Teorijska čitanka: Gdje su nestale zanimljive žene?

Knjiga One Dimensional Woman (Jednodimenzionalna žena) feministkinje, filozofkinje i aktivistice Nine Power kratka je ali izuzetno oštra (i duhovita) kritika suvremene prpošno-konzumerističke varijante feminizma na koju često nailazimo u medijima i koja se nudi kao neka vrsta kompromisa onim ženama koje se žele odmaknuti od stereotipa ogorčenih militantnih ženturača, ali koje ipak smatraju da žene i muškarci trebaju imati jednaka prava.

Iako je objavljena još 2009. godine, knjiga se doima aktualnijom no ikad prije. Podijeljena u 14 konciznih, labavo povezanih poglavlja, knjiga se hvata u koštac s temama kao što su feminizacija rada, konzumerizam, pornografija i iskorištavanje diskursa ženskih ljudskih prava od strane političke desnice.

"Feminizam je nekoć bio veliki pokretač novih ideja i načina života," piše autorica, no danas, "politička imaginacija je u zastoju." Power smatra da smo se u nedostatku ozbiljne transformacije društva okrenuli samodopadnom obliku feminizma koji uzdiže individualno ispunjenje. Sudeći po suvremenim prikazima ženskog roda, do samoostvarenja možete doći ako imate skupocjene torbice, vibrator, posao i muškarca – po mogućnosti, tim redoslijedom. Umjesto revolucije, dakle, imamo konzumaciju.

Čiji feminizam?

Isto tako, možemo govoriti o krizi u samom značenju riječi feminizam. Ako je svatko slobodan definirati ga za sebe i ako može značiti bilo što, "tada možda trebamo prestati koristiti taj termin", kaže Power, osobito ako uzmemo u obzir činjenicu da je njegovo značenje postalo toliko široko da čak može označavati invaziju na druge zemlje. Kako, pitate se? Jednodimenzionalna žena polazi od stava da nije moguće razumjeti suvremeni feminizam bez da obratimo pozornost na način kako taj termin koriste oni koje bismo inače smatrali njegovim neprijateljima – politička desnica.

U jedinom pomalo neaktualnom poglavlju, posvećenom američkoj političarki Sarah Palin (u ovom trenutku bilo bi zanimljivije čuti što autorica misli o predsjedničkoj kandidatkinji Hillary Clinton), Power piše o prisvajanju feminističkog diskursa od strane onih koji su prije petnaestak godina bili protivnici svega što feminizam zastupa. Napadi na Afganistan i Irak bili su opravdavani potrebom emancipacije žena – naposljetku, sve muslimanke su žrtve, zar ne? Istovremeno, u Bushevo vrijeme, Sjedinjene Države su izuzetno puno ulagale u programe apstinencije i u ograničavanje dostupnosti pobačaja. "Zapanjujuće je kako su u proteklom desetljeću republikanci iskorištavali feminizam u svrhu političkog oportunizma," ističe autorica.

Knjiga se dotiče i pitanja političke reprezentacije (npr. kvote), za koju Power smatra da je manje bitna od strukturnih i ideoloških faktora: "Nije dovoljno imati žene na visokim pozicijama – sve ovisi o tome kakve su to žene i što će napraviti kada dođu na vlast." Oni koji su navijali da Margaret Thatcher postane premijerka zasigurno su bili neugodno iznenađenim njenim reformama, a kao lokalni primjer možemo spomenuti naše zastupnice u Europskom Parlamentu koje su, ne uviđajući ironiju, glasale protiv Izvješća o napretku u području jednakosti žena i muškaraca u EU u 2013. godini. Power navodi kako trebamo imati da umu da ove 'iznimne' žene ne samo da su dospjele na poziciju moći, već da predstavljaju njene najgore aspekte, te zaključuje da uključivanje žena i etničkih manjina neće nužno dovesti do poboljšanja života žena i etničkih manjina.

