Split i Rijeka kao 'Medina i Meka' LGBT clubbinga

U prethodnom tekstu o LGBT clubbingu pisali/e smo o zagrebačkoj sceni, odnosno začecima LGBT klupske scene u Hrvatskoj, a tom smo prilikom razgovarali/e s organizatoricama Queer Zagreb, Zbeletron i Partycipacija partija, koji su postali sinonim za opuštenu zabavu u Zagrebu.

Zagreb kao glavni grad nesumnjivo je u povlaštenijem položaju, pa je mogao poslužiti za primjer Rijeci i Splitu koji su, iako nešto sporije, na svojim scenama počeli raditi na programima namijenjenim LGBT populaciji i njezinim podržavateljima/cama.

Kristian Ranđelović: Nije nužno imati točno određene spolne karakteristike da bismo bili muškarac ili žena

Kristian Ranđelović dugogodišnji je LGBTIQ aktivist iz Beograda, koji je u sklopu organizacije Gayten-LGBT, Centar za promociju LGBTIQ prava organizirao prvu grupu podrške za trans ljude na Balkanu. Njegova su glavna područja rada trans i interspolna prava, pa je tako član uprave nove organizacije Organisation Intersex International – Europe kao i Equal Rights Association, koja se pak bavi LGBTIQ pravima na Zapadnom Balkanu i u Turskoj, zbog čega smo s njim razgovarali o interspolnosti.

Kako se kalio zagrebački LGBT clubbing

Početkom 2000-tih godina u Zagrebu LGBT zajednica nije imala previše izbora kada je riječ o noćnom životu. Stariji pripadnici i pripadnice zajednice kao prvi otvoreno gay klub u Zagrebu pamte Bad Boy, koji je na Ksaveru od 1999. okupljao mahom muškarce, ali i dovoljan broj žena koje su bile željne opuštenijih izlazaka.

Studirati s invaliditetom - iskustva studentica

U posljednjem tekstu temata posvećenog uključenosti osoba s invaliditetom u sustav visokoškolskog obrazovanja, s Marinom Burom, studenticom sociologije i anglistike na Sveučilištu u Zadru, Anitom Blažeković, studenticom poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i s Kristinom Pospišil, studenticom sociologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, razgovarala sam o njihovim iskustvima studiranja: pristupačnosti i prilagođenosti studija i obrazovnih objekata, životu u studentskim domovima, dostupnosti prijevoza i asistenata/ica, kao i načinima na koje su se sa svim ovim suočile.

Za početak, što je vas motiviralo na upis studija? Jeste li upisale studij koji ste htjele? Je li neka tehnička stvar utjecala na vaš izbor (npr. fakultet ste odabrale zato što ste znale da je imao prostorne ili neke druge prilagodbe koje su vam bile potrebne)?

Lelia Kiš Glavaš: U RH se nedovoljno radi na kvaliteti obrazovanja djece s teškoćama u razvoju u smislu pripreme za visokoškolsko obrazovanje

U četvrtom tekstu temata posvećenog uključenosti studenata s invaliditetom u sustav visokoškolskog obrazovanja s Leliom Kiš-Glavaš, redovitom profesoricom na Odsjeku za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, razgovarali smo o zakonskoj regulaciji prava OSI,  neprimjerenoj pripremi učenika/ica s invaliditetom za studij, projektima usmjerenima na izjednačavanje mogućnosti za studente s invaliditetom u visokom obrazovanju te društvenoj inkluziji osoba s invaliditetom.

Svjetlana Marijon: Bez sustavne podrške koju vrše obučeni i plaćeni zaposlenici, podrška SSI nikada neće biti cjelovita

U trećem tekstu temata posvećenog uključenošću studenata/ica s invaliditetom u sustav visokološkolskog obrazovanja sa Svjetlanom Marijon, predsjednicom Udruge ZAMISLI, razgovaralie smo o ulozi udruga civilnog društva u pružanju podrške studentima/icama s invaliditetom, problemima projektnog financiranja koji otežavaju njihov rad, kao i nužnosti cjelovite potpore studentima/icama.

Branka Meić Salie: Potreban je zakon kojim bi se jasno propisali načini ostvarivanja podrške studentima s invaliditetom

U drugom tekstu temata posvećenog uključenosti osoba s invaliditetom u sustav visokoškolskog obrazovanja s Brankom Meić Salie, savjetnicom pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, razgovaralie smo o postojećem sustavu podrške studentima/icama s invaliditetom, načinima na koje bi se on mogao unaprijediti, kao i načinima na koje bi se veći broj studenata/ica potaknuo na upis studija.

 
Prava osoba s invaliditetom trenutačno su zajamčena jako velikim brojem različitih, vrlo često nedovoljno jasnih zakonskih i podzakonskih propisa. Postoji li intencija i/ili potreba da se prava OSI objedine i jasnije definiraju? Na koji način se ovo tiče studenata/ica s invaliditetom?

Što se tiče propisa, a i općenito svih drugih usluga u najširem smislu koje koriste svi građani, tendencija je mainstreaminga. To znači da nije uputno stvarati posebne usluge ili posebne propise, već unutar postojećih dodatno pojasniti kako neka prava ili usluge mogu realizirati osobe koje su drugačije od prosjeka, dakle, uz uvažavanje svih oblika ljudske različitosti od kojih je invaliditet samo jedan dio.

