Valerija Žapčić: Patronaža je izgubila svoju ulogu zbog privatizacije

Snježana Ivčić i Iva Miloš za portal Radnička prava razgovarale su s Valerijom Žapčić o organizaciji rada patronažnih sestara u Hrvatskoj, dalekosežnim učincima privatizacije zdravstva, ali i o tome kako patronaža, po naravi stvari, predstavlja otvorenu mogućnost za dublji rad u zajednici. 

 
Možete li nam ukratko opisati kako je tekla vaša karijera?

Zadnjih 6 mjeseci radim u medicinskoj školi u Karlovcu kao nastavnica, a prije toga sam radila u patronaži. Ranije sam radila u Zavodu za medicinsku dijagnostiku u Nemetovoj, u privatnim ambulantama, u jednom centru za rehabilitaciju, a neko vrijeme sam bila u poliklinici Sunce. Najveći dio radnog staža sam provela u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, čiji me problemi najviše i interesiraju – to je područje gdje se može jako puno toga napraviti i gdje imate direktan pristup pacijentu.

Za koliko je stanovnika odgovorna jedna patronažna sestra?

Jedna patronažna sestra odgovorna je za 5100 stanovnika, bez obzira da li se radi o terenu koji pokriva kilometar kvadratni ili 101 kilometar kvadratni. Tako je, recimo, moj teren bio do granice Sisačko-moslavačke županije i Zagrebačke županije. Imala sam 5100 stanovnika, ali moja krajnja točka od polaska iz Doma zdravlja bila je udaljena 50 kilometara, za razliku od recimo kolegice koja bi izašla preko puta i išla pješke. To je dosta teško, i ne bi bilo loše uvesti neke promjene, npr. napraviti zone rada ili nešto slično. Sve drugo bilo bi nesretnije rješenje, jer ako radite određeni teren, ljudi vas upoznaju i naviknu se na vas, vi znate njihove probleme. Ako se sestre krenu rotirati, to nije dobro za njih, a automatski nije dobro ni za njihove pacijente. Opet, ako imate tako velik teren i tako velik broj stanovnika, bez uvođenja nekih promjena jednostavno ne možete stići sve.

Je li broj korisnika u skrbi patronažne sestre tu najveći problem?

Ako govorimo o gradu, 5100 nije velik broj stanovnika. Ako imate neki kvart u kojem pokrivate dvije, tri zgrade, lakše obavljate posao. Doduše, u gradu sestra puno teže ulazi u kuću nego na selu. Na selu su svaka vrata otvorena, u selu vas svi rado dočekuju da mogu s nekim komunicirati. U gradu su ljudi zatvoreniji, orijentirani su na nekog svog susjeda, člana obitelji, nećaka... Njega puštaju u kuću, s njim razgovaraju, u njega imaju povjerenje. Kad vas jednom upoznaju na terenu, onda postanete netko kome se vjeruje. Imate situacija gdje ćete doći u jedan stan, pa će ta susjeda pozvati i susjedu s lijeva i susjedu s desna i odozgo i odozdo i svi će oni doći, izmjerit će tlak, šećer, čekat će vas natašte, reći će vam svoje probleme, imat ćete u stvari grupni rad u jednom stanu. Zato patronažni rad i u gradu ima određene prednosti. Na udaljenim terenima bi trebalo smanjiti broj stanovnika po patronažnoj sestri zato što je na rasipanim, ruralnim terenima, veća potreba za njenim dolaskom, a za prelazak tih udaljenosti treba više vremena i onda ne može jednostavno fizički obaviti sve. Opet, rad na otoku je specifičan. Najljepše je raditi kad imate sve pod kontrolom, imate jednog, dva doktora, bez obzira što su uvjeti teški poznajete sve pacijente, znate njihove probleme i možete biti pravi case manager, možete rješavati slučaj po slučaj.

Tko sve može koristiti usluge patronažne sestre?

Bilo tko. Patronažna sestra radi primarnu, sekundarnu i tercijarnu prevenciju, individualni i grupni rad u zajednici. Ali pitanje je koliko sestra ima vremena za to. Bilo bi idealno da sestra na svom terenu poznaje sve svoje pacijente, njihove povijesti bolesti, obiteljske veze, njihove odnose sa susjedima. Ako uzmete u obzir da sestra dnevno može obaviti 7 posjeta, što je oko 150 posjeta mjesečno, odnosno 1800 godišnje, a broj pacijenata po patronažnoj sestri je 5100, vidite da bi joj kako bi samo jednom obišla te pacijente trebalo 3-4 godine, uzimajući u obzir činjenicu da se kod nekih pacijenata mora vraćati češće zbog njege u kući, kod mladih majki i slično.

