Lejla Huremović: LGBTI osobe sve više osvajaju javni prostor, no situacija se može vrtoglavo promijeniti na gore

Dok su u Hrvatskoj u tijeku završne pripreme za 16. po redu Zagreb Pride, u susjednoj BiH, točnije u Sarajevu, ove se subote trebao održati protestni marš protiv nasilja nad LGBTI osobama pod nazivom ‘Nasilje nije normalno’. Organizator marša je Sarajevski otvoreni centar (SOC), koji je i prošle godine 17. svibnja, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije organizirao uličnu akciju ispred Parlamenta Federacije BiH i protestnu šetnju.

Međutim, kako je istaknuto na stranicama SOC-a, zbog administrativne šutnje Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo koje SOC-u tijekom mjesec dana nije odgovorilo na zahtjev za prijavljivanje marša, u potpunosti je zaustavljena i onemogućena zakonom propisana procedura organizacija marša te je prekršeno pravo na slobodu okupljanja LGBTI osoba u Kantonu Sarajevo.

Kao odgovor na uskraćivanje Ustavom i međunarodnim dokumentima zagarantiranog prava na javno okupljanje, SOC je pozvao građane i građanke i da im se pridruže na skupu koji će se 13. svibnja održati ispred Ministarstva saobraćaja KS te da zajedno ukažu na rastući problem nasilja nad pripadnicima i pripadnicama LGBTI osoba u BiH.

Sarajevski otvoreni centar tijekom 2016. i početkom 2017. godine zabilježio je preko 25 slučajeva kaznanih djela počinjenih iz mržnje motivirane seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom, a reakcije nadležnih institucija ili su izostale ili su bile neadekvatne. Kako bismo saznali_e nešto više o problemima i izazovima s kojima se trenutno bore aktivisti i aktivistkinje Sarajevskog otvorenog centra, popričale smo s koordinatoricom programa SOC-a, Lejlom Huremović.

Koji su bili ciljevi i motivi organiziranja protestnog marša ‘Nasilje nije normalno’ i kako komentiraš potpuno ignoriranje marša od strane Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo?

Ovaj događaj je trebao biti veliki korak ka osvajanju javnog prostora, prostora koji pripada svima nama. Cilj nam je bio iskoristiti javni prostor, kako bi to i trebalo da bude onda kada su građani/ke nezadovoljni/e, da podignemo vidljivost o sveprisutnijem nasilju nad LGBTI osobama koje se dešava na ulici, u školi, u porodici, a koje ostaje neprijavljeno jer LGBTI osobe nemaju povjerenja u policiju, ili ih je naprosto strah od doživljavanja dodatnog nasilja. Ovo su riječi onih LGBTI osoba koje su nama prijavljivale nasilje i diskriminaciju. Naprosto, javni skup, protest ovog tipa privuče najveću vidljivost i to moramo da iskoristimo da ukažemo na to nasilje, da glasno kažemo da je ono nedopustivo, da ukažemo na neefikasnost institucija i da dobijemo podršku. Nažalost, protestni marš, onako kako je planiran neće se desiti jer smo u zadnjih mjesec dana, od kad je prijavljen skup Ministarstvu saobraćaja od kojeg smo morali dobiti odobrenje o obustavi saobraćaja, dobili samo ignorisanje. Iako smo upućivali dopise i zahtjeve za sastankom, i od službenika smo dva puta putem telefona dobili informaciju da će biti donijeta odluka, te da će nas zvati na sastanak, ništa od toga se nije desilo. Budući da je naš zadnji rok za prijavu nekog drugog skupa bio 48 sati prije održavanja, mi smo se jučer ujutro odlučile da zbog ove nemogućnosti i zavlačenja do zadnjeg trena, organizujemo drugi skup i ukažemo na administrativnu šutnju i uporno nedopustivo ignorisanje Ministarstva saobraćaja Kanotna Sarajeva.

U Zagrebu je nakon suzavca koji je tijekom LGBT partyja bačen u klubu 'Super Super' održan prosvjed ‘Ljubav jest i ostaje jača od mržnje’ u organizaciji Zagreb Pridea. Aktivisti i aktivistkinje su prilikom najavljivanja prosvjeda zaprimili_e mnogobrojne prijetnje i poruke mržnje. Kakve su do sada reakcije na prosvjed koji organizirate povodom uskraćivanja prava na javno okupljanje? Postoje li prijetnje na društvenim mrežama i medijskim portalima i kako se s njima suočavate – prosljeđujete li ih nadležnim institucijama i postoje li sankcije?

Budući da smo jučer izašli u medije sa svim ovim informacijama, mediji su preplavljeni vijestima, a na nekoliko medijskih portala, kao i na Facebook stranicama ovih medija su zabilježene stotine homofobnih poruka i pozivanja na nasilje. Sve prijetnje uvijek prosljeđujemo nadležnim institucijama, ali nažalost neki slučajevi koje smo ranije prijavljivali do sada nisu imali nikakav ishod. Zabilježeni su, pozvani smo na sastanak i tu se cijela priča završava.

Kako bi komentirala generalno stanje ljudskih prava LGBT osoba u BiH, neadekvatno procesuiranje napada, nereagiranje nadležnih institucija? Da li se suradnja s institucijama promijenila u proteklih godinu dana od kako je usvojen godišnji operativni plan po Gender akcionom planu (GAP) za 2016. godinu?

