefonske slušalice. "Lako ćete me prepoznati; visok sam, umjereno nabildan, kratke smeđe kose i bit ću u bijeloj uskoj majici".

Nismo se još ni jednom sreli, ali znam o njemu ono što ne znam ni o bliskim prijateljima: znam mu mjere i da od seksualnih praksi jedino ne pristaje na sadomazohistički i homoseksualni odnos. Sve ostalo može.

POWER UP - Ženski Pop Art

POWER UP – Female Pop Art; KUNSTHALLE Wien, 5.11.2010.-6.3.2011.

Dočekali smo i to: izložba pop arta u bečkoj Kunsthalle u postavu nema ni jednog Warhola niti Lichtensteina - u prvom su planu dosad više ili manje zapostavljane umjetnice!

Evelyne Axell, Sister Corita, Christa Dichgans, Rosalyn Drexler, Jann Haworth, Dorothy Iannone, Kiki Kogelnik, Marisol i Niki de Saint Phalle zvijezde su ove izložbe i otkrivaju dosad nepoznatu stranu pop-arta. Podsjetimo se ukratko: pop-art rado koristi sliku i tekst masovnih medija, od kojih preuzima jarke boje i reklaman izgled. Čar je u podvojenosti između high i low arta, otkrića ljepote u vizualnosti časopisa, televizije i reklama, kao i u raskrinkavanja mitova koje oni proizvode. Pop art umjetnice pritom se i društveno angažiraju: njihova umjetnost uključuje protest protiv (Vijetnamskog) rata, obračun sa stereotipizacijom žene koja mora biti ljepotica/supruga/majka i otkrivanje pozadine optimističnog kapitalizma.

Best of kultura u 2010.

Kronologija događanja:

GOSTOVANJE JACQUESA RANCIÈRA U ZAGREBU I RIJECI
(31.3. – 2.4. 2010.)

„Pretpostavka jednakosti koja ne isključuje nikoga i ništa pogubna je za svako društveno uređenje koje počiva na nejednakosti i hijerarhijama, te će moćnici napraviti sve da je ušutkaju“.
Povodom objavljivanja hrvatskog prijevoda knjige „Učitelj neznalica - pet lekcija iz intelektualne emancipacije“ (Le Maître ignorant: Cinq leçons sur l'émancipation intellectuelle, 1987.) francuski filozof, neizostavan kada se želi misliti politika ili umjetnost, u Zagrebu i Rijeci održao je predavanje pod nazivom 'Metoda jednakosti – politika i poetika'. Bez ponude nekog razrađenog učenja ili povlaštene filozofske istine koja bi bila orijentir djelovanju, što i jest ono od čega Rancière u pisanju i mišljenju kreće, razgovaralo se o poimanjima (ne)jednakosti u današnjim, tzv. demokratskim društvima.
Knjiga „Učitelj neznalica“ pripovijest je o intelektualnoj emancipaciji, a proces obrazovanja tumači kao zajedničko stvaranje slobode, a ne kao situaciju transfera znanja. Prvo poglavlje prijevoda pročitajte ovdje.

Neke druge priče - Regionalni omnibus redateljica (video)

"Pet zemalja, pet redateljica, pet filmova..."

tim riječim je najavljen omnibus Neke druge priče (službena stranica | FB fan page) koji je u utorak 28. 12. 2010. premijerno prikazan u novozagrebačkom Cinestaru. Tome još treba dodati da je poveznica pet kratkih filmova u režiji  autorica iz Slovenije, BiH, Srbije, Makedonije i Hrvatske trudnoća, pa da se pomisli kako je u pitanju humanitarka ili projekt dizajniran prema smjernicama EU. Iako zvuči prvoloptaški (kao da je trudnoća jedino što ženu definira), isplati ga se pogledati, što vjerojatno i hoćete jer bi uskoro trebao i na male ekrane, a prije toga igra i u kinu.

Omnibusu  ne manjka  poznatih glumačkih imena kao što su Nina Violić, Lucija Šerbedžija, Sergej Trifunović, Emir Hadžihafizbegović i Nera Stpičević o čijem filmskom "seksu" s  Goranom Bogdanom su već izvijestili  vjerojatno svi mediji. Projekt je ideja srpskog filmskog kritičara i producenta Nenada Dukića, a filmove su režirale (redoslijedom kojim dolaze u omnibusu) Ivona Juka (hrvatska priča), Ana Maria Rossi (srpska priča), Ines Tanović (bosanska priča), Marija Džidževa (makedonska priča) i Hanna Slak (slovenska priča).

Od njih je jedina prisutna na zagrebačkoj premijeri bila Ivona Juka, sa kojom u nastavku pročitajte intervju.

<< Pogledajte i naš video prilog za koji govore Anita Juka, Nina Violić, Nera Stipičević i Ivona Juka.

O nestajanju Latinice iz ženstvene perspektive

Večerašnja Latinica bila je jako izazovna za rodno osviještenu osobu.