Kako je organiziran rad patronažnih sestara u domu zdravlja?

U principu patronažne službe imaju voditelje. Ja sam bila voditeljica patronaže, a to je značilo da sam osjećala veliku odgovornost za dobro funkcioniranje odsjeka. U smislu organizacije rada, aktivnosti, edukacije i poboljšanja uvjeta rada. Sa svakom novom kolegicom sam i do mjesec dana obilazila teren. Nekoj je početnici potrebno više, nekoj manje. Na kraju radnog dana sve sestre su se vraćale u dom zdravlja i razgovarale smo o svakom problemu na kojeg smo naišle. Ako bi nešto vidjele, čule nešto novo, onda bi to uvijek prokomentirale zajedno; ako bi došle neke nove smjernice u vezi liječenja, da se otvorila neka nova ambulanta koja može na neki način pomoći ljudima, razmjenjivale smo informacije. Ali to je bila organizacija rada koja se meni činila dobrom, nisam sigurna da je svugdje tako posloženo. Jer ako imate svoj teren i uvodite novu osobu u posao ili ste zamjena za odsutnu kolegicu, radite duplo, a to se organizacijski nekada ne može izvesti.

Kakve su vještine potrebne za uspješan rad u patronaži?

Za patronažu je važno da osoba koja to radi ima kreativne i organizacijske sposobnosti, to je pod broj jedan. Komunikacijske vještine, iskustvo, to je sve važno. Primjerice, vi imate ujutro previjanje kronične rane, onda imate onkološkog bolesnika, nakon njega imate otpust palijativnog bolesnika iz bolnice, pa imate rodilju, dakle vi morate organizirati svoj posao na taj način da prvo odete novorođenčetu. Nećete nakon previjanja rana i onkološkog bolesnika koji ima milijun problema ići novorođenčetu koje ćete previjati, kupati i majku educirati o dojenju. Morate napraviti logičan redoslijed. A dogodi se da vam je teren složen tako da vam je najbliži palijativni bolesnik, drugi onkološki, treći zarazni ili previjanje, a između imate rodilju. Nije to uvijek složeno tako da ćete vi to moći lako iskordinirati. Znači, organizacijske sposobnosti su jako važne. Iskustvo je važno za prepoznati razna stanja da bi mogli reagirati primjereno i na neki način raditi trijažu tko treba neki drugi oblik pomoći, kad zvati  liječnika, s kim trebate oprezno, koga možete na neki način malo i zaplašiti da nešto napravi za sebe. Tako da samo školovanje nije dovoljno. Osobno, voljela bih da se prilikom zapošljavanja medicinskih sestra u patronažu napravi neko testiranje prije primanja u službu, ali sami znate kako se danas dolazi do radnog mjesta.

SURADNJA PATRONAŽNIH SESTARA I LIJEČNIKA OBITELJSKE MEDICINE

 

Primjećuju li se razlike u radu s liječnikom obiteljske medicine koji je u koncesiji i liječnicima u domu zdravlja?

Ne, i ne bi nam ni smjelo raditi razliku. Doduše, postoje neke nelogične odluke kojih ne bi trebalo biti. Recimo, vađenje krvi – koje čak nije u opisu posla patronažne sestre – samo za pacijente doma zdravlja, dok za koncesionare na terenu to obavlja zdravstvena njega u kući. U zakonu stoji da svi pacijenti imaju jednaka prava, pa zašto onda patronaža po odluci ravnatelja krv vadi samo pacijentima doma zdravlja? Pacijenti se dovode u neravnopravan položaj, sestrama je tako neugodno i raditi. U istom domaćinstvu mogu živjeti dvije osobe koje imaju različite liječnike, a ovakvom odlukom nejednaku uslugu. Patronažna služba nije u službi samo doma zdravlja, već u službi pacijenata, baš kao i sanitetski prijevoz koji prevozi sve pacijente, bez obzira jesu li pacijenti doma zdravlja ili koncesionara.

