Pobačaj u Italiji: Kako rasprostranjen priziv savjesti ugrožava zdravlje i prava žena

Gotovo 40 godina nakon legalizacije pobačaja, usred masovnih prosvjeda i šireg kulturnog liberalizacijskog pokreta, žene se u Italiji još uvijek bore za pristup krucijalnim zdravstvenim uslugama.

Laura iz Napulja odlučila je prekinuti svoju trudnoću 6. lipnja 2008. Beba koju je očekivala imala je dijagnosticiran Downov sindromom. „Bila sam u 21. tjednu trudnoće kad sam donijela ovu odluku“, pojasnila je.

Jednog ranog jutra, Laura je prema preporuci svojeg ginekologa otišla u bolnicu gdje je primljena, a zatim su joj i inducirani trudovi. Ali, kako je prenijela, „odjel za pobačaje bio je otvoren samo polovicu dana jer nije bilo dostupno dovoljno doktora.“

„U 13 sati bila sam premještena u rodilište. Tamo sam ostala oko 24 sata, okružena ženama koje su rađale i doktorima koji su prakticirali priziv savjesti i nisu brinuli o meni,“ rekla je.

Laura je bila ostavljena sama: nitko nije mjerio njen gubitak krvi ili njezinu otvorenost grlića maternice, niti joj je itko pokušao olakšati fizičku bol ili joj dati ikakve informacije. „Izbacila sam fetus u 9 sati idućeg jutra. Bila sam sama, s pupčanom vrpcom još spojenom za moje tijelo. Morala sam vikati kako bih dozvala doktora.“

Četiri godine kasnije, Ilaria je 10 lipnja 2010. otišla u bolnicu u Rimu. Bila je u 24. tjednu trudnoće i njen fetus je imao prošireni limfangiom (kontigentalnu malformaciju limfnog sustava). Doktori/ce i specijalisti/kinje preporučali/e su pobačaj; čak i da je novorođenče preživjelo, njeno bi zdravlje također bilo ugroženo.

„U 17 sati, medicinska sestra mi je dala intravenozni kateter i napustila sobu. Ginekolog je došao tri sata kasnije inducirati trudove. Plakala sam, no doktor me jedva pogledao,“ kazala je Ilaria. Kasnije je otkrila da je to bio jedini ginekolog u čitavoj bolnici koji je obavljao pobačaje. „Vrištala sam i više puta povraćala, no nitko nije došao. U pola 4 ujutro sestre su me odvele u rodilište, gdje me pregledao porodničar koji prilikom pregleda nije rekao ni riječi. Isto je bilo sa svakom osobom koja bi došla u nadolazećim satima. U međuvremenu sam i dalje plakala.

U šest sati jutro, Ilaria je izbacila fetus. Poput Laure, bila je sama i morala je pozvoniti na zvonce kako bi netko došao. Ilaria je priznala kako je kasnije imala vrtoglavicu i poteškoće u disanju. Doktori su je svejedno poslali kući, kazavši kako „imaju ozbiljnije probleme za riješiti, a trebaju i njen krevet.“

Laura je o svojem iskustvu pisala u knjizi objavljenoj na talijanskom jeziku 2012. Napisala je: „Žene trebaju znati. Kad sam odlučila pobaciti, nisam znala mnoge stvari. Napisala sam kroz što sam prošla i mnoge su me žene kontaktirale kazavši mi da su imale slične priče.“

Sedam od deset ginekologa/inja u Italiji poziva se na priziv savjesti

Pobačaj je u Italiji legaliziran prije gotovo 40 godina, 1978. godine, zakonom (poznatom kao Zakon 194) koji ženama dopušta prekid trudnoće tijekom prvog tromjesečja te nakon 90 dana u slučajevima u kojima su ugroženi zdravlje ili život majke ili ako su prisutni fetalni poremećaji.

Ovaj zakon je prihvaćen u kontekstu masovnih prosvjeda i šireg kulturnog liberalizacijskog pokreta unutar kojeg su žene masovno izašle na ulice zahtijevajući svoje pravo na odabir. No danas se žene diljem Italije još uvijek muče s dobivanjem pristupa usluzi pobačaja na koju imaju zakonsko pravo.

Prema zakonu 194, doktori/ce, sestre, medicinski tehničari, anestetičari/ke i ostali pomoćnici/kinje mogu iskoristiti priziv savjesti i odbiti sudjelovati u provedbi pobačaja. To mnogi/e i čine.

Podaci koje prikuplja tamošnje Ministarstvo zdravstva pokazuju da čak sedam od deset ginekologa/inja u Italiji koristi priziv savjesti.

