Kako politika vidi žene? Gole? Za štednjakom? Oboje?

Liberté, Egalité, Fraternité

Najbolje je da u prvoj rečenici zaključim kako politika vidi žene gole. Najčešće ih tako vide i muškarci, a u alternativnoj stvarnosti ih vide za štednjakom. Žene imaju jasnu ulogu one moraju biti kurve, ljubavnice, kćeri, svetice i majke sve to u jednoj „pravoj“ ženi i sve te ekstremne situacije u ženama čine muškarce jačima.

Nitko neće ostati u čudu ako kažem kako politiku vode muškarci. Vode ju muškarci, ali i njihove mame. U tom kontekstu se pitam kakva je to žena odgojila Berlusconija?

To su se valjda i zapitale Talijanke pa su spremno izašle na ulice i rekle: „Mi volimo seks! A ne bunga, bunga.“ Pridružile su im se i žene u Parizu, Londonu i Bruxellesu … Ujedinjene parolom „Ako ne sada - kada?“, demonstrirale su ne zato što su u PMS-u ili u histeriji menopauze - kako to vole političari zaključiti, već protiv Berlusconijeva ponašanja. Naravno žene u Hrvatskoj to nikako nije dotaklo, mi imamo drugačiji seks sa svojim političarima, a i naša emancipacija još uvijek traje. Žene imaju zaista patrijarhalnu ulogu u našem društvu, ali ako ćemo iskreno još je u Hrvatskoj super kako je u ostalim zemljama ex. Juge. Žene ovdje nisu emancipirane, a bome to nisu ni muškarci. Njihova borba za emancipacijom ih stavlja na vještičin štap i na madrace kao što je to svojevremeno činio Kovačević Pusićki. On je nju htio prasnuti! I to u Hrvatskom saboru!

Naša premijerka je žena, ali tu poziciju je dobila nasljedstvom kao da smo u monarhiji. Osobno, mene je to nasljedstvo razgalilo jer znam da nikada nijedna žena ne bi na izborima u Hrvatskoj pobijedila. Nakon tog oduševljenja sam shvatila da je dobila trenutno najgoru političku poziciju i zaključila da je se vjerojatno ni jedan muškarac ne bi ni latio. Šalu na stranu, činjenica je da u Hrvatskoj žena kao premijerka ili predsjednica nema šanse. Nijedan dobro odgojeni patrijarhalni muškarac, koji „zna gdje je ženi mjesto“ ne bi glasao za ženu. Naravno to ne bi učinila ni patrijarhalno uhljebljena žena, a zašto?

Vladin ured za ravnopravnost spolova imao je kampanju za promicanje veće zastupljenosti žena na lokalnim izborima u svibnju 2009. godine. Naziv kampanje i propagandnog spota bio je "Uravnotežimo se!" i ostali smo neuravnoteženi. U spotu se poziva na ispunjenje zakonske obveze od najmanje 40% zastupljenosti žena na stranačkim listama. I tako je ta kampanja rezultirala sa 12% žena u lokalnoj vlasti u Splitsko – dalmatinskoj županiji koja je na dnu ljestvice aktivnih političarki u Hrvatskoj. Možda je to i zbog naglašenog patrijarhalnog stava u toj županiji koji je opjevala Severina. Pa kaže: „Dalmatinka, tri jubavi svoje ima: prva mi je gospe moja, druga mi je jubav tvoja, a treća je bila boja“ asti sto…

Hebrangove i Tadićeve žene

To vidimo i po minulim predsjedničkim izborima! Vesna Pusić, osviještena, ozbiljna i ambiciozna političarka nije imala istu šansu kao njezini muški rivali. Andrija Hebrang koji ima izraženi pokroviteljsko – uglađeni patrijarhalni odnos prema ženama u Saboru, koje ne doživljava kao ravnopravne kolegice već kao „klasu žene“. Tako žene doživljava i naša politika, kao i europska Hrvatska koju zagovara Hebrang što je dijametralno suprotno od Vesne Pusić. Hebrang iako ima neozbiljne političke izjave kao: „Ja ne lažem! Ja samo ponekad kažem neistinu“, svejedno je zabavniji od Pusićke i time kao simpatičan brkati muškarac dobiva glasove.