Jesu li liječnici obiteljske medicine spremni na suradnju kada im kažete da neki pacijent ima određene probleme koji zahtijevaju određenu njegu?

Moram priznati da ja, iako kažu da je suradnja između patronažnih sestara i liječnika obiteljske medicine slaba, osobno nikada nisam imala nikakav problem sa njima. Liječnicima je patronažna sestra itekako od pomoći i oni se vrlo rado oslone na sestru, pogotovo kada osjete da imate znanja i da vam mogu vjerovati. Nemam zaista nikakvu primjedbu na tu suradnju, iako su neke sestre rekle da imaju problema jer ih liječnik ignorira, ne razgovara s njima, ne smatra bitnim njihova opažanja... Možda je to zato što sam ja radila na ruralnim dijelovima gdje jedan liječnik, isto kao i sestra, ima isti teren pa poznaju istu problematiku i iste ljude pa se može lakše komunicirati. Kada na taj način zajedno radite, dobijete više zaduženja, ali se osjećate i korisno. To i jest smisao toga da svako ima svoju ulogu, da je ispunjava i da time doprinosi podizanju kvalitete, jer što bi drugo bio smisao rada u patronaži nego da podignete kvalitetu zdravstvene zaštite?

Mislite li da pacijenti i doktori znaju što vi sve možete, koji je vaš opis posla?

Po tom pitanju je došlo do velikih promjena s privatizacijom. Prije pojave privatnih ambulanti, patronažna sestra je imala važnu ulogu. Bila je obično jedna patronažna sestra na dva liječnika. Tada je vrijedilo da ste u nadležnosti liječnika koji je zadužen za taj kvart. Svatko je znao gdje mu je mjesto: kao patronažna sestra, ujutro ste mjerili šećer i tlak, onda ste išli na teren po nalogu liječnika, njemu ste polagali izvještaj i to je bila zaokružena priča – kompletna skrb za neki teren. Kasnije, kada je došlo do zakupa ambulanti u domovima zdravlja i do otvaranja privatnih zdravstvenih njega u kući, kada je patronaža postala isključivo preventivna djelatnost, kada vas liječnik više nije mogao poslati da nekome date injekciju, infuziju ili da ga cijepite, patronažna sestra je u biti izgubila dosta na važnosti.

UTJECAJ PRIVATIZACIJE NA PATRONAŽNU SLUŽBU

 

Čija ideja je bila razdvajanje od zdravstvene njege u kući?

To se i ja pitam. Negdje je netko vidio svoj interes. Razlika je u tome što patronaža radi na glavarinu, dobije određeni iznos, a zdravstvena njega u kući se financira po učinjenoj usluzi. Tu se može ostvariti i neka zarada ako napravite određeni broj postupaka. Oko te mogućnosti se i definiralo što će raditi zdravstvena njega u kući. Patronaži je pripala isključivo prevencija. Do čega nas je to dovelo? Patronažna sestra, koja ima višu razinu edukacije od sestara koje rade u zdravstvenoj njezi u kući – gdje su većinom sestre sa srednjom stručnom spremom, a u patronaži mogu raditi samo prvostupnice ili diplomirane sestre – dovedena je u situaciju gdje ne smije čovjeku dati B12 injekciju, a sestra iz zdravstvene njege u kući to može. Ako je tom pacijentu problem dolaziti kod liječnika zbog terapije jednom mjesečno, sestra iz zdravstvene njege u kući mu riješi problem, a ja kao patronažna sestra ne. Ja postajem višak u toj kući, mene takav pacijent ne treba. A opet, ustanova za zdravstvenu njegu u kući ima među svojim postupcima i edukaciju, za koju je načelno zadužena patronaža.

Što se dobilo razdvajanjem patronaže i zdravstvene njege u kući? Je li to utjecalo na odnos patronažnih sestara i pacijenata, pogotovo onih s kojima su patronažne sestre najčešće u kontaktu?

Dobili smo jednu ustanovu koja se bavi preventivom, patronažu, i jednu koja se bavi kurativom, jer su postupci zdravstvene njege u kući sve kurativni postupci. Patronažna sestra u svom opisu zadataka ima edukaciju, posjet kroničnom bolesniku, posjet rodilji, pomoć kod dojenja, savjetovanje, rad u grupama... Svakako da to utječe na odnos s pacijentima jer, recimo, palijativnom bolesniku, s kojime se patronažna sestra često sreće, važna je konkretna pomoć: da ga netko obiđe i pomogne kod održavanja higijene, da mu promijeni kateter... Ako ima bol, da mu konkretno pomogne da ublaži tu bol davanjem injekcije. A patronažna sestra to ne radi.