Osobno je ekonomsko

Razgovor o položaju žena ne može se voditi bez da uzmemo u obzir pitanje rada. Uključivanje žena na tržište rada stubokom je izmijenilo percepciju društvene uloge žena, njihov ekonomski položaj i samostalnost. Jasno, žene su oduvijek radile, ali je rad unutar sfere domaćinstva bio nevidljiv i neprepoznat kao takav. Power ističe da su se žene jako dobro prilagodile novonastaloj situaciji: sve više ih je (visoko)obrazovano, i sve više ih ulazi na tržište rada. Međutim, žene su poželjne radnice sve dok su "jeftinije" od muškaraca i dok ne pokazuju želju za majčinstvom.

Također, možemo govoriti o fenomenu "feminizacije rada" koji je uzrokovan kapitalističkom logikom, a odlikuju ga nesigurnost zaposlenja, potreba za prilagođavanjem i mobilnosti, te stalna dostupnost poslodavcu. "Sav rad postao je ženski rad, čak i rad muškaraca," upozorava Power. Uz to, nemilosrdna potraga za poslom ljude je pretvorila u "hodajuće CV-ove" koji se neprekidno moraju oglašavati, a to uključuje i brigu o izgledu. "Od upravnog odbora do striptiz kluba, svatko mora unovčiti sve svoje prednosti," što podrazumijeva i fizičke atribute.

Pišući o nestajanju granice između rada i slobodnog vremena, odnosno između javnog i privatnog, Power ističe da smo izgubili pravo da ne razotkrijemo čitavu vlastitu osobnost i privatni život. "Osobno nije više samo političko, nego je u potpunosti ekonomsko." Kao primjer navodi ženske grudi – te "bezmliječne objekte erotiziranog pogleda" koje poput kakvih "buržujskih kućnih ljubimaca idiotski poskakuju uokolo". Fragmentiranost suvremene kulture, navodi Power, dovela je do toga da grudi promatramo kao "potpuno zasebne entitete" koji nemaju puno veze s ostatkom tijela (dapače, one često postaju autonomni predmeti koji zamjenjuju cijelu osobu). "CV-izacija" ljudi i autonomija sisa ukazuju nam na činjenicu da "jezik objektifikacije više nije koristan budući da nije preostalo (gotovo) ništa od subjektivne dimenzije što bi se moglo kolonizirati." Drugim riječima, apsolutna vidljivost i dostupnost postale su norma.

Barbara Kruger

FeminizamTM

U jednom od najboljih poglavlja, Power se obrušava na konzumeristički feminizam, koji političku pozadinu i povijest feminističke borbe svodi na to da se osjećate ugodno u vlastitoj koži. U tom svijetu sveopće pozitive gotovo sve se može svrstati pod feminizam – od šopinga i plesa oko šipke, pa do jedenja čokolade. Međutim, "ono što izgleda kao emancipacija nije ništa doli stezanje okova," upozorava autorica u jednom od svojih sumorno-marksističkih momenata. Na taj način feminizam postaje zabrinjavajuće sukladan kapitalizmu, a "želja za emancipacijom počinje ličiti na nešto što je u potpunosti zamjenjivo sa željom za kupovinom." Rasprava o ovom obliku feminizma nedavno je potegnuta i kod nas, kada su neke izjave Ide Prester izazvale brojne reakcije domaćih feministkinja.

Power se osobito okomila na Guardianovu kolumnisticu Jessicu Valenti, koja u tekstu Up the Revolution feminizam predstavlja kao "posljednji krik mode" koji će vam život učiniti totalno boljim: donositi ćete bolje odluke, imati bolji seksualni život, bolji posao, osviještenije prijateljice koje se danju bore protiv seksizma, a noću plešu u klubu do zore, itd. Power smatra da je takva varijanta feminizma – koji je "bezopasan poput probiotskog jogurta" i "radikalan poput šljokičaste futrole za mobitel" – lišena strukturne analize, iskrenog bijesa ili bilo kakvog kolektivnog zahtjeva za promjenom.

