Plastična slamka kao simbol ekocida

Početkom godine brojni internetski portali raspisali su se o Anamariji Prgomet koja promovira život bez otpada, a početkom svibnja medijima je odjeknuo Facebook post Roberta Pašička o plažama na Visu zatrpanima plastičnim smećem.

Postaje sve očitije da su desetljeća življenja konzumerističkim načinom života i neodrživim gospodarenjem otpadom počela uzimati svoj danak, a da problem nije samo u dalekim pacifičkim prostranstvima koje nam približava David Attenborough, nego je doplovio do domaćih luka i plaža. U Sredozemlju, kao i u svjetskim razmjerima, plastika zauzima većinski udio otpada koji pluta morima ili je dokumentiran na plažama.

Masovna proizvodnja plastičnih materijala krenula je u pedesetim godinama prošlog stoljeća, a danas su plastični predmeti svuda oko nas – u plastiku pakiramo hranu, kozmetiku, od nje izrađujemo dijelove namještaja, kućanskih aparata, automobila. Plastičnim telefonima naručujemo ručkove zapakirane u plastične posude i dostavljene u plastičnim vrećicama. I okus hrane je često plastičan, ali to je ipak neka druga tema.

Izložbu Out to Sea? Konačna postaja: more? koja je tematizirala plastični morski otpad i njegove posljedice na morske ekosustave, ali i ljude, u Zagreb je doveo aMORE festival tj. Udruga Zona uz podršku Veleposlanstva Švicarske. U sklopu festivala organizirana su brojna događanja u Zagrebu i Poreču, a jedno od njih bila je projekcija dokumentarnog filma Straws (Slamčice), redateljice Linde Booker.

Linda Booker

Linda Booker, redateljica, producentica i montažerka, autorica je triju dokumentarnih filmova. Love Lived on Death Row (Ljubav proživljena u čekanju na smrtnu kaznu, 2007.) priča je o četvero djece čiji je otac 1990. ubio njihovu majku te je osuđen na smrtnu kaznu. Djeca odrastaju s mržnjom i zbunjenošću, a četrnaest godina kasnije odlučuju posjetiti oca u zatvoru i suočiti se s njime.  Na sljedeća dva filma surađuje sa snimateljicom i svestranom filmašicom Blaire Johnson. Bringing it Home (Ozbiljnost problema, 2013.), istražuje pozitivne strane uzgoja industrijske konoplje, odnosno mogućih dobrobiti za ljudsko zdravlje, okoliš i klimu. Film je prikazan i nagrađen na brojnim dokumentarnim i okolišnim filmskim festivalima diljem svijeta. 2017. godine snima film Slamčice kojemu je također okolišna tema u fokusu, što redateljica objašnjava poštovanjem prema prirodi koje joj je usađeno od djetinjstva. Ono je inspirira da kreira filmove koji su istovremeno i zabavni i poticajni za stvaranje zdravijeg planeta pa je tako u jednom od intervjua najavila da će se i njen sljedeći filmski projekt najvjerojatnije baviti nekom okolišnom temom.

Polusatni dokumentarni film Slamčice počinje animiranim uvodom (uz Tima Robbinsa kao naratora) u povijest slamki - od drevne Mezopotamije, preko pedesetih godina 20. stoljeća kada su doživjele uzlet, do današnjih dana kad se u Americi koristi preko 500 milijuna slamki dnevno. Redateljica intervjuira istraživače, znanstvenice, volontere i aktivistkinje koji su se uhvatili u koštac s problemom otpada koji nastaje masovnim korištenjem ovog prilično bespotrebnog predmeta.

Iako postoje održivije verzije proizvoda: metalne, bambusove i papirnate slamke ili plastične za višekratnu upotrebu, kao i neizmjerno zahtjevna opcija pijenja direktno iz čaše, plastične slamke za jednokratnu upotrebu postale su neizbježan predmet u kafićima, ali i u našim domovima. One su dijelom kulture bacanja u kojoj su stvari podređene lagodnosti, a predmeti koje jednokratno koristimo pretpostavljeno nestaju redovitim odvozom smeća. No, posljednjih godina posljedice takvog životnog stila počele su nam kucati na vrata. U svijetu se samo manji postotak plastike reciklira i ona masovno završava u rijekama, morima, oceanima ili na kopnenim površinama, gdje onečišćuje prirodu i predstavlja prijetnju brojnim životinjskim vrstama.

Jedna od intervjuiranih osoba je biologinja Christine Figgener čiji je potresan video kornjače kojoj je njen tim odstranio slamku iz nosa postao viralan i pomogao podići svijest o tome koliko štete može izazvati ovaj naoko bezazlen predmet. Razgovor je vođen i s Jackie Nunez, osnivačicom Posljednje plastične slamke (The Last Plastic Straw), pokreta koji se zalaže za ukidanje proizvodnje plastike za jednokratnu upotrebu. Njena motivacija krenula je od osvještavanja nepotrebnosti korištenja slamki u gotovo svakom posluženom piću, a slamka je postala simbol velike štete koju mali plastični predmeti za jednokratnu upotrebu mogu stvoriti.

To je ujedno i smjer na koji ukazuje ovaj dokumentarac: moramo osvijestiti vlastite potrošačke navike i smanjiti količinu plastičnog otpada koji svakodnevno proizvodimo bez istinske potrebe. Problem ne možemo riješiti recikliranjem, nego promjenom navika, kao i apeliranjem na one koji plastiku rastežu preko svake granice razuma, primjerice, pakirajući oguljeno voće u nju. Cijelu situaciju dobro ilustrira jedno od djece volontera intervjuiranih u filmu koje na pitanje «Zbog čega misliš da je izumljena slamka, koji problem ona pokušava riješiti?», odgovara: «Pretpostavljam da rješava problem...podizanja čaše do usta.» Živjeli!

Zadnja izmjena: 21-06-2018 @ 12:54