Tko bi po vašem mišljenju primarno trebao biti zadužen za tu populaciju pacijenata?

Mobilni timovi bi bili najkorisniji, a njih zapravo imamo najmanje. Svaki dan sam u bolnici i vidim kolone sanitetskih vozila u kojima se pacijenti voze na izmjenu katetera, previjanje, izmjenu sonde... Jedan pacijent po vozilu, voze ga tehničar i vozač. Dvije osobe, vozilo, uputnice za specijalistu, vrijeme. Jedna dobro educirana sestra sjedne u auto, promijeni kateter i vrati se natrag. Na taj način rade u nekim županijama. Bez maltretiranja prijevozom u često neudobnim vozilima, bez rasipanja resursa. Na kraju krajeva i u urološkoj ambulanti sestra radi taj postupak.

Jesu li to jedine promjene koje je patronažnim sestrama donijela privatizacija ili možete izdvojiti još nešto?

Još jedna nelogičnost je da ako u ambulanti doma zdravlja sestra ode na bolovanje, često je zamjenjuje patronažna sestra, koja zbog toga neće biti na terenu. Ako je u pitanju sestra doktora koji je u koncesiji, nikada patronažna sestra neće biti poslana da je zamijeni. To ne može biti dobro prihvaćeno od strane liječnika koji u tom trenutku na terenu nema patronažnu sestru, a uz to je koncesionar. Da se razumijemo, posao patronažne sestre ne podrazumijeva rad u ambulanti ni u jednom ni drugom slučaju, ali to navodim samo kao primjer. Ne podržavam ni odluke da patronažne sestre peru aute ili dostavljaju poštu. Smatram sestru preskupom za takav posao koji ne spada niti u zdravstvene niti u administrativno-zdravstvene poslove. Osim toga nije uopće higijenski da u odjeći i obući u kojoj posjećuje novorođenče pere auto. U neskladu je s pravilima struke. Vrijeme treba provesti na terenu, jer pacijenti očekuju da sestra bude tamo i oslanjaju se na to. Nikako se ne bi smjelo događati da patronažna sestra bude zakrpa za sve, a to je često tako.

Mislite li da bi se scenarij sličan onome zdravstvene njege u kući mogao dogoditi i sa ljekarnama ukoliko one počnu u većoj mjeri uvoditi mjerenje tlaka i šećera za stanovništvo?

Mislim da su se oni dosta pobunili protiv takve vrste rada i da su i medicinske sestre djelomično krive za nedovoljnu suradnju s ljekarnicima. Mogle bi imati veliku korist od suradnje s njima kada bi se, recimo, kod podizanja lijekova aktivnije informirale o nuspojavama, načinu na koji neki lijek uzimati, o bezreceptnim lijekovima i prenosile te informacije pacijentima. Mislim da ljekarnicima mjerenje tlaka i šećera stvarno nije neki predmet interesa, ali ih itekako zanima savjetovanje o lijekovima, a nisam sigurna koliko u biti imaju mogućnost o tome razgovarati s pacijentima. Ljekarnik često nema vremena ni prostornih mogućnosti za opširniji razgovor. Nije zgodno savjetovati preko pulta dok vas svi slušaju. S druge strane, ako ja dođem čovjeku u kuću, s njim razgovaram i pratim jesu li mu otečene potkoljenice, je li mu puls ubrzan ili usporen itd., ako imam dovoljno znanja, mogu zaključiti ima li kod njega neka terapija nuspojave te mogu njegovom liječniku reći o tome, mogu razgovarati s ljekarnikom itd. Svi mi moramo imati neka svoja znanja i znati to umrežiti i dobro iskoristiti. U smislu umrežavanja, može biti super suradnja između centara za socijalnu skrb, Crvenog križa, ljekarni, liječnika, sestara... Svi mogu imati svoju ulogu i sve može savršeno funkcionirati, ali sada se dobiva dojam da nas netko dijeli.

OBRAZOVANJE MEDICINSKIH SESTARA I RAD U ZAJEDNICI

 

Upoznaju li se sestre tijekom svog školovanja s patronažom?