Čini mi se da svi koji živimo na ovim prostorima, a pogotovo aktivistkinje i aktivisti,  vrlo dobro znamo kako se stanje ljudskih prava, a pogotovo prava žena i LGBTI osoba, vrtoglavo brzo može mijenjati na gore, a da bi se poboljšalo stanje trebaju godine i godine borbe. Zato se nikada ne trebamo opustiti, niti prestati boriti. Kada govorimo o saradnji sa različitim institucijama, ona se jeste popravila, institucije su se počele otvarati. Jako nam je bitno da su prava LGBTI osoba u Gender akcionim planovima, kako na entitetskim nivoima (u GAP-u RS-a i GAP-u Federacije BiH), tako i na državnom nivou (GAP BiH). Takođe, poboljšao se odnos sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice, sa Ministarstvom unutrašnjih poslova, i sve to zahvaljujući nizu edukacija koje smo imali sa njima. No, sa ovim najnovijim primjernom iz Ministarstva saobraćaja KS-a, vidimo da situacija nije ni blizu zadovoljavajuća i da se treba još mnogo raditi i ukazivati na institucionalne propuste i nebrigu za prava LGBTI osoba.

Postoji li podrška političkih stanaka i institucija koje se bave ljudskim pravima?

U poređenju sa nekoliko godina prije kada gotovo da nismo imali podrške ovog tipa, sada imamo. Ali je to i dalje na niskom nivou i potrebno je da političari/ke i institucije koje se bave ljudskim pravima zauzmu jasniji stav kada su u pitanju prava LGBTI osoba, da eksplicitnije osuđuju nasilje i diskriminaciju i da se jače zajedno sa nama bore da smanjimo nivo nasilja i diskriminacije i poboljšamo položaj života LGBTI osoba u BiH.

Kako je trenutno biti LGBT osobom u BiH? Postoji li pomak u promicanju vidljivosti LGBTI zajednice u posljednjih nekoliko godina? Što su LGBTI aktivisti_kinje uspjeli_e izboriti po pitanju promicanja vidljivosti i prava LGBTI osoba, a što ih još uvijek čeka?

Postoji pomak i on je vidljiv kroz različite sfere. Kao prvo, LGBTI zajednica više nije nevidljiva, prisutna je kako u medijskom tako i u javnom prostoru. U prethodnih nekoliko godina smo uspjeli/e promijeniti (ili dopuniti) dosta zakona, a vjerovatno i najvažniji Zakon o zabrani diskriminacije koji sada prepoznaje i interspolne osobe. Institucije koje se bave ljudskim pravima su se postepeno otvorile, i sa njima sarađujemo. Mnogo smo pažnje posvetili/e edukaciji policije, novinara/ki, sudija, tužitelja/ki, pedagoga/ica i različitih državnih službenika/ca. LGBTI osobe su počele da izlaze iz ormara, i taj krug se svakodnevno širi, no još uvijek se borimo sa nasiljem i diskriminacijom. Još uvijek veliki broj LGBTI osoba nije ojačan i na tom jačanju moramo da radimo. Još uvijek nemamo dovoljnu podršku institucija i moramo raditi i na tome. Ima još mnogo toga što čeka LGBTI osobe, ali idemo, borimo se zajedno, nećemo odustati dok ne poboljšamo standard života LGBTI osoba.

Nedavno je povodom IDAHOT-a SOC pokrenuo bilbord kampanju ’Ljubav čini porodicu’ s ciljem skretanja pažnje na neophodnost podrške LGBTI osobama koja dolazi upravo od strane njihovih najbližih. Možeš li nam reći nešto više o kampanji?

Do ideje skretanja pažnje na nemanje podrške od onih koji bi nam trebali biti najbliži (roditelji, sestre, braća…) je došlo jer smo u zadnjih nekoliko mjeseci, pa i godinu dana, u sklopu psihološkog i pravnog savjetovanja dobijali informacije od LGBTI osoba da su jako često neshvaćene, odbacivane, ili da se u najgorem slučaju nad njima vršio neki oblik nasilja u porodici. Ono što smo htjele da postignemo jeste da okupimo određen broj ljudi koji će biti voljni da se fotografišu i svojim tijelima zajedno pošalju poruku da ljubav čini porodicu. Htjeli smo da skrenemo pažnju na činjenicu da LGBTI osobe živeći u društvu opresije i neprihvatanja, grade svoje nove porodice, koje jesu pune podrške i ljubavi. No, to ne znači da ne osjećaju bol zbog stava njihovih roditelja, sestara i braće.

Kakve su reakcije LGBTI zajednice na ovu kampanju, a kakve su generalno reakcije društva? Krajem 2014. godine SOC je u sklopu kampanje ‘Da li ste tolerantni prema svim bojama? Netolerancija i diskriminacija su besmislene. Homofobija također’ po Sarajevu postavio plakate koji su tada vandalizirani. Kakva je situacija s ovom kampanjom?

Do sada smo uglavnom dobijale pozitivne reakcije iz zajednice. Važno im je da se bilbordi nalaze po cijelom gradu, važna im je podrška koja dolazi kroz ovu kampanju. Moram naglasiