Feminae futbalis ili kako je Jutarnji otkrio žene koje vole nogomet

Screenshot: AEM, kampanja "Za veću vidljivost ženskih sportova u elektroničkim medijima" Screenshot: AEM, kampanja "Za veću vidljivost ženskih sportova u elektroničkim medijima"

Sprema se Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, na ambalaže raznovrsnih proizvoda već se naveliko tiskaju crveno-bijeli kvadratići. U sveopćoj pripremi za najvažnije sportsko natjecanje na svijetu Jutarnji list senzacionalno je otkrio da – zamislite: i žene gledaju nogomet!

Iako bi netko na prvi pogled inicijativu mogao smatrati hvalevrijednom, već s prvim klikom na stranicu njihova projekta, u suradnji s Hrvatskim Telekomom, jasno je da je njihov pristup ženskoj navijačkoj populaciji višestruko problematičan i seksistički. Već se iz samoga naslova – Žene navijaju strastvenije (jer što su žene nego prvenstveno strastvene) – i grafičke opreme, može se shvatiti da je ova sadržaj ipak prvenstveno namijenjen muškom užitku.

Što nam dakle nudi Jutarnji? Za početak nagradnu igru Povedite muža na utakmicu, jer zašto bi žena  pomislila povesti nekoga drugoga (iako je doduše u nastavku natječaja spomenuto „ili prijateljicu“). A u žiriju, koji se sastoji od tri muškarca i jedne žene (!) svi su suglasni da je upravo „strastvenost“ ta koja navijačice čini posebnima. Pa tako očigledni stručnjak za nogomet i navijanje, komičar Ivan Šarić izjavljuje kako ćemo napokon Anno Domini 2018. uspjeti vidjeti kako izgleda kad žene navijaju, direktor programa Arene Sporta Mladen Končarević smatra da žene koje navijaju mogu biti „iznimno simpatične“, dok token žena u žiriju, direktorica korporativnih komunikacija Hrvatskog Telekoma Nina Išek Međugorac smatra da žene na tribini pridonose atmosferi jer se za razliku od muškaraca nastavljaju zabavljati i kada im klub gubi.

Vrhunac ipak dolazi od poznatog televizijskog sportskog komentatora Ivice Blažićka koji mudro zaključuje: "Kod navijačica mi je najdraže kada vidim da razumiju nogomet, da nije poziranje nego kada vidite reakciju koja je pravovremena i na pravom mjestu, kada znaju vrijednost onoga što su igrači na terenu odigrali.“ Dakle, da sumiramo, žene su strastvene i lijepo ih je vidjeti na tribini, one pridonose veseloj i pozitivnoj atmosferi, i na utakmice odlaze prvenstveno zbog zabave. A ako se već i pojavi femina futbalis, koja je tamo zaista zbog ljubavi prema nogometu, klubu i/li reprezentaciji, i koja je zaista tamo zbog nogometne igre, Blažićku dodatno poskoči srce. Samo ne znamo kome bi onda patronizirajući objašnjavao što je zaleđe. Ili čime bi popunjavao kadrove televizijskih prijenosa ako se ne bi fokusirao isključivo na fizički izgled žena na tribini.

Ovu s jedne strane hiperseksualiziranost, a s druge infantilizaciju navijačica, u projektu Jutarnjeg lista, najbolje ipak sumira kolumnist i književnik Jurica Pavičić, u svojem tekstu Kako su žene zavoljele nogomet. Ipak je on stručan za tu temu jer eto ima četrdesetogodišnje iskustvo odlaska na stadion. Ima li itko kompetentniji? Možda netko s pedesetogodišnjim iskustvom? I dok se on ni u jednom trenutku ne upita zašto on dosad nije vidio ženu na stadionu, i što to govori o njegovu odrastanju, okruženju i društvu općenito, Pavičić razrađuje sociološku studiju na temelju djevojaka koje je vidio na jednoj Hajdukovoj utakmici.

U svijetu Jurice Pavičića, žene su prvenstveno samo to – žene. I dok među muškarcima na tribini detektira „sveučilišnog profesora arheologije i liječnika, i popularnog pop-pjevača i lijevog aktivista, i svećenika i novinara“, žene su jedna homogena, neidentificirajuća masa. Ali neće sada Jurica Pavičić probati saznati nešto o strukturi posjetiteljica stadiona, ne-daj-bože pokušati razgovarati s nekom od njih i saznati što ih je privuklo nogometu i stadionu. Ne, on će ih identificirati kao “Severine-to be”, kao tinejdžerice koje su na stadionu ne zato što vole nogomet nego jer u njihovom malom dalmatinskom mjestu nema druge zabave, te kao zaluđene šiparice koje „adolescentskim djevojačkim vrištanjem“ podsjećaju na „delirij s davnih koncerata Beatlesa“. O infantilizaciji ženskog iskustva i patronizirajućem pristupu sveznajućega liberalnog muškarca/kritičara/kolumnista već su podosta pisale hrvatske feministice u ne tako davnoj debati oko recenzije koncerta Cigarettes After Sex, a sada vidimo da se ista, tobože „progresivna“, praksa primjenjuje na ženski doživljaj nogometa. Pa tako Pavičić zaključuje kako je ženskom (tinejdžerskom) obožavanju nogometa pridonijela i medijatiziranost nogometa i stvaranje nogometnih seks-idola, čije postere valjda, po shvaćanju Jurice Pavičića, tinejdžerke diljem Hrvatske lijepe na zid umjesto Justina Biebera ili One Directiona. Jer zašto bi žene voljele nogomet (ili nogometaše) ako ne zato što su im seksualno privlačni? Srećom, dresovi postaju sve uži, a nogometaši svi nabildaniji, pa u dogledno vrijeme možemo očekivati i dalji porast ženskog gledateljstva.