U srednjoj medicinskoj školi ne postoji predmet kao npr. sestrinstvo u zajednici. To je predmet koji se sluša na prvostupništvu, no činjenica je da građani, a nekada čak ni zdravstveni djelatnici  u sustavu, ne prepoznaju ulogu medicinske sestre u patronaži. Dakle, iako predmet na višoj razini obrazovanja postoji, dio kolegica kao da ne percipira ulogu patronažne sestre u sestrinskom radu. Još je nepovoljnija situacija s liječnicima. Oni tijekom školovanja baš i nemaju priliku upoznati rad patronažne sestre, a mlad liječnik koji radi u nekom izoliranom području može imati stvarno veliku korist od patronažne sestre. Pitanje je koliko uspiju taj potencijal iskoristiti.

Kakav je interes za školovanje za patronažnu sestru?

Posebno školovanje za patronažnu sestru više ne postoji. Prije je na studiju sestrinstva postojao tzv. dispanzersko-patronažni smjer. Danas ne postoje smjerovi. Ali ako govorimo o interesu za zapošljavanje u patronažnoj službi, po meni to ovisi o tome kakva ste osoba, kakvi ste karakterno. Imate ljudi koji jako teško ulaze u tuđu kuću, jednostavno ne vole tako raditi. Ali, među onim sestrama koje imaju razvijene komunikacijske vještine, koje vole raditi direktno s ljudima, mislim da je patronaža stvarno atraktivno zanimanje. S tim da mislim da patronažna sestra nikako ne bi trebala biti osoba koja je samo završila studij. Patronažna sestra bi trebala postati ona sestra koja ima pet godina radnog iskustva, a još bi poželjnije bilo kada bi imala diplomski studij.

Postoji li osmišljen diplomski studij za patronažne sestre?

Postoji diplomski studij javnog zdravstva gdje medicinske sestre uče o kroničnim bolestima, o njezi trudnice, dojenčeta ili novorođenčeta. Tamo uče i neke metode kako promovirati zdrave stilove života, kako educirati stanovništvo. Znači, sestre koje završe taj diplomski studij imaju određenu nadogradnju u odnosu na medicinsku sestru-prvostupnicu, a ta nadogradnja je u patronaži izuzetno važna. Kao patronažna sestra, ja dolazim nekome u kuću sama, bez supervizije. Što sam ja vama rekla kad sam bila kod vas u posjeti? Tko to kontrolira? Kako vi, kao laik, ili netko drugi može znati koliko sam vam kvalitetne savjete dala? Da bi moj rad bio siguran za pacijenta, ja u tom slučaju moram biti iskusna osoba, moram biti sigurna u ono što pričam. Ako nemam dovoljno znanja i iskustva, ako sam tek izašla sa studija sestrinstva i nisam vidjela puno primjera u praksi, pitanje je hoću li ja to znati dobro napraviti. U patronaži morate znati odvagati što napraviti, kuda čovjeka uputiti, kako mu pristupiti. Veliku ulogu igra povjerenje. Jednom sam imala pacijenta s kroničnom ranom na nozi koju sam pratila i previjala, sve je išlo svojim tokom i odlično smo komunicirali. Ali tek kada je jednom ostao sam kod kuće mi je pokazao jednu izraslinu koja je zahtijevala obradu, ali on to nije htio pokazati pred svojim ukućanima. Na kraju se radilo o malignoj promjeni. Da nismo izgradili takav odnos, tko zna koliko bi još dugo to skrivao. U njezi za takve pacijente nužno je izgraditi povjerenje, a to je teško ako si nesiguran i nemaš iskustva. Pacijenti brzo prepoznaju koliko ste sigurni i iskusni u svom poslu.    

Kako se snalazite kada su na raštrkanim terenima ekstremni vremenski ili drugi uvjeti? Surađujete li onda s nekim drugim službama?