U nekim regijama ova je brojka još veća. U Moliseu (u središnjoj Italiji), čak 93% ginekologa/inja koristi priziv savjesti. Sicilija i Lazio (regija u kojoj je Rim) također su područja s preko 80% korisnika prigovora savjesti.

Na razini države, prema Ministarstvu zdravstva, samo 60% bolnica nudi usluge pobačaja. Unatoč tim brojkama, 2016. godine Ministarstvo je izjavilo da „što se tiče prakse prigovora savjesti (...) nema kritičnih problema u [pristupu] uslugama.“

Silvana Agatone, ginekologinja i osnivačica organizacije LAIGA koja okuplja medicinske djelatnike/ice koji/e ne prakticiraju priziv savjesti, kazala je kako zakon bolnicama jasno nalaže da tijekom i nakon prvog tromjesečja moraju pružati usluge pobačaja.

Ali, kako kaže, „malo je doktora/ica koji/e obavljaju pobačaje nakon prvog tromjesečja,“ na što je dala primjer regije Lazio gdje je svih sedmero doktora/ica koji obavljaju pobačaje locirano u Rimu.

Silvana Agatone

„U drugim gradovima regije, Rietu, Frosinonu, Latini, Viterbu, žene nemaju pristup ovoj usluzi. Zbog rastućeg broja priziva savjesti ovi gradovi čak gube pravo na uslugu pobačaja unutar 90 dana. Ovo je vrlo zabrinjavajuća činjenica,“ rekla je Agatone.

Doista, prošle godine je odbor za socijalna prava Vijeća Europe iznio mišljenje kako su ženska prava u Italiji povrijeđena zbog posljedica raširenog priziva savjesti koji ograničava pristup sigurnoj usluzi pobačaja.

Dodano je kako su doktori koji ne koriste priziv savjesti često izloženi diskriminaciji i „brojnim vrstama direktne i indirektne profesionalne diskriminacije.“

„Evo vaše prenatalne dijagnoze. Želite li pobačaj, idite negdje drugdje.“

Godine 2013, Carla (pseudonim) imala je 21 godinu i nije se osjećala spremnom postati majkom. „Smjesta sam odlučila,“ rekla je o svojem izboru prekidanja trudnoće u prvom tromjesečju. „Ali nisam mogla ni zamisliti koliko će to biti teško.“

Carla je nazvala bolnicu u Rimu gdje joj je bilo rečeno da dođe tamo „vrlo rano ujutro.“ Došla je u šest sati ujutro i odmah je poslana na odjel u podrumu, „kao da ju je trebalo sakriti.“

Nije bila sama: „Bio je red žena koje su čekale, neke su tamo čekale od četiri sata ujutro. Odjel se otvorio u devet, i samo nas je između pet i deset imalo mogućnost pristupiti usluzi pobačaja tog dana. Bila sam prisiljena pronaći drugu bolnicu.“

Tijekom prvih 90 dana, bolnice mogu zvati vanjske doktore za vršenje pobačaja. Ali, za žene koje traže 'terapeutske pobačaje' (one nakon prvog tromjesečja, Laurina i Ilariina priča), doktor mora biti član bolničkog medicinskog osoblja jer je potrebna indukcija trudova. U ovim situacijama priziv savjesti postaje veći problem.

U međuvremenu raste broj centara za prenatalnu dijagnozu, čak i u katoličkim bolnicama.

„Religijske strukture odbijaju vršiti pobačaje,“ objašnjava Agatone, tako što vrlo efektivno kažu ženama „Evo vaše prenatalne dijagnoze. Želite li pobačaj, idite negdje drugdje.“

Što žene potom čine? Mnoge su prisiljene putovati dok ne nađu bolnicu u kojoj mogu pristupiti usluzi koju trebaju. „Nekad moraju ići u drugi grad ili regiju. Nekad su prisiljene otići u inozemstvo,“ kaže Agatone.

Sveukupno, Ministarstvo zdravstva u Italiji priopćuje da broj pobačaja opada. No, Agatone kaže da to priopćenje izbjegava ključna pitanja.

Ona se pita, „Koliko žena traži pristup pobačajnoj njezi? Ne znamo. Kad žena ne uspije obaviti pobačaj u Italiji, pokuša ga obaviti  u inozemstvu ili ilegalno. Znamo za žene koje su koristile tablete kako bi izazvale spontani pobačaj."

Zašto postoji toliko priziva savjesti?

Maurizio Silvestri ginekolog je u bolnici u Spoletu, malom gradu u regiji Umbria. Koristio se prizivom savjesti tijekom gotovo cijele karijere, no nedavno se predomislio.

„Mislim da zakonodavstvo 1978. godine nije moglo predvidjeti ovu epidemiju priziva savjesti.“ Silvestri pojašnjava: „U bolnici u Spoletu uvijek je bila dostupna osoba [za obavljanje pobačaja]. Ta činjenica mi je dopustila da se odmaknem. Ako niste prisiljeni obavljati pobačaje, ne obavljate ih nego se samo udaljite.“

Prije tri mjeseca, odustao je od svojeg prigovora savjesti. Rekao je „Siguran sam da ću se, kad me pozovu na obavljanje pobačaja, a to se još nije dogodilo, osjećati loše. Ali znat ću da bih se osjećao lošije uz saznanje da je žena umrla od izvanbolničkog pobačaja jer nije mogla pronaći ginekologa voljnog prekinuti njenu trudnoću u bolnici.“

„Mislim li da je embrij oblik života? Da, ali žena je također oblik života. Štoviše, pobačaj je dopušten zakonom, a to moramo poštivati,“ kazao je.

Ova perspektiva, kao i promjena u Silvestrijevoj poziciji, nije česta. Vatikan, lociran u centru Rima, dugo je utjecao na talijansku politiku i debate. Otpor Crkve prema pobačaju povećao je stigmu povezanu s uslugama pobačaja i ženama koje ih traže.

Godine 2016, papa Franjo potvrdio je poziciju Vatikana i odobrio priziv savjesti doktora. „Obitelj štiti život u svakom stadiju,“ rekao je. „Podsjećamo one koji rade u zdravstvenim ustanovama na njihovu moralnu dužnost pristupanju prizivu savjesti.“

Ranije ove godine, Nicola Zingaretti, guverner Lazia, objavio je pozive za posao za dva ginekologa u bolnici San Camillo u Rimu, pojašnjavajući da su ove pozicije za doktore/ice koji/e ne prakticiraju priziv savjesti.

Ovo je bio kontroverzan potez koji je u medijima ponovo otvorio debatu o zakonu 194. S talijanske biskupske konferencije priopćeno je da Zingarettijev poziv „sprječava priziv savjesti“i „iskrivljuje strukturu zakona 194 koji nije ciljao na induciranje pobačaja nego njegovo sprečavanje.“

Godine 2015, Ipsos istraživanje javnog mnijenja otkrilo je da se 15% talijanskih ispitanika složilo kako pobačaj nikada ne bih trebao biti dopušten, čak ni ako je ugrožen život majke. Za usporedbu, taj postotak je u Švedskoj iznosio jedan posto, u Francuskoj tri, u UK-u pet, a u Njemačkoj 6 posto.

Prošlog mjeseca, tisuće aktivista/kinja protivnika/ca pobačaja pridružilo se 'Nacionalom hodu za život' u Rimu. Događaj je organizirala mreža pro-life organizacija i bio je sedmi u Italiji od 2011. godine.

Marginalne katoličke organizacije s imenima poput Militia Christi i Generazione Famiglia, i desničarske političke grupe, uključujući Noi con Salvini, Fratelli d'Italia i Movimento Nazionale per la Sovranità koju je osnovao bivši gradonačelnik rima, Gianni Alemanno – sve ove organizacije su izašle na ulice s natpisima poput „odaberite život“ i „zaustavite pobačaj sada“.

No Agatone smatra da rasprostranjenost priziva savjesti u Italiji ima malo toga s religioznim ili moralnim uvjerenjima, a više s karijerama doktora koji ih koriste.

„Ginekolozi koji ne koriste priziv savjesti često su viđeni kao oni 'prljavi', kolege ih često izoliraju“, pojašnjava Agatone. “Štoviše, često se suočavaju s poteškoćama u profesionalnom napredovanju. Razlog je jednostavan: većina ravnatelja/ica u bolnicama koristi priziv savjesti, a često dolaze iz religijskih škola. Iz tog razloga preferiraju doktore/ice koji/e koriste priziv savjesti.“

Prema Agatone, situacija bi se mogla pogoršati. „Nove generacije imaju osjećaj da je lakše koristiti priziv savjesti. Oni misle da će netko drugi obaviti 'prljavi posao' za njih. No postoji rizik da uskoro neće preostati nitko tko bi vršio pobačaje.“ Opendemocracy...

Preveo i prilagodio: Luka Gudak

Zadnja izmjena: 06-07-2017 @ 14:57