Četvrti val feminizma: Upoznajte buntovnice!

Kira Cochrane, autorica knjige All The Rebel Women, za The Guardian daje pregled novih britanskih feminističkih pokreta koji su svoj uzlet doživjeli upravo ove godine, odvijajući se kako na Internetu, tako i na ulicama, a čije su pokretačice uglavnom mlade žene u tinejdžerskim ili ranim dvadesetim godinama.

Iako borba za žensko oslobođenje nikada nije prestala, Cochrane ističe da je ove godine ona dobila novi zamah. Navodi veliki broj prosvjeda, marševa, konferencija, kao  i feminističkih kampanja koje su djelovale i djeluju putem Interneta.

Tijekom samo jednog vikenda ovog listopada, odvijala se feministička brucošijada (A Feminist Freshers' Fair) u Londonu, skup The North East Feminist Gathering u Newcastleu, marš Reclaim the Night u Edinburghu i međugeneracijska konferencija feminističkih aktivistkinja u The British Library (koja je bila rasprodana u roku od 48 sati, kasnije preseljena u četiri puta veći prostor i ponovno rasprodana).

U Britaniji trenutno postoji preko 149 lokalnih grassroots feminističkih grupa, a veliki broj žena svoja iskustva mizoginije dijeli na internetskoj stranici Everyday Sexism Project koju je dvadesetsedmogodišnja Laura Bates pokrenula u travnju 2012. Stranica se pokazala toliko uspješnom da se projekt do danas proširio na 17 zemalja i ukupno desetke tisuća žena diljem svijeta koje pišu o uličnom uznemiravanju, seksualnom uznemiravanju i diskriminaciji na poslu.

Projekt utjelovljuje feminističku frazu „osobno je političko“ i potiče žene da uvide na koje sve načine neravnopravnost utječe na njih, dokazuje da ti problemi nisu individualni, već zajednički. Ove je godine u sklopu projekta opisano 6 000 slučajeva, od kojih većina nikada nije bila prijavljena policiji, ali su oni upotrijebljeni za informiranje preko 2 000 policijskih službenika u Londonu. Pokrenuta kampanja je rezultirala većim brojem prijavljenih slučajeva uznemiravanja, a Everyday Sexism trenutno ima preko 108 000 followera na Twitteru.

Četvrti val feminizma se nastavlja na ukupnu dosadašnju žensku borbu, no, ipak se čini se kao nešto posve novo! Ovaj je val definiran prvenstveno tehnologijom: alatima koji omogućuju ženama da izgrade snažan, popularan i reaktivan internetski pokret. Bates kaže da je za nju moderni feminizam definiran pragmatizmom, inkluzijom i humorom. "Čini mi se da je jako realan i otvoren, te da se uglavnom vrti oko toga da netko kaže: Ovo mi nema smisla, mislio/la sam da su žene ravnopravne, idemo poduzeti nešto u vezi toga".

Kako je 2013. odmicala, bilo je nemoguće ne zamijetiti mnoštvo feminističkih aktivistkinja diljem Velike Britanije. U srpnju su se okupile ispred Engleske centralne banke odjevene kao povijesne ličnosti – avijatičarke, sufražetkinje i kraljice ratnice – kako bi tražile veću zastupljenost žena na britanskim novčanicama. Prosvjed je organizirala dvadesetdevetogodišnja aktivistkinja Caroline Criado – Perez.

Aktivistkinja Ikamara Larasi započela je kampanju protiv rasističkih i seksističkih stereotipa u glazbenim spotovima, a veliki je broj studenata/ica na britanskim kampusima bojkotiralo ljetni hit Blurred Lines zbog seksističkih stihova.

Prosvjed je održan i ispred sjedišta britanskog tabloida The Sun, u organizaciji sedamnaestogodišnje Yas Necati. Ona je okupila aktivistkinje kako bi prosvjedovale protiv treće stranice u The Sunu, inače najprodavanijim novinama u zemlji, na kojoj se u svakom broju pojavljuje velika slika polugole djevojke koja je često tinejdžerka ili u svojim ranim dvadesetim godinama.

Necati je ispričala kako je uredniku The Suna Davidu Dinsmoru slala stranice koje je sama izradila, a koje su sugerirale da  umjesto do tada uobičajenih modela objavi fotografije feminističkih komičarki, umjetnica i književnica. Peticiju No More Page 3 započela je spisateljica Lucy-Anne Holmes u kolovozu 2012, a potpisalo ju je 128 000 ljudi.

Osamnaestogodišnja Jinan Younis jedna je od pokretačica feminističkog društva u svojoj školi, zbog čega je doživjela mnogo uznemiravanja putem interneta od strane svojih muških školskih kolega, koji su joj poručivali da su "i feminizam i silovanje jako zamorni". Younis se nije dala zaustaviti, pa je o cijelom slučaju napisala tekst koji se ubrzo proširio Internetom. Danas se priprema za fakultet, a u međuvremenu radi u pozivnom centru, čuva djecu i pomaže u kampanji kojoj je cilj potaknuti osnivanje feminističkih društava u školama diljem Velike Britanije. Organizacija UK Feminista osnovana je 2010., a samo ih je ove godine kontaktiralo stotinjak ljudi koji su željeli osnovati slično društvo u svojoj školi. Akcija za zabranu seksističkih časopisa u britanskim supermarketima uključivala je 19 prosvjeda diljem zemlje tijekom ovog ljeta.