Koliko sam uspjela saznati, na nacionalnoj razini ne postoje pouzdani podaci o ukupnom broju OSI koje su uključene u visokoškolsko obrazovanje. Je li uzrok nedostataka statistike stigmatizacija koja proizlazi iz samog čina popisivanja OSI? Mislite li uopće da bi postojanje ovakve statistike moglo koristiti samim studentima/icama?

Studenti s invaliditetom nisu se dužni registrirati kao studenti s invaliditetom ukoliko smatraju da bi time bili dodatno stigmatizirani. Međutim, ukoliko žele ostvariti pravo na određeni oblik prilagodbe ili podrške tijekom studiranja potrebno je da upute zahtjev i prilože svu potrebnu dokumentaciju kojom će dokazati svoj status. Time se u skladu s definicijom invaliditeta iz Konvencije o pravima osoba s invaliditetom ogleda socijalni model invaliditeta prema kojem okolina pretvara oštećenje neke osobe u invaliditet odnosno nemogućnost sudjelovanja u aktivnostima na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invaliditeta. Drugim riječima, osoba bez podlaktice ne mora nužno biti i osoba s invaliditetom ukoliko joj njezino oštećenje ne sprječava u redovitom funkcioniranju niti joj za takvo funkcioniranje trebaju dodatne prilagodbe i podrška. Takva osoba će međutim imati suženi izbor zanimanja pa stoga smatramo da je opravdano da pri konkuriranju za neki od studija gdje njezina teškoća neće predstavljati dodatni izazov ima prednost.

Više od jedne istine u užasnoj priči o Aleppu

Prekjučer, 13. prosinca Aleppo je oslobođen ili je pao, ovisno koje medije pratite i/li čije vam se aktivnosti pojavljuju u news feedu na Facebooku, no kako živimo na Zapadu uglavnom ste naišli na ovakve informacije: „u Aleppu se događa 'potpuni sumrak čovječanstva', sirijske pro-vladine snage ulaze u domove i ubijaju na desetke civila, uključujući žene i djecu“ (The Huffington Post), „civili u Aleppu suočeni s egzekucijama“ (USA Today), „dok pro-vladine snage napreduju, službenici UN-a navode kako su primili višestruke izvještaje o egzekucijama“ (New York Times). Ono što nismo čuli, ili što je pisano tamo negdje na kraju teksta do kojeg mnogo ljudi niti ne stigne, potpuno su drugačije informacije, a govore o medijskom ratu Zapada i Istoka.

„Zapad govori Rusiji da smo otišli predaleko u pobjedi protiv terorista“ (Assad za RT), „proslave na ulicama u Aleppu nakon vijesti da je sirijska vojska zauzela istok grada“ (RT), „nema potvrde o zločinima u Aleppu od strane nezavisnih humanitarnih organizacija“ (Sputnik), druga su strana priče koja usput ne govori o 'pobunjenicima', nego o 'teroristima'. No, budući da se radi o medijima koje je Europski parlament proglasio širiteljima 'ruske propagande', kako bi istaknulie problematiku medijskog rata nećemo vam prenijeti vijesti tih medija, već u nastavku donosimo osvrt na situaciju u Aleppu Roberta Fiska za The Independent.

Globalno organiziranje za zaštitu radničkih prava: kampanja Clean Clothes

U sklopu programa Human Rights Film Festivala o poslovnom sektoru i ljudskim pravima, u suradnji sa zakladom SOLIDARNA za ljudska prava i solidarnost donosimo intervju s Mariom Ivekovićem, predsjednikom Novog sindikata, članom globalne mreže i kampanje Clean Clothes.

Mario Iveković jedan je od sudionika okruglog stola na ovu temu koji će se održati u četvrtak 8. prosinca u 18 sati u dvorani Mülleru Kinu Europa u Zagrebu, čemu u 16 sati prethodi projekcija dokumentarnog filma Prava cijena o industriji 'brze mode' i njezinim alternativama – fokusu kampanje Clean Clothes.

Uključenost osoba s invaliditetom u visokoškolski obrazovni sustav

Prema podacima Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu i Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom,  procjenjuje se da broj studenata/ica s invaliditetom u ukupnoj studentskoj populaciji (75 000 studenata/ica) ne prelazi 5 promila (380 studenata/ica).

Na nacionalnoj razini ne postoje pouzdani podaci o ukupnom broju osoba s invaliditetom koje su uključene u visokoškolsko obrazovanje, no može se pretpostaviti da je riječ o jednako niskom udjelu. Istovremeno su prava studenata/ica s invaliditetom na visokoškolsko obrazovanje zajamčena nizom zakonskih regulativa te specifičnim pravilnicima pojedinih institucija.

Ideja je ovog temata* stoga razmotriti različite aspekte uključenosti studenata/ica s invaliditetom u visokoškolski obrazovni sustav i pokušati odgovoriti na niz pitanja koja iz svega spomenutog nužno proizlaze, primjerice, u kojoj mjeri i mogu li uopće studenti/ice s invaliditetom ostvariti kako svoje pravo na visokoškolsko obrazovanje, tako i pravo na korištenje niza prilagodbi i resursa koji su im namijenjeni? Nadalje, jesu li ostvariva prava uopće u skladu s njihovim stvarnim potrebama te koje su i kakve mjere dosad poduzete kako bi se omogućila njihova potpuna integracija, odnosno osigurao 'studentski život' pod jednakim uvjetima.