Naša crowdfunding kampanja Strašne žene / Fierce Women uspješno je završena 26.3., no i dalje možete
osigurati primjerak jedinstvene društvene igre 'Strašne žene', a time i opstanak i rast portala VoxFeminae.net!

Renee Bracey Sherman: Svi mi volimo nekoga tko je imao pobačaj

Međunarodna mreža za smanjenje diskriminacije i stigmatizacije pobačaja - Inroads u Zagrebu je od 12. do 16. ožujka održala drugi po redu globalni susret svojih članica. Mreža okuplja više od 950 ljudi iz cijelog svijeta – novinara/ki, aktivista/kinja, zdravstvenih djelatnica/ka, predstavnika/ca udruga i institucija – kojima je zajednički cilj promijeniti diskurs o pobačaju i stvoriti svijet u kojem pobačaj nije stigmatiziran.

Iako članice dolaze iz različitih dijelova svijeta (od SAD-a i Europe do Pakistana, Tanzanije i Malavija), ono što im je zajedničko su problemi vezani uz kršenje ženskih prava i stigmatiziranje seksualnosti i tjelesne autonomije. Primjerice, "projekt osvještavanja u Irskoj neće biti isti kao u Pakistanu, ali možemo za polazište uzeti iste ideje i osmisliti kako da ih 'prevedemo'," objašnjava Katie Gillum, jedna od organizatorica. "Ulično kazalište u Zambiji izgledalo bi prilično drugačije da ga pokušate upriličiti u Europi, ali energija i emotivna reakcija su iste."

Razgovarale smo s jednom od članica mreže Inroads, Renee Bracey Sherman, aktivistkinjom za reproduktivnu pravdu i autoricom koja se bavi medijskim prikazima i narativima o pobačaju.

Milijana Babić: Crkva želi kontrolu nad ženama i ženskim tijelima

Prošloga je tjedna u zagrebačkoj Galeriji VN otvorena izložba Zdravo Marijo, milosti puna riječke umjetnice Milijane Babić, koju možete pogledati do 24. ožujka, a portal Vizkultura s autoricom je razgovarao o predstavljenim radovima.

Izložba Zdravo Marijo, milosti puna tematizira negativan utjecaj Katoličke crkve na ženska prava u Hrvatskoj, što je jedan od najakutnijih problema u domeni ljudskih i ženskih prava u domaćoj sredini. Premda si i u dosadašnjim radovima kontinuirano polazila od vlastite pozicije žene i umjetnice, kako je i odakle krenuo specifičan interes upravo za ovu temu?

Zoopolis: 80 godina nakon veterinarke koja je muškarcima skresala u brk - Treba li i dalje braniti žene u veterinarskoj službi?

Da je znanje doista moć, možda najbolje pokazuje činjenica da je formalno, akademsko obrazovanje ženama bilo dugo vremena nedostupno. Druga polovica 19. stoljeća označava period u kojemu se vrata fakulteta polagano otvaraju ženama u SAD-u, Švicarskoj, Rusiji, a od 1901. godine i na našim prostorima tadašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Neke su struke u tome bile tvrđe od drugih pa su do 20. stoljeća (neki će reći čak i do danas) zadržale akademsko i profesionalno ozračje u kojemu se osjeti disparitet između rodova. Unatoč tome, povijest je prepuna primjera žena koje su, unatoč otegotnim socio-ekonomskim i kulturološkim okolnostima, uspijevale u takozvanim „muškim zanimanjima“. Jedno od njih je i veterinarska medicina – polje borbe mnogih djevojaka, studentica, liječnica i znanstvenica koje su svojim uspjehom unutar struke - usustavljene i utemeljene mahom na postulatima, tehnikama i metodama napisanima od strane muškaraca za muškarce - dokazale da su jednako izvrsne u ovome poslu i pozivu koji zahtijeva stručnost i posvećenost koja najčešće ne poznaje radno vrijeme.

Zagrebačko psihološko društvo: Svjedočenje nasilju u obitelji za djecu predstavlja ozbiljan rizik za daljnji razvoj

U javnom prostoru o nasilju u obitelji čujemo rijetko. Najčešće potaknuti nekim događajem koji je dospio u naslovnice ili kroz politička nadmetanja. Kada o nasilju govorimo u javnosti nerijetko se to događa na agresivan način, osuđujemo žrtve jer „što se nisu ranije javile“ ili „same su si krive što su birale takve“, prozivamo institucije „jer su zakazale“, pozivamo na nasilje ili ga prešutno odobravamo u odnosu na agresore „jer takvi razumiju samo kada im se vrati istom mjerom.“

Ovo je budućnost kakvu liberali žele: Oscari 2018.

Nekada sam redovito pisala o Oscarima jer su bili bar umjereno zabavni. Onda sam na neko vrijeme prestala pisati o njima, iako sam ih i dalje gledala iz obiteljskih razloga, jer naprosto nisam imala što zanimljivo napisati. Ove godine sam se međutim poželjela opet osvrnuti na dodjelu, ne zato što je bila posebno dobra (nije, iako je bilo i lošijih), nego zato što je bila zanimljiva iz različitih žensko-žanrovsko-političkih razloga.

Žene u naivnoj umjetnosti

Pojam naivne umjetnosti većina će ljudi automatski povezati sa slikarstvom na staklu i onim najpoznatijim imenima poput Ivana Generalića, Ivana Lackovića, Ivana Večenaja ili pak apstrahiranih pastelnih platna Ivana Rabuzina.

Zagrebemo li malo dublje u poznavanje naive, vjerojatno ćemo se prisjetiti da se radi o samoukim, odnosno (uglavnom) neškolovanim autorima (ili barem bez službene likovne naobrazbe) koji tematiziraju svakodnevicu sela što i ne čudi jer se, barem ona najpoznatija, naiva i formirala u podneblju ruralnog područja – u Hlebinama, malom selu nedaleko Koprivnice. Započevši pritajeno 1930-ih godina, tijekom 1950-ih i 1960-ih se razvijala, rasla i stasala, da bi u 1970-ima i 1980-im godinama dosegla vrhunac u stvaralačkom, inventivnom, tržišnom smislu.

Do potonjih desetljeća život i rad žena na selu je tih i „neprimjetan“ očima prevladavajućeg patrijarhata. Iako žene drže „tri ugla kuće“ brinući se istovremeno o obitelji, kućanstvu, domaćinstvu, poljoprivredi i gospodarstvu, njihov rad se „podrazumijeva“, često uzima zdravo za gotovo i time ne valorizira. O sudjelovanju na umjetničkoj sceni se ne razmišlja, a još manje govori.

U knjizi Ministarstvo potpune sreće Arundhati Roy rastvara i liječi kolektivne i osobne traume u suvremenoj Indiji

S romanom Bog malih stvari indijskoj spisateljici Arundhati Roy realizirao se scenarij o kojemu sanjaju svjetski pisci: s debi romanom ući na svjetsko literarno tržište na velika vrata, prodati milijunske naklade i osvojiti Man Booker Prize. Najprodavanija indijska autorica svih vremena sve to uspjela je već u svojoj 36 godini.

Eszter Kováts: Pozivanje na ljudska prava neće poboljšati položaj žena u društvu

Nova publikacija Zaklade Friedrich Ebert iz Budimpešte pod nazivom Budućnost Europske unije – feminističke perspektive iz istočne i srednje Europe (The Future of the European Union - Feminist Perspectives from East-Central Europe) je intrigantna zbirka istočnoeuropskih i srednjoeuropskih glasova na temu roda, EU, reproduktivnih prava, ekonomije i globalnih nejednakosti.

Urednica publikacije Eszter Kováts je politologinja i doktorantica na Sveučilištu ELTE u Budimpešti te koordinatorica rodnog programa za istočnu i srednju Europu u Zakladi Friedrich Ebert. Bila je urednica i dviju prethodno objavljenih publikacija: Rod kao simboličko ljepilo (Gender as Symbolic Glue – sažetak knjige dostupan je ovdje) i Solidarnost u borbi – Feminističke perspektive na neoliberalizam u istočnoj i srednjoj Europi (Solidarity in Struggle – Feminist Perspectives on Neoliberalism in East-Central Europe).

Ratificirajte Istanbulsku konvenciju!

Sjećam se kad je Elemental izbacio pjesmu 'Napokon'. Imala sam tada nekih 12, 13 godina i bila sam u začetku svoje tinejdžerske dobi. S mamom sam se svađala oko svega, izlazaka, škole i svih stvari koje su mi tada bile bitne. Zamjerala sam joj što nikada nema vremena, što joj je posao bitniji od mene. Svesrdno sam se trudila da je iz škole zovu što češće. U tom smo periodu prestale biti prijateljice, jer sam joj počela zamjerati. Utirala sam put svom tinejdžerskom gnjevu.

Kada je ta pjesma izašla, sjećam se da smo mama i ja skupa plesale, pjevale i vrištale po našem malom stanu. Bio je to prvi trenutak u kojemu je ona sa mnom otvoreno, kroz ples, progovorila o sebi i onome što je prošla s mojim ocem. Znala sam što se dogodilo s njim i prije tog dana, imala sam svoju nejasnu, dječju sliku o tome što je morala proći i proživjeti da uživamo u tom trenutku.

Zoopolis: Razgovor s Alenkom – prvom psicom koja je postala dijelom hrvatske akademske zajednice

O ljudima i svim drugim životinjama, na kulturnoanimalistički način, čitajte u našoj novoj rubrici "Zoopolis". Lidija, Suzana i suradnice/ici - životinjski i ljudski - za vas pišu o drugim životinjama i ljudima koji ih obožavaju, mrze, štuju ili proklinju... Jer animalno je elementarno!
 
***

Iako Alenkina priča počinje puno, puno ranije, kao što to inače biva s napuštenim psima, teško ju je rekonstruirati do njenih prvih dana. Zbog toga smo mogli krenuti samo od trenutka kad je, nakon napuštanja od strane prijašnjih vlasnika, dospjela u osječki Azil – prestrašena i ranjena. Ondje su se za nju brinuli volonteri Udruge Pobjede koji su je upoznali, svakodnevno radili i družili se s njom i omogućili joj da postane medijska zvijezda. Nakon njene medijske slave nije trebalo čekati dugo da pronađe svoj novi „zauvijek-dom“.

Subscribe to this RSS feed