Tisuće je drugih feministkinja diglo svoj glas na Internetu. Bates i Soraya Chemaly jedne su od osnivačica kampanje protiv mizoginih stranica na Facebooku. Nakon što su podržavatelji kampanje poslali preko 60 000 tweetova, Facebook je pristao promijeniti svoja moderatorska pravila.

Organizacija Southall Black Sisters prosvjedovala je ispred zgrade UK Border Agency protiv rasističkih imigracijskih zakona i propagande, uključujući i zloglasne Go Home reklame. Organizirali su također i marš potpore prosvjedima u Delhiju, koji su započeli nakon smrti žene koja je bila grupno silovana u tom gradu prošlog prosinca, a prosvjedi protiv kulture silovanja proširili su se i na Nepal, Bangladeš, Pakistan i Šri Lanku.

Organizacija The African LGBTI Out & Proud Diamond Group prosvjedovala je preko puta Downing Streeta nakon što su u javnost izašle optužbe za seksualno napastovanje žena u pritvoru za imigrante.

Organizacija The Fawcett Society kontinuirano upozorava na to da smanjivanje naknada, usluga i poslova u javnom sektoru predstavlja  "trostruki izazov" za žene (u 2013. godini nezaposlenost žena u Velikoj Britaniji bila je najveća u posljednjih 26 godina).

Rape Crisis South London bio je na čelu uspješne kampanje za kriminalizaciju posjedovanja pornografije koja prikazuje silovanje, dok se organizacija 40 Days of Choice suprotstavila protivnicima pobačaja kojih je u Velikoj Britaniji sve više.

Edinburgh je ugostio mnoge feminističke komičarke, uključujući i Mary Bourke sa svojim showom The Muffragette.

Bourke je u intervjuu za BBC izjavila da su večeri otvorenog mikrofona u posljednjih nekoliko godina postale prepune viceva o silovanju. No, feminističke stand-up komičarke bile su spremne dati svoj odgovor na to.Tako je Nadia Kamil u sklopu svog nastupa izvela i feminističku burlesku tijekom koje je skidala osam slojeva odjeće kako bi postepeno otkrivala poruke poput "stidne dlake su normalne" i "jednakost plaća" koje su bile ispisane u šljokicama.

Također je teoriju intersekcionalnosti objasnila pomoću vocodera i dijelila bedževe sa sloganom Smash the Kyriarchy (nadala se da će publika kasnije potražiti riječi koje su im bile nepoznate, poput kyriarchy i cis.)

Komičarka Bridger Christine dobila je nagradu Foster's Edinburgh Comedy Award za stand-up nastup A Bic for Her u kojem progovara o seksističkim komentarima i "etičkom arhiviranju" – uzimanju seksističkih časopisa sa polica dućana i bacanju istih u smeće. Naglasila je da ne potiče druge ljude da ju u tome slijede, već je samo htjela istaknuti da ona to radi već mjesecima i da do sada nije imala nikakvih problema.

Žene su marširale Londonom u sklopu kampanje Million Women Rise i Reclaim the Night, a povodom projekta One Billion Rising organizirana su događanja u 207 zemalja svijeta kako bi se ukazalo na UN-ovu statistiku prema kojoj svaka treća žena tijekom svog života bude silovana ili pretučena.

U sklopu ove kampanje, u britanskom se parlamentu raspravljalo o uvođenju seksualnog odgoja u škole u sklopu obaveznog nastavnog programa, a šest mjeseci kasnije šesnaestogodišnja Lili Evans započela je kampanju Campaign4Consent, zajedno s Necati, kojom su se zalagale da se u škole uvede obrazovanje o pristanku na seksualni odnos.

Veliki je broj žena ustao protiv online mizoginije. Criado-Perez upozorila je na količinu prijetnji silovanjem koje dobiva na Tweeteru, a spisateljica Lindy West objavila je neke od komentara koje je ona dobivala (jedan je, primjerice, glasio "Postoji grupa silovatelja s preko 9 000 penisa koji će doći po ovu debelu kuju"). O ovom problemu progovorile su i sveučilišna profesorica Mary Beard, kao i glazbenica Lauren Mayberry iz banda Chvrches te Ruby Tandoh iz TV-emisije The Great British Bake Off.

Kada je Nimiko Ali, zajedno sa svojom organizacijom Daughters of Eve, progovorila protiv ženskog obrezivanja, primila je prijetnje smrću. No, nastavila je upozoravati problem kojeg je i sama bila žrtva, te je na taj način temu koja je dugo bila marginalizirana, ponovo stavila na dnevni red političara. U studenome je javna tužiteljica Alison Saunders predložila da se slučajevi ženskog obrezivanja počinju sankcionirati.

Većina ovih aktivistkinja za sebe kaže da su intersekcionalne feministkinje, ili se trude to postati. Prema teoriji intersekcionalnosti američke profesorice prava Kimberlé Crenshaw, različite vrste opresija uvijek su međusobno povezane.

