Sitne duše

Foto: csalad.hu Foto: csalad.hu

U Budimpešti je prošlog tjedna održana višednevna manifestacija posvećena obitelji, u sklopu koje je, u partnerstvu s mađarskom vladom, organiziran i Svjetski kongres obitelji (WCF), na kojem je Hrvatsku predstavljala udruga U ime obitelji.

WCF je američka organizacija osnovana 1997. koja pomiče kršćanske vrijednosti: protivi se, između ostalog, istospolnim brakovima, spolnoj edukaciji i pravu na pobačaj te organizira svjetske kongrese koji okupljaju organizacije i pojedince iz cijelog svijeta. Ima poveznice s Ruskom pravoslavnom crkvom i Putinovim režimom, a Southern Poverty Law Center uvrstio ju je na svoj popis organizacija koje šire mržnju.

Budući da jako volim Budimpeštu, gdje sam živjela godinu dana za vrijeme studija na "Sorosevom sveučilištu" (CEU), spremno sam prihvatila priliku da svojim prisustvom uveličam ovo okupljanje obiteljaša i životara iz različitih dijelova svijeta.

Kako sam doputovala dan ranije, imala sam malo slobodnog vremena, pa sam odlučila otići na svoj bivši faks na predavanje "Bića bez tijela i diskurs zla u suvremenom katoličkom egzorcizmu," što mi se učinilo kao prikladna priprema za nadolazeći kongres. Na predavanju je rečeno da je u zadnjih desetak godina praksa egzorcizma u porastu, što ne treba čuditi s obzirom da u vrijeme krize i nesigurnosti ljudi žude za iscjeljenjem i pojednostavljenim pogledom na svijet. U takvom svijetu s jedne strane imamo zlo (koje prijeti uništenjem svega dobroga), a s druge dobro (koje moramo pod svaku cijenu obraniti).

Takav crno-bijeli pogled prevladavao je i na kongresu, gdje su izlagači redom upozoravali na brojne prijetnje "našem" načinu života i isticali da se "nalazimo u ratu". Naravno, ni u jednom trenutku nije izričito definirano koje su to prijetnje i protiv koga se vodi rat, tako da je neprijatelj poprimio neopipljivu, sveprisutnu i gotovo mitsku dimenziju.

Ipak, u toj atmosferi panike i ugroze, na trenutke bi iskrsnuo optimizam: "mi smo se ujedinili, trebamo to slaviti; sada, nakon 11. kongresa, konačno možemo vidjeti plodove našeg rada; mi pobjeđujemo." Da nije riječ tek o sektaškom bodrenju, pokazalo se gotovo istovremeno u Lijepoj našoj s izborom Jasminke Buljan Culej (jedne od sudionica prošlogodišnje konferencije U ime obitelji) za voditeljicu kurikularne reforme, kao i prijedlogom članova Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje.

Neki od izlagača na kongresu za uništenje obitelji okrivili su "seksualne revolucionare" koji su omogućili "realizaciju zlog Sotoninog plana" i koji "promoviraju homoseksualnost na društvenim mrežama" (izjavio pastor Lawrence Khong, sredovječni muškarac u srebrnom, šljokičastom sakou, u slobodno vrijeme mađioničar). Drugi su pak za sve okrivili medije, rekavši da je "televizija u središtu spiritualnog rata" te da od 1950-ih svjedočimo naglom srozavanju moralnih standarda na televiziji, počevši od serije The Brady Bunch (koja je, zamislite, pozitivno prikazala razvedenu ženu!), pa do kasnijih prikaza disfunkcionalnih obitelji i ismijavanja autoriteta očeva. Sve je kulminiralo serijom Modern Family, koja predstavlja totalni rasap svih vrijednosti (izjavio Jack Hanick, bivši producent s Fox Newsa, čija se cijela obitelj prošle godine u Moskvi preobratila na pravoslavlje).