Ono na čemu smo mi Hrvati izgradili nacionalni identitet je uspoređivanje sa Srbima i to Hebrang najbolje zna. Tako Boris Tadić ima mačo – patrijarhalni politički stav, koji je u Srbiji još od osmanlijskog carstva na cijeni. Zato ministrici pravosuđa Snežani Malović koja ima besprijekoran imidž, fen frizuru i crveni karmin na usnama, te naglašenu osobnost dizajnerskim naočalama prijete mafijaši jer dobro radi svoj posao, pa je okružena specijalcima. No, ako promotrimo žene koje se u Srbiji bave politikom one sve djeluju vrlo poslovno, oštro i izazovno što svakako odlično ide uz taj mačo – patrijarhat. Čak je u jednom srpskom tabloidu izašao poražavajući naslov: „Srpske političarke odlepile za Vladimirom Putinom!“. Tadićeva prva žena Vesela digla je ruke od društva iako je novinarka i odlučila se za manastir na Kosovu, a njegova druga žena Tatjana je inženjerka građevine i vjerojatno svakodnevno radi s dečkima iz struke, pa je svoju gnjavažu reducirala odlukom da ne izlazi u javnost kao prva dama.

Ugovorene dame i prve dame

Naše prve dame nisu kao Carla Bruni. One imaju potpuno drugačiji imidž i predstavljaju tu „majčinsku Hrvaticu“ ili ženu i majku koja iz sjene, pokorno prati svojeg muškarca predsjednika. A to je vrlo dosadno i bez kičme. Svi mi dobro znamo kako žene nisu takve. Da nas nema i naše podrške, vraga bi oni bili predsjednici ili premijeri! Osim toga takve žene daju lažnu poruku mladim naivnim ženama koje rastu pod utjecajem medija.

Uzmimo za primjer najljepše lice politike Barracka Obamu. Trenutno je najbolji PR za Ameriku, ali kao što smo primijetili nastavlja istim tempom „demokratizacije“ svijeta. Njegova supruga Michelle iako je pravnica okopava oko Bijele kuće i bavi se permakulturom te uzgojem povrtnjaka. Sve prve dame spram njenog stava, moćne supruge koja može sve, izgledaju blijedo. Ona pokazuje da nema nje, Barrack ne bi pronašao čarape u ladici za čarape. Michelle ima jači socijalistički imidž žene nego što to imaju sve Europske ili Balkanske žene predsjednika, koje dolaze iz socijalističkog miljea.

Sjetimo se političarki kao Savke Dabčević - Kučar ili Milke Planinc. Danas političarke ne ostavljaju „monumentalni“ trag moćnih, stamenih žena koje ljudi uglavnom mrze jer ih se boje. Ove političarke kakve bile, imale su jasan politički stav. Za vrijeme Milkinog mandata donesen je Dugoročni program ekonomske stabilizacije. Sjećam se svih viceva o Milki Planinc. Ipak, svi smo se bojali ali i divili Margaret Thatcher. Zbog nje smo imali potrebu perfektno znati engleski. Ta žena bila je jasna vizija budućnosti koju sad živimo. Ona je svojim političkim stavom jasno govorila o poretku svijeta i ekonomskoj politici neokolonijalizma.

Kad gledam naše političarke pitam se zašto se svaki potez vrati na krumpirovu salatu i štednjak? Marijanu Petir svi vide golu, a ona bi kao mlada ambiciozna političarka mogla puno više postići za žensku emancipaciju. Iako je desničarka, trebala bi zalagati za ženska prava, ako zbog ničeg drugog, zbog samopoštovanja. Marijana radi jednu veliku političku grešku i zato od mladih generacija koje su njeno buduće glasačko tijelo neće dobiti podršku. U 21. stoljeću ona oduzima ženi pravo koje su naše pretkinje za vrijeme Milke Planinc izborile kao osnovno: „Moje tijelo je moj izbor“.

Osviještenog tijela i seksualnosti su Francuskinje. One su peta generacija emancipiranih, visokoobrazovanih žena koje su simboli republike u liku Marianne. No svejedno na mnogim slikama Marianne ima pijetla na ramenu koji je najbolji pripremljen u nacionalnom jelu „Coq au vin“. I teško bi političar Berlusconijevog kućnog odgoja dobro prošao na izborima u toj zemlji, gdje žene glasaju za onu opciju koja najbolje zastupa njihove interese.

„Ja sam Mubarakova baka!“ bio je transparent koji je aludirao na Berlusconijeve apetite prema maloljetnici Ruby koju je izvukao iz zatvora lažući da je Mubarakova unuka. To je poslužilo kao motiv ujedinjenja protiv Berlusconija koji kupuje seks od mladih djevojaka, a svojim ljubavnicama namješta političke položaje. Također onim nezaposlenima savjetuje da se bogato udaju.

Francuskinje s druge strane imaju vođu koji je neoliberalist mađarskog podrijetla. Nicolas Sarkozy pada na zgodne žene i slabost su mu bivše manekenke. U Francuskoj je javna tajna da je brak između Carle Bruni i Nicolasa dogovoren. Taj brak zadovoljava francuski klišej dobre diplomacije i perfektnog imidža. Carla je katolkinja i dolazi iz ugledne obitelji koja ima dugu povijest uspješnog poslovanja. Dakle, poslovna žena, sjajna političarka s imidžom manekenke. Ona je muškarac u haljini. Bira ljubavnike koji joj pogoduju. Jednom je izjavila: „Ljubav je dugotrajna, a usputne strasti traju tjedan ili dva.“ To Francuzi dobro razumiju i njihovoj slobodi to paše. Iako, Francuzi Carlu javno kritiziraju, ali otkako je u braku sa Sarkozyjem prodaja njenih ploča je porasla.