Iako se to može interpretirati na razne načine, današnje feministkinje ovu teoriju uglavnom koriste kako bi otvorile prostor za teme i glasove onih koji su marginalizirani, te kako bi se stvorio okvir za shvaćanje na koje su načine klasa, rasa, dob, seksualnost, rod i ostale kategorije međusobno povezane i kao takve zajedno utječu na diskriminaciju žena.

Younis smatra da je intersekcionalnost najvažniji princip današnjeg feminizma, a Ali ističe da konstantno propitkuje svoj povlašteni položaj kako bi naučila prepoznati na koji su način konstruirane hijerarhije moći.

U ovom pokretu ne sudjeluju samo žene, a većina sudionika/ca je u tinejdžerskim ili dvadesetim godinama i njihova su se mišljenja formirala u desetljećima u kojima su stavovi prema ženama bili konfuzni. Odrasli su u svijetu za koji im je bilo rečeno da je post-feministički, da seksizam i mizoginija više ne postoje i da feministkinje tu jednostavno više nemaju što raditi. Istovremeno, žene u javnoj sferi su ili zanemarene ili pretjerano seksualizirane, prikazane na identičan način kao i 70-ih godina, ali pod krinkom ironije.

Finn Mackay, osnivačica The London Feminist Network, izjavila je da, kada je 2004. osnovala tu organizaciju, dva najčešća motiva zbog kojih su se ljudi uključivali u njihov rad bila "pornifikacija", odnosno infiltracija pornografskih sadržaja u mainstream (poput, primjerice, pernice za olovke s logom Playboya), te trend depilacije stidnih dlaka. Ti i slični problemi nastavili su se i danas, te su i dalje u fokusu spomenutih pokreta.

Feministička svijest četvrtog vala oblikovala se i tijekom godina financijske krize i koalicijske vlade, pa je na mnoge aktiviste/kinje utjecala politička situacija ili drugi pokreti, pogotovo borba za besplatno obrazovanje i Occupy pokreti.
Brza i reaktivna priroda mnogih feminističkih pokreta danas odraz je ostalih aktivističkih praksi u današnjem svijetu u kojem vlada nezaposlenost, manjak socijalne skrbi, nemogućnost stalnog zaposlenja i štetni zakoni o radu, opasna retorika protiv useljenika, invalida i svih onih koje bi država inače trebala štititi.

Uz toliko mnogo gorućih problema, feministkinje se danas bore na nekoliko različitih fronti, a mnoge kampanje započete posljednjih nekoliko godina pokrenuli su pojedinci/ke ili male grupe ljudi, kao odgovor na probleme koji su ih osobno zaokupljali. Homes i Necati odrasle su uz The Sun, što je utjecalo na to da su vrlo rano razvile vlastito mišljenje o trećoj stranici tih novina. Criado-Perez bila je zgrožena raspravama o maloljetničkoj trudnoći i raku dojke na televiziji jer su u njima sudjelovali isključivo muškarci, pa je 2012. napravila bazu podataka stručnjakinja za razna područja, The Women's Room.

Mišljenja se, naravno, razlikuju oko toga kojim bi se sve temama feministkinje trebale baviti, no s obzirom na veličinu pokreta, to je posve razumljivo. Ipak, ono što je uzbudljivo kod ovih individualnih kampanja jest način na koji izgrađuje sveobuhvatan pokret koji je sposoban uhvatiti se u koštac sa strukturalnim, sistemskim problemima. Kao što je filozofkinja Nina Power zamijetila, današnje tinejdžerke odrastaju uz Tweeter i Tumblr, mnoge su već vrlo dobro savladale feminističke koncepte i jezik, a aktivne su na mnogo različitih područja.

U samo prva tri dana te godine, sedam je žena bilo ubijeno od strane muškaraca, što je navelo Karen Ingala Smith, direktoricu humanitarne organizacije Nia, da počne skupljati podatke o ubojstvima koja su potaknuta mizoginijom. Njezin projekt Counting Dead Women statističkim podacima pridružuje imena i priče ubijenih žena, a cilj joj je potaknuti vladu da se ozbiljnije počne baviti nasiljem nad ženama.

Interesi pokreta konstantno se mijenjaju, a vjerojatno će se takav trend i nastaviti, pogotovo nakon što se današnje mlade aktivistkinje iz vlastitog iskustva susretnu s nejednakosti u plaćama, troškovima uzdržavanja djece i diskriminacije zbog trudnoće.

"Ova je generacija u potpunosti svladala potrebne termine i kategorije, i počela je promišljati o svim ovim problemima od vrlo rane dobi", zaključuje Powers. Odgajane tako da znaju da su ravnopravne muškarcima, feministkinje četvrtog vala vrlo su ljute kada ih se ne tretira tako, a imaju i dovoljno samopouzdanja da se za svoja prava izbore.

Mizoginijo, čuvaj se!

Izvor: The Guardian, Prevela i prilagodila: Vanja Veršić

Zadnja izmjena: 17-12-2013 @ 11:35