I sami novinari snose veliku odgovornost zato što "previše prikazuju negativne strane obitelji, što nije u skladu sa stvarnošću", no to je, saznajemo, donekle razumljivo jer "novinari imaju male plaće, nisu u doticaju s prirodnom obitelji, a često imaju i osobne probleme" (izjavio Duarte Pio, vojvoda od Braganza, koji je jednom prilikom Bashara al-Assada opisao kao "dobronamjernog čovjeka"). Mađarska vlada je pak riješila problem negativnog utjecaja medija na obitelj tako što je jednostavno uništila sve nezavisne medije, a preostale pretvorila u svoju propagandnu mašinu. Snalažljivo!

Prosječna dob i spol sudionika kongresa

No, nije mi namjera u ovom tekstu prepričavati sve izjave sudionika – to bi bilo još dosadnije nego što ih je bilo slušati dva dana zaredom. A sudionika je bilo zaista mnogo. Zapravo je čitav program bio koncipiran tako da su se izlagači redali kao na pokretnoj traci, svatko je imao 5 minuta za prezentaciju (koja najčešće nije imala veze sa zadanom temom panela, već je svatko pričao što god je htio), i nije bilo vremena za diskusiju niti pitanja iz publike. Ali svrha ovog događanja ionako nije bila diskusija, već predstavljanje relevantnih obiteljaških i životarskih organizacija iz cijelog svijeta i njihovo umrežavanje (za dodatno umrežavanje u VIP sekciji morali ste platiti 350 dolara).

S obzirom da je u tako kratkom vremenu za prezentaciju teško detaljnije razraditi stavove (a i nije da baš imaju što razraditi), izlagači su uglavnom ponavljali tri-četiri prazne frazetine o tome da je brak zajednica "jedne žene i jednog muškarca" i da budućnost europske civilizacije ali i svijeta općenito ovisi o prepoznavanju obitelji kao temeljne jedinice društva, a sve popraćeno zdravom dozom rasizma i straha od "miješanja" s migrantima.

Da bi pokazali koliko je njihova obitelj uzorna i koliko su doprinijeli demografskoj obnovi, izlagači i izlagačice kao da su se natjecali u tome tko ima više djece, pa su na velikom projekcijskom platnu prikazivane fotografije njihovih velikih, sretnih obitelji. Oni koji imaju samo dvoje ili troje djece bili su posramljeni – osim, naravno, izlagača svećenika, koji se unatoč tome što nisu doprinijeli demografskoj obnovi nisu osjećali nimalo licemjerno što stoje tamo i propovijedaju o djeci i obitelji.

Vrhunac obijesnog obiteljaškog šejmanja nastupio je kada je Katalin Novák, ministrica obitelji i mladih pri mađarskom Ministarstvu ljudskih resursa, pokazala slajd na kojem su s jedne strane bili europski političari poput Angele Merkel, Therese May ili Emmanuela Macrona – koji imaju 0 djece, a s druge strane mađarski političari – koji imaju minimalno 2 djece, a na vrhu piramide su predsjednik Áder (6 djece) i premijer Orbán (5 djece). Zaključak je valjda trebao biti da ljudi koji nemaju djece nisu kvalificirani za donošenje politika, pogotovo obiteljskih politika (na stranu činjenica da čak i ljudi koji nemaju djece imaju obitelj).

Brian Brown, WCF

Naravno, svo to fetišiziranje i promoviranje "prirodne" obitelji bilo je apsolutno lišeno svake reference na socio-ekonomske uvjete života – a kako i ne bi, kad je većina sudionika vrlo dobro situirana, pa im pitanje kako će prehraniti djecu nije prvo na pameti (a i uvijek se možeš pomoliti Bogu, pa će se sve riješiti).