Organizacijske sposobnosti su na terenu jako važne. Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) ima vozni park, oni su tako opremljeni da mogu svugdje proći u najtežim uvjetima i rade to volonterski, svaka im čast. Nikada nisu gubili živce, nikada nisu bili nervozni zbog toga što su nam morali uskočiti s prijevozom ili nečim drugim. Kada imate izvanredne uvjete, morate se tako snalaziti i biti povezani s njima. Jednom mi se dogodilo da su mi iz sela mobitelom dojavili – «Sestro, iz te i te kuće nije pet dana viđen dim, a starac živi sam, 94 godine.» Neće oni sami ići, nema prtine, nema puta kroz snijeg. Otišla sam u HGSS i pitala ima li tamo netko da me odveze. Snijeg je visok, sve je neprohodno. I uzme čovjek najbolji auto, Defender koji navodno može ići svugdje, i kad smo došli kilometar od kuće tog čovjeka, auto je upao u snijeg. Nije pomoglo ni vitlo u izvlačenju vozila iz snijega. Na kraju smo tražili traktor u selu da izvuče auto od HGSS-a. Starac, koji je živio sam, za kojeg smo se bojali je li uopće živ, lijepo je ležao u krevetu uz toplu peć i gledao televiziju. I začudio se što sam uspjela doći po takvom nevremenu. Eto, sve je dobro završilo, ali ovakve situacije su dobar primjer zašto je važno da smo umreženi na terenu.

Kakva je razlika između stanovništva na selu i u gradu iz perspektive patronažne sestre?

Selo drukčije funkcionira. Iako, moram reći postoje neke stvari koje su mene iznenadile jer i sama živim u gradu. Kad sam došla raditi na to područje, ostala sam zapanjena mnogim stvarima. Mislila sam da si– s obzirom da je stanovništvo starije, razdvojeno, napušteno– ljudi međusobno više pomažu. Kad ono, međuljudski odnosi su loši. Nema više dobrosusjedske solidarnosti. Kriza uzima danak. Osjeća se siromaštvo. Isto tako, na selu  ljudi nemaju kućne ljubimce, domaće životinje, vrtove jer više ne mogu raditi. Sve je zapušteno. Treće, ono kako smo si mi zamislili u svojoj glavi kako na selu domaće jedu – e pa ne jede se ni fino ni domaće. Na selo dolazi ambulantna prodaja iz kombija i prodaje se industrijski prerađena hrana. Nema povrća, voća, nema ništa svježeg. Na selu se jede konzervirano, vakumirano, nekvalitetno, deset puta gore nego u gradu jer je stanovništvo staro, domaćinstva su pusta i nema tko obrađivati zemlju i uzgajati životinje.

A što u situacijama kada imate osobu koja živi sama, za koju se obitelj ne može brinuti?

U takvim slučajevima opet treba iskustvo, zato sestra treba biti osoba koja može riješiti neke probleme, a ne samo izmjeriti tlak, šećer, reći to je to i otići. Ako imate osobu koja živi potpuno sama, onda morate uzeti u obzir da je ona vjerojatno nekritična, ona nije svjesna toga da ne može živjeti sama i negira mogućnost odlaska od kuće u neku ustanovu. Morate joj na to ukazati, ponuditi rješenja kako ćete joj pomoći. Nekad imate osobu koja živi sama, a njezin je problem to što si ne može skuhati. Ali ako poznate teren, znate da, recimo, u trećoj kući dalje živi njezina nećaka, a u petoj netko kome je poklonila komad zemlje i tako možete pokušati povezati obitelj i organizirati da netko donese hranu. Vi ćete je obići jedanput tjedno, jedanput mjesečno i vidjet ćete kako to funkcionira. Baš tim poznavanjem terena na selu ili u gradu, dosta upoznate tih obiteljskih veza, prijateljskih, pa nekad saznate da netko ima i neki ugovor o uzdržavanju. Imala sam situaciju gdje sam znala da je starica ostavila sve jednoj osobi, a toj osobi  u tom trenutku nije bilo baš previše važno što ona treba pomoć. Kad sam pronašla skrbnika i rekla da znam za postojeći ugovor, onda su se stvari okrenule. Ponekad morate i na takav način reagirati, ali ako niste involvirani u cijeli problem, onda ništa od toga. Isto tako se može dogoditi da osoba nikako ne može živjeti sama, da treba 24-satnu skrb, a da nema financijske mogućnosti za to. U tim slučajevima morate otići na Centar za socijalnu skrb. Najgore je ne napraviti ništa. Morate se potruditi za kontinuirani nadzor, pronaći neko rješenje jer osjećate veliku odgovornost i osjećali bi krivnju daništa niste poduzeli. 

U jednom periodu otvorili ste i savjetovalište za kronične bolesnike u Domu zdravlja Karlovac. Možete li nam reći nešto o tome?

Kad sam u Karlovcu inicirala otvaranje savjetovališta za kronične bolesnike, htjela sam napraviti mjesto gdje bi pacijent dolazio bez najave, bez uvoda, mjesto gdje može doći i s nekim započeti razgovor o svom problemu, gdje će netko imati vremena za njega. Mjesto gdje će starijoj osobi sestra moći pregledati stopalo i spriječiti razvoj komplikacija. Bolesnik je tu trebao dobiti savjete o načinu prehrane i aktivnostima primjerenim njegovoj bolesti, ali i poticaj da se javi liječniku ukoliko se razvija neki problem. Imali smo prostor gdje se moglo doći izvaditi kolesterol, šećer, izmjeriti tlak, bilo je puno brošura i edukativnog materijala...Napravili smo dosta tiskanih materijala za različite dijete, moguće nuspojave kod npr. antikoagulantne terapije i evidentirali izmjerene vrijednosti. To savjetovalište je zapravo jako lijepo zaživjelo. Kad bi došla jedna osoba, idući put bi dovela još nekoga... Zato što je to bilo lako dostupnu, jednostavno. Mislim da su takva savjetovališta nešto što bi patronaža trebala u budućnosti raditi.

Je li to savjetovalište ostalo u DZ Karlovac nakon što ste otišli?

Da, ostalo je, i treba ga razvijati. Recimo, sada primjećujem da bi u sklopu toga trebalo uključiti i aktivnosti vezane uz bolesti štitnjače, koje su u porastu. Vidim da se na društvenim mrežama često razmjenjuju savjeti o bolestima štitnjače. Žene, koje su sklonije ovim bolestima, ponekad dugo osjećaju simptome, a nikome se ne požale. Dobro bi bilo kad bi imale priliku malo popričati s nekim stručnim, nekome se obratiti kako bi stvorile sliku što im je činiti. Isto tako, kad započnu liječenje, da dobiju koji savjet o prehrani, o tjelesnim aktivnostima, kako kontrolirati tlak i šećer koji su česti pratitelji ovih bolesti. Trebalo bi više pažnje pokloniti i obiteljima koje imaju članove oboljele od onkoloških bolesti, pogotovo u smislu postupanja s bolesnikom koji prima kemoterapiju ili radioterapiju, pa onda otvoriti savjetovalište za inkontinenciju... Savjetovalište bi trebalo nadograđivati i razvijati. Na taj način bolesnik ima dostupniju zdravstvenu zaštitu, a liječnik se rasterećuje i oslobađa vrijeme za rad s akutnim bolesnicima.

O kome to ovisi, o ravnatelju doma zdravlja, sestri, liječniku?

Teško je ako nemate podršku ravnatelja, to je istina, jer svaka takva aktivnost zahtijeva nešto malo financija, prostor, edukaciju i preraspodjelu radnog vremena. Ali, ako imate dobru ideju i dobro argumentirate, zastupate tu ideju, imate plan, onda imate šansu dobiti i podršku ravnatelja. Glavna sestra doma zdravlja isto tako igra veliku ulogu jer bi ona trebala biti osoba koja zastupa sestrinstvo, ona i jest pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo. Iako, u naravi je ona pomoćnica ravnatelja za ravnateljstvo pa onda često zaboravi ili ignorira sestrinske probleme.

Organizirali ste i radionice o skrbi za dojenčad kao nastavku radionice za dojenje. Kako je to funkcioniralo?

To je nešto što sam osmislila kao logičan nastavak skrbi za dojenče nakon rada u grupama za potporu dojenju. Razmišljala sam kako to operativno izvesti. Bojala sam se situacije u kojoj bi netko od učesnika u to vrijeme dobio neku probavnu tegobu i za to okrivio hranu na radionici. Onda smo došli do zaključka da moramo poštivati HACCP koji ima sve certifikate, a oko suradnje u provedbi smo se javili Ugostiteljskoj školi u Karlovcu kako bi se mladi konobari i kuhari osvijestili da je tako nešto potrebno, pa da u budućnosti možda neki restoran osmisli način da i djeca od 7-8 mjeseci mogu tamo dobiti prikladan obrok, pa si obitelj na taj način može priuštit nedjeljni izlazak. Na taj način istovremeno su se educirali i učenici kuhari i konobari. Predstavnici ugostiteljske škole bili su oduševljeni idejom, napravili smo tablice dohrane, simboličnu zahvalnicu za sudjelovanje, osmislili nekoliko recepata, izložili namirnice kako bi roditelji mogli opipati amarant ili kvinou... Nakon toga smo radili pripremu namirnica po fazama, a napravili smo i kremšnite od batata za majke. Prije kuhanja smo imali i predavanje o dohrani, kada i kako se uvodi dohrana, kada je dijete spremno za dohranu, kojim se redoslijedom uvode namirnice. Bilo je jako zanimljivo, roditelji su mogli komunicirati međusobno, došlo je mislim 17 mama s djecom, a neke sam morala i odbiti. Trošak te radionice je bio oko 560 kn, i nastao je problem kada je trebalo platiti račun.