Pratila sam je uživo i na twitteru i tamo me ekipa podsjetila opet na činjenicu da bi, kad bi došlo vrijeme izbora, rađe se odrekla fejsa nego twittera (čisto su mi vrckavije brži, odnosno transparentnije vidim svu diskusiju, da mi se sad ne bi fejsbukovci naljutili).

Problem je bio što su spomenuli feminizam u najavi za 504. emisiju Latinice čiji je naslov bio: Gdje je nestala ženstvenost? Citiram prve rečenice najave: "Biti žena u suvremenom je društvu vrlo teško. Žene kao da u sebi pokušavaju uskladiti dvije teško uskladive pojave - feniminizam i ženstvenost." (Da, napisali su feniminizam, pa mi je, naivnoj budali, i to trebalo nagovijestiti razmjere sprdačine).

Jer, da nisu spomenuli feminizam, ne bi me tema uopće zaintrigirala, nego bi očekivala trabunjanje o ljepoti (koje se na kraju i dogodilo), ne bi gledala emisiju, nego bi stigla fino oprati kosu, kompletno se zdepilirati i nalakirati gornje i donje nokte za to vrijeme te bi instantno se još malo poženstvenila.

Najmoćnije žene hrvatskog biznisa

Jedan dan predsjednice uprave, drugi dan prodavačice

(ali nikada radnice Kamenskog)

Lydia Sklevicky je u svojoj knjizi Konji, žene, ratovi, primijetila kako se riječ žena podudara s riječju kriza. Ekonomska kriza koja nas pogodila 2008. (i još traje) nije izuzetak: sada svi raspravljaju jesu li menadžerska pohlepa, bahatost i megalomanija – muške slabosti koje su ugrozile globalno tržište i da li je jedino riješenje problema napokon uvažiti žene razbacane po srednjem menadžmentu.

Krajem studenog ove godine, poslovni tjednik Lider odlučio je nabrojati 300 najmoćnijih žena hrvatskog biznisa i istovremeno sazvati okrugli stol i razgovarati s nekim od njih o krizi i položaju žena u biznisu, dakle, o temama o kojima smo govorile na ovogodišnjem Vox-u. Međutim, za razliku od našeg divergentnog, feminističkog pristupa problemima ekonomske neravnopravnosti, poduzetnice su za vrijeme razgovora bezrezervno usvojile uniformno „mi-žene“, kao da je tom identifikacijom izbjegnuta svaka klasna raslojenost i postignut mir u svijetu.

Sam naziv tjednika daje naslutiti kome je publikacija namijenjena: ženama koje su moćne, koje su zaposlene u višem i visokom menadžmentu, ženama koje sjede u upravnim odborima i koje raspolažu milijunskim iznosima. Naravno da poduzetnice nisu raspravljale o sprezi epistemologije, medija i ekonomije jer bi onda nužno morale priznati da to mi koje toliko vole, isključuje žene koje ne raspolažu istim sredstvima (ne samo novčanim) kojima raspolažu one. To ih, međutim, nije spriječilo da se za medijske potrebe s njima identificiraju. Uostalom, tko će im tu travestiju predbaciti kad žene koje bi ih mogle kritizirati ne čitaju Lider jer nemaju ni za kruh?

WikiLeaks: Junaštvo i kazna

Prije nego sam sjela da napišem ovaj tekst, pogledala sam film V for Vendetta i moram priznati da sam plakala. U mojoj bi verziji filma V, doduše, bila žena, ali bi Evey (Natalie Portman) zadržala odgovornost da spusti polugu i raznese simbol tiranije, zgradu britanskog parlamenta. Poslije njezinog zahvata – svijet će biti drugačiji, bolji. V for Vendetta je distopija koja se nada sretnom završetku, i mada nalikuje onome što živimo sada, ta je celuloidna stvarnost bitno drugačija od naše – ovdje nema nikoga tko bi polugu spustio do kraja. Iako je u kina pušten davne 2006, film i dalje upire prstom u apatiju i apolitičnost onih kojih se politika direktno tiče: kao da živimo nastavak u kojem V nije smogao snage da dovrši svoju odmazdu, a Evey nije pokrenula vlak.

Krajem studenog, WikiLeaks (osnovan 2006.) napravio je čudo i digao svijet na noge objavljivanjem depeša američke diplomacije. No dok se u filmu V for Vendetta, ljudi masovno priklanjaju ideji slobode i poistovjećuju s glavnim teroristom, WikiLeaks je podijelio javnost na one koje su oduševljeni civilnim neposluhom Juliana Assangea, čovjeka koje je inicijativu pokrenuo, i na one koji bi ga najradije vidjeli mrtvog. Postoji, međutim, mnogo onih koji još uvijek ne znaju što da misle. U neodlučne spadaju i feministkinje koje su zabrinute pričama o silovanju za koje Assangea terete švedske vlasti.