Duboko grlo (kapitalizma)

A kako izgleda suvremeni seks – bilo onaj emancipatorni, bilo onaj na reklami za parfem? Reklo bi se, prilično homogeno. "Drečeća, droljasta, karikaturalna verzija ženske seksualnosti postala je toliko sveprisutna da smo je počeli doživljavati normalnom. Ono što smo nekoć smatrali jednim od izraza seksualnosti danas vidimo kao jedinu pravu seksualnost," ističe Ariel Levy, autorica knjige Ženske šovinističke svinje (=žene koje sebe i druge žene pretvaraju u seksualne objekte). Power dodaje da "žene nisu inherentno ništa bolje od muškaraca" te da su često upravo one te koje vrše seksualizaciju drugih žena.

Industrija koja najbolje predstavlja simboličku smrt unutarnjeg života i preokupaciju seksom je pornografija. Zbog svoje sklonosti taksonomiziranju ona nam se danas često čini dosadnom, podsjećajući nas da je baš sve, pa čak i užitak, oblik rada. Pornografija je kroz povijest kod feministkinja izazivala sukobljene reakcije: dok su je neke zagovarale, tvrdeći da i ženama donosi užitak, druge su je željele ukinuti, smatrajući da degradira žene. Međutim, upozorava Power, oba položaja su u suštini moralistička. Što god mislili o njoj, pornografija je ogromna industrija s velikim gospodarskim i društvenim značajem, i zato joj je puno zanimljivije pristupiti kao specifičnom obliku rada – "dapače, paradigmatskom obliku rada."

Barbara Kruger

Isto tako, riječ je o industriji koji je sklona zaboravljanju vlastite prošlosti. Autorica stoga uspoređuje današnju pornografiju s onom iz ranijih perioda kako bi ukazala na različitost oblika i tropa. Primjerice, prije 2. svjetskog rata u filmskom kadru se izmjenjivalo puno više likova, i to u različitim kombinacijama, dok se nakon rata broj sudionika smanjuje, seksualne igračke dobivaju na važnosti, a gledatelj(ica) prestaje biti voajer(ka) te postaje svojevrsni adresat. Power pojašnjava da se antipornografski pokret (na čelu s Andreom Dworkin i Catherine MacKinnon) temeljio na pretpostavci da je pornografija uvijek bila ista te da će muškarci uvijek iskazivati nasilje prema ženama. Međutim, ta pretpostavka podrazumijeva da je ona pornografija koja je namijenjena heteroseksualnoj muškoj populaciji vjeran odraz stvarnosti, a samim time pretpostavlja se i unaprijed potpuno određeni orođeni subjekt (čime se, konačno, negira mogućnost bilo kakve promjene rodnih odnosa).

Umjesto takve determinističke pozicije, Power se referira na spisateljicu Angelu Carter, koja navodi da pornografija ne mora nužno biti neprijatelj žena: "suvremena ideologija pornografije ne priznaje mogućnost promjene, kao da smo robovi povijesti a ne njeni autori … kao da je seksualnost nepromjenjiva činjenica, baš poput vremenskih uvjeta, koja oblikuje ljudsko ponašanje, ali nikad nije njegov dio."

Protiv prpošnosti

Na pitanje sa samog početka knjige – Gdje su nestale sve zanimljive žene? – možemo, dakle, odgovoriti da nisu nestale, nego da zbog svoje "čemernosti" i neslaganja s idejom feminizma kao lifestyle izbora koji će vam omogućiti da "imate sve" ne uživaju osobitu popularnost i vidljivost u ovim ionako turobnim vremenima. No, Poweričina kritička oštrica u kombinaciji s osvježavajućom duhovitošću zahvaća neka od ključnih problematičnih mjesta, tjerajući vas da razmislite dvaput prije no što podlegnete imperativu uživanja (ne, čokolada nije sve što želim u životu). Borba za jednakost, naposljetku, definitivno nije ugodna, niti se svodi na pitanje individualne sreće.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 25-04-2015 @ 16:54