Zašto?

Dom zdravlja ima problem s plaćanjem jedne mrkve i jedne tikvice jer to nije nešto što jedan dom zdravlja, kako su rekli, treba imati na svom računu. Slala sam par puta upite na adresu županije, da oni direktno financiraju projekt, da direktno Ugostiteljskoj školi plate namirnice jer sestrama nije trebalo platiti, cijeli projekt je odrađen volonterski izvan radnog vremena. Nisam nikad dobila nikakav odgovor od njih. I osobe koje su bile na listi čekanja za ovu radionicu nikada više nisam kontaktirala, jer više nije bilo moguće organizirati iduću radionicu. Nisam mogla tražiti ni donaciju od npr. DM-a ili nekog sličnog subjekta jer se patronaža zalaže za dojenje, dok DM prodaje mliječnu formulu pa bi se to smatralo kršenjem koda. Ono što mi je još palo na pamet jest involvirati neku trgovinu prirodne prehrane, ali sa svime sam čekala jer sam mislila da će netko na kraju ipak imati sluha s obzirom da su nas iz županije zvali da izložimo projekt na Svibanjskim zdravstvenim danima. No, to se na kraju nije dogodilo. U konačnici su me zvali iz Zavoda za javno zdravstvo da bi oni prijavili taj projekt kao svoj i tako dobili financiranje, te da im pošaljem kompletan opis projekta. Tako je i bilo. U međuvremenu sam otišla iz patronaže i vidjela u lokalnim medijima da Zavod za javno zdravstvo provodi tu moju ideju. Dobili su sredstva za 4 radionice za ovu godinu. Na prvoj radionici je bilo 10-12 žena, a nakon dva mjeseca, kada se trebala održati druga radionica, nitko se nije pojavio, valjda se ženama nije svidjelo samo predavanje, htjele su nešto drugačije, nešto interaktivno.

Dakle, po vama je problem bio što se pogrešno protumačilo potrebe populacije koja bi bila zainteresirana za radionice? Zašto mislite da se to dogodilo?

Ideja o organiziranju ovakve radionice je nastala na terenu gdje smo osjetili potrebu za tim, vidjele da mlade majke ne znaju kako izgledaju pojedine namirnice, kakve teksture moraju biti, koliko dugo ih trebaju kuhati. Patronažne sestre na terenu cijelo vrijeme osluškuju koje su potrebe onih o kojima skrbe. Osluškujući potrebe sam započela i aktivnosti za okupljanje grupa za potporu dojenju koje su izuzetno uspješno radile i razvile se na kraju u tri aktivne grupe. Htjela sam napraviti radionice dohrane dva puta godišnje, s proljetnim i jesenskim namirnicama. Na taj način bi mogli povezati OPG-ove s roditeljima i napraviti neku vrstu mreže opskrbe namirnicama, da roditelji mogu direktno od proizvođača dobiti svježe namirnice koje mogu davati svojoj djeci. Cilj je bio i motivirati ih da se roditelji međusobno povežu. U konačnici mi je bila ideja dobiti na upotrebu gradske vrtove za druženje i sadnju namirnica, dok se djeca igraju u pješčaniku. I na taj način se roditelji druže, rade nešto korisno, borave na zraku, a plodove koje su uzgojili pripremaju za svoju djecu  i istovremeno uče djecu kako se hrana može dobiti. Mislim da ću nastojati te ideje ostvariti preko udruge koju želim osnovati.

 

Tekst je izvorno objavljen na portalu Radnička prava.

Zadnja izmjena: 18-09-2017 @ 15:33