O tome zašto WikiLeaks treba podržati, pisala sam na blogu, ali iako sam odmah znala koliko je važna ta optužnica protiv Assangea, bojala sam se uhvatiti s tom temom u koštac upravo zbog implikacija da je jedna od dviju djevojaka koje su Assanga prijavile policiji – deklarirana feministkinja. Ne treba napominjati koliko je feminizam nepopularan. Da stvar bude gora, Ana Ardin (ili Bernardin) – nije „obična“ feministkinja: ona se, ako je vjerovati medijima, deklarira kao radikalna feministkinja. Govorimo o razlici koju će mnogi prešutjeti, ali koja u pravnoj teoriji znači puno. [Ana Ardin blog, twitter]

Moja je prva pomisao, nakon šturih informacija o policijskoj prijavi Ane Ardin protiv Assangea, bila kako je od nje užasno neodgovorno u takav pložaj dovesti ne samog Assangea, već feministkinje.

Gertrud Koch: Benjaminova masa u kinu (video)

Gertrud Koch jedna je od najznačajnijih njemačkih i europskih teoretičarki filma.

Predavačica je na Slobodnom sveučilištu u Berlinu, na kojemu je pokrenula i utemeljila seminar za filmologiju. Nedavno je, zahvaljujući Human rights film festivalu (Kino Europa, Dokukino Croatia, 6.-11.12.2010., i Rijeka: Art-kino Croatia, 13.-16.12.), gostovala u Zagrebu i u MAMI održala predavanje pod nazivom 'Benjaminova masa u kinu'.


Walter Benjamin (1892.-1940.) jedan je od prvih mislilaca koji je ukazivao na probleme estetizacije bazičnih relacija moći u društvu. Većina njegovih (danas kultnih) tekstova kulturu tretira kao fenomen predan svojoj estetskoj fantaziji. 1933. Benjamin napušta Hitlerovu Njemačku, odlazi u Pariz i bilježi: "Ljudsko samootuđenje doseglo je takav stupanj da svoje vlastito uništenje može doživjeti kao prvoklasan estetski užitak."

Plesni kostimi kao ogledalo multikulturalnosti

Ili 'Misteriozno porijeklo golog trbuha'

Iako posljednjih godina vlada opća pomama za tzv. trbušnim plesom pa su se mnoge djevojke i žene dale u nabavu zveckavih marama i grudnjaka ukrašenih imitacijama dukata, malo se priča o povijesti plesnih kostima čija je ženstvenost, baš poput telećeg pogleda Šeherezade iz turske sapunice, omađijala naše dame.

Zanimanje zapada za orijentalne plesove posljednjih godina je veliko, no znanstvena istraživana ove teme poprilično su ograničena. Naime, u islamskim zemljama prikazivanje ljudskog lika općenito se izbjegava, a tome treba pridodati i brojne pokušaje da se žensko plesanje u javnosti zabrani. Stoga nas ne treba iznenaditi manjkavost povijesne građe koja bi trebala svjedočiti o razvoju plesnih kostima i plesu općenito. Među rijetkima koji se danas studioznije bave orijentalnim plesom i njegovim povijesno-kulturnim okvirom spada plesna pedagoginja Ivana Medvedec, koja je na naslovnu temu nedavno održala predavanje. Istražujući porijeklo orijentalnih plesova došla je do zaključka da ono što se danas smatra kostimom orijentalne plesačice ima puno više veze s Hollywoodom nego s tradicijom. Stoga kad govorimo o orijentalnom plesu treba imati u vidu da je on samo još jedan školski primjer orijentalizma kako ga definira Edward Said. Iz tog razloga naše znanje o Orijentu više govori o zapadnoj kulturi, koja uspostavlja svoja značenja u opreci prema njemu.

Andrea Zlatar: Dodiri, otpor, žene

'Dodiri, otpor, žene' podnaslov je nove knjige Andree Zlatar 'Rječnik tijela' (Ljevak, 2010.), koju je autorica posvetila prijateljicama i prijateljima koji vole čitati.

Knjiga je nastala pisanjem, razmišljanjem i pripovjednim kruženjem oko niza pojmova koji su vezani uz tjelo, kao što su dodir, privlačnost, odbojnost, starost, bolest, silovanje, autodestrukcija... Razgovor s autoricom nastojao je kružiti oko teksta, oko nekih pronađenih teritorija osjeta u knjizi.


'Rječnik tijela' nije rječnik tijela. Je li 'Rječnik tijela' svojevrsni rječnik vašeg čitanja o tijelu te pisanja o tijelu i iz tijela?

«Rječnik tijela» nastao je kroz pisanje i čitanje o tijelu, kroz pisanje i čitanje tijela. Koliko god bili zanimljivi različiti sociološki, antropološki, medicinski i drugi rječnici tijela, meni je uvijek pitanje bilo isto, uvijek iz prvog lica: što doživljavam, što vidim, što osjećam. Taj je cijeli tekst napisan iz tijela, jer ja ne mogu podijeliti osobu koja piše od tijela – tijelo piše. Pa čak i doslovno, kad tipkamo po tastaturi, ili kad bilježimo na listovima papira, to piše tijelo, piše ruka. Pisati iz tijela znači zapravo iskrenost, ili još teže - nemogućnost pretvaranja, laganja.

Subscribe to this RSS feed