U svojemu daljnjem nabacivanju teorija o tome zašto bi se žena našla na stadionu Pavičić spominje i „maskulinizaciju adolescentske ženske kulture“, ma štogod to značilo. Maskulinizacija te adolescentske ženske kulture dogodila se, prema Pavčiću, pod utjecajem cajki, naravno, iskonskom uzroku svih „poremećenih“ društvenih razina u državi. Samo, što ćemo onda sa ženama u Engleskoj, Španjolskoj ili Francuskoj, zapravo diljem svijeta, koje prate nogomet ako tamo nema cajki? Pod kakvim/čijim utjecajem se tamo dogodila ta „maskulinizacija žena“ zbog koje djevojke više ne žele „biti Rozga ili Maja Blagdan (?!) nego M.I.A. ili Ministarke”, a ipak ih tjera na stadion? I kako, na kraju krajeva, ta „maskulinizacija“ ide ruku pod ruku s prijašnjim ženskim adolescentskim vrištanjem? Odluči se Jurice, jesu li se djevojke maskulinizirale, ili su se stadioni feminizirali?

Screenshot: AEM, kampanja: "Za veću vidljivost ženskih sportova u elektroničkim medijima"

Kako je pak Pavičić uspio u cijelu priču uvesti projekt Naš Hajduk nije sasvim jasno, pogotovo kada nema ni spomena o postotku žena među članovima. Pa je tako u tekstu naveo kako Naš Hajduk nudi mladim navijačicama „poruku da je klub nešto njihovo, nekakvo javno dobro“. Nogometna utakmica tako postaje više od utakmice, ali ne u stilu legendarne izjave Billa Shanklya, već kao mjesto za razonodu i druženje. Pretpostavljamo da je Pavičiću drago što nogomet pripada narodu, pa i ženama, samo je eto, to njihovo vrištanje od kojeg pucaju stakla na vitrinama, čudno, a djelomično i nepripadajuće stadionu jer, razumije se, ometa prave, muške navijače. Jer nema ništa više ponižavajuće, kao što i autor priznaje, nego kada su djevojke vatrenije navijačice od njega samoga. S četrdesetogodišnjim iskustvom odlaska na stadion.

Koliko su čudne logičke premise Jurice Pavičića vidljivo je iz činjenice da je iz pojave žena na stadionu izvukao nekoliko teorija, a zaboravio je onu najočitiju, najjednostavniju – žene vole nogomet. I vole ga iz različitih razloga: jer su odrasle u nogometnoj obitelji, jer im se sviđa vrhunska igra na razini Lige prvaka, jer su jednom posebno zavoljele neki klub, jer su skupljale Panini sličice, zbog političkih ili ideoloških razloga, jer se žele izdivljati i izbaciti frustracije iz sebe, ili možda jer im se subotom ne da biti kod kuće pa odu na stadion. Uostalom, kao i muškarci.

I dok Pavičić uzgred spominje izmjenu rodnih uloga, on se ne usuđuje ući u kompleksnost ženskoga pristupa nogometu i odlaska na stadion. Njega ne zanima nogomet kojim se profesionalno ili amaterski bave žene: nogometašice, trenerice, pripadnice ultras grupa, članice nogometnih klubova. Ne zanima ga komercijalizacija nogometa i ekspolatacija ženskoga nogometnog iskustva. Ne propitkuje promoviranje neoliberalne heteroseksualne ženstvenosti navijačica, koje se u svojoj sjajnoj studiji Gender, Feminism and Football Studies dotiče Jayne Caudwell analizirajući tzv. footie chicks. Njega ne zanimaju seksističke reklame za vrijeme nogometnih prvenstava, niti vizualna eksploatacija ženskih tijela za vrijeme televizijskih prijenosa, čijim screenshotovima obiluje njegov tekst. Kada bi Jurica Pavičić i njegovi šefovi doista bili zainteresirani za išta drugo doli prodaje proizvoda i reproduciranje heteronormativnih patrijarhalnih recepata, možda bi ovo otkrivanje ženske participacije u nogometu bilo osvježavajuće u hrvatskom medijskom prostoru. Ostaje nam jedino čekati rezultate nagradnoga natječaja, i nada da će ženska navijačka populacija ovaj poziv shvatiti subverzivno i pokazati Hrvatskoj kako izgleda šaroliki svijet ženskoga navijanja i ljubavi prema nogometu.

Zadnja izmjena: 29-05-2018 @ 11:15