Od javnih politika spominjala se jedino obiteljska politika, i to zato što je mađarska vlada objavila da će povećati ulaganja u obitelj i predstavila set novih mjera namijenjenih potpori majčinstva. Primjerice, mađarske obitelji u dijaspori dobivat će novčanu naknadu za novorođenče (čudim se da se naši genijalci nisu toga dosjetili), a mlade žene koje imaju studentski kredit dobit će otpis dijela ili cijelog duga ako rode dijete/djecu (pritom se nitko nije zapitao zašto ljudi uopće moraju podizati kredite da bi se školovali).

Općenito je cijeli kongres djelovao poput ljigavog natjecanja u ulizivanju mađarskoj vladi, Orbánu i njegovom nastojanju da izgradi "iliberalnu državu". Kada smo već kod materijalnih uvjeta života, valja spomenuti da u Mađarskoj, toj uzornoj zemlji na koju bismo se svi trebali ugledati, gotovo 30% stanovništva živi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a među njima je najviše djece i mladih (0-17 godina). To je, bit će, rezultat tih izvrsnih politika koje Orbánova vlada provodi od 2010. godine.

Da ne bi bilo da su izlagači samo muškarci, na panelu posvećenom tome kako uključiti mlade u obiteljaško-životarski pokret sve izlagačice su bile mlade, zgodne žene. One su objasnile kako provoditi kampanje putem društvenih mreža, kako komunicirati s mladima (najučinkovitije je da se mladi sami obraćaju svojim vršnjacima), kako koristiti pozitivne, afirmativne poruke i organizirati događaje za različite ciljane skupine. U skladu s time, vizualni identitet kongresa bio je šaren i veseo, a mađarske političarke redom su bile odjevene u bijelo.

Katalin Novak

Pitanje PR-a/marketinga potegnuto je i u izlaganju Teda Baehra, vlasnika kršćanskog portala Movieguide, koji je rekao da kršćanski filmovi ostvaruju bolji uspjeh na box officeu, ali da ih moramo učiniti još kvalitetnijima kako bismo privukli ljude (i ništa manje važno, oglašivače). Kao pozitivne primjere naveo je Pirate s Kariba (to je kršćanski film jer se u njemu pojavljuju svećenici) i Boss Baby, pro-life film u kojem je beba zapravo anđeo, a cijeli film je o osujećivanju Sotoninog plana da uništi obitelj. Ah, te radosti interpretacije!

No, nemam snage više pregledavati svoje bilješke i prisjećati se svih detalja s ovog događanja. Za kraj, dvije stvari. Kao prvo, obitelj nije ugrožena. Obitelj, u različitim oblicima, postoji oduvijek. Ali ona nije, i nikad neće biti, utjelovljenje nekog zamišljenog ideala. Obitelj je – obična. Obitelj je onakva kakvi su i ljudi koji ju čine – sretni, nesretni, disfunkcionalni, puni ljubavi, sjebani, zaštitnički nastrojeni, nasilni… Zatvarati oči pred negativnim stranama braka i obitelji znači diskreditirati velik dio ljudskog iskustva i uskratiti pomoć svima kojima je potrebna.

Kao drugo, vratila bih se na početak teksta i težnju za nekim jednostavnijim svijetom u kojem su dobro i zlo jasno razgraničeni. Svjetski kongres obitelji, ali i čitav ovaj pokret, nije zapravo motiviran željom za zaštitom života i obitelji, pa čak niti za političkom moći. Motiviran je žudnjom za svijetom u kojem je sve jasno posloženo, kategorizirano i lako razumljivo (XY/XX). To je svijet u kojem ne moramo napregnuti sive stanice i pokušati razumjeti da postoje iskustva koja su drugačija od naših i da naš način života nije jedini ispravan. To je svijet u kojem nesigurne, sitne duše žele svima nametnuti svoje vrijednosti i zabraniti sve ono što je drugačije od njih samih, živeći u uvjerenju da njihovi stavovi imaju iole veze sa življenom stvarnošću i potrebama većine ljudi.

Zadnja izmjena: 02-06-2017 @ 16:20