Velika Britanija ili Ruanda?

U Velikoj Britaniji istraživanje koje je provela komisija za jednakopravnost i ljudska prava, ustanovilo je kako „stakleni plafon“ u visokim političkim i korporativnim strukturama, više nalikuje „učvršćenoj betonskoj barijeri“. Ako će se žene u politici zapošljavati ovim tempom, tek za 200 godina može se očekivati izjednačavanje njihovog broja s brojem muških kolega. Tako po broju žena u politici Velika Britanija zauzima 70. mjesto, a ispred nje su se našle gotovo sve iz „ne demokratskih zemalja“. Irak na 35. te Afganistan na 29. mjestu. A na sramotu svih zapadnih demokracija, zemlja sa najvećim brojem parlamentarki 48% je Ruanda!

Mi se svakako ne možemo uspoređivati sa Ruandom. Jer čitav naš Balkan ima jedan te isti problem, mi smo kolijevka konzervativne Europe, svi ratovi se ovdje zbivaju. Osim toga rijetki je muškarac koji ima tolika muda raditi u vladi gdje je bila zaposlena Pauline Nyiramasuhuko, bivša ministrica za obitelj i položaja žena, odgovorna za genocid nad Tutsi stanovništvom koji su se u Ruandu doselili u 14. stoljeću.

Vratimo se na Europu koja je obrazovanija i naprednija potpomogla svoj razvoj kolonijalnom politikom. Davno je završila s genocidima, ali sada poštuje zakone te je u mogućnosti brže shvatiti jednu okrutnu činjenicu koje je svjestan Sarkozy i njemačka premijerka Angela Merkel. Mi živimo reformu koju je započela Margaret Thatcher, ideju koju je s kolonijalizmom provela Golda Meir i demonstraciju moći koju je branila Indira Gandhi.

Nepobitna činjenica je da se zanimanjima koja su manje plaćena, te nemaju veliki utjecaj uglavnom bave žene. U europskoj politici još uvijek žene nemaju prevlast, što vidimo prema rezultatima, a politika je najjača u Velikoj Britaniji. To znači da Ruanda kao država nema značajnije političke moći, pa je gospodarenje u rukama privatnog kapitala, što je posljedica kolonijalizma. Znaju Merkel, Sarkozy i Cameron da bez ekonomske računice nema politike.

Odgojem do političara

U nas je to još uvijek na nivou „žena kao klasa“ koja zanovijeta, puno govori, liči na kokoš i zalaže se za zabranu abortusa. Na našim prostorima žene su još uvijek opsesivne majke koje maze loše odgojene i bahate političare kao što je Silvio Berlusconi. Sad se tu postavlja pitanje što se događa sa suprugama bahatih neodgojenih političara?

Berlusconijeva druga supruga ustala je protiv njega u obranu svog digniteta i napustila ga kad ju je javno ponizio kao ženu. On ne samo da takvim svojim ponašanjem promovira klasični patrijarhalni stav gdje je žena ili svetica ili kurva, nego je uz to još i ciničan. Ispade da Talijanke iz sedamdesetih, sudeći po njegovim riječima, proteklih nekoliko desetljeća nisu ništa promijenile i da se njihove bake nisu izborile baš ni za što. Izborile su pravo na razvod i pobačaj!

Statistike iznesene na prosvjednim skupovima govore da su Talijanke visokoobrazovane, emancipirane žene, ali da je njihov problem to što ih je zaposleno tek 46 posto, u usporedbi sa, recimo, 80 posto žena u Norveškoj. Zašto se upravo za ovo ne bi zalagala Marijana Petir? Ili Jadranka Kosor? Ili ostale političarke? One to rade na način međustranačkog prebacivanja odgovornosti i brane čast svojih muških stranačkih kolega na aktualnom satu. Opravdavaju njihove nepolitičke poteze. Ispada da su u parlamentu zbog muškaraca.

Naše političarke većinom odbijaju zauzeti politički stav s jasnim ciljem koji vodi do konkretnih rezultata, promjena. Ženska samosvijest i samopoštovanje možda nije čisto politički argument, ali ako se konstantno zanemaruje, može postati smrtonosni faktor. Šta, ako već nemamo političku moć, onda bar da odgojimo svoje sinove da budu bolji. Jesmo li tom pozicijom zadovoljne?

Zadnja izmjena: 19-08-2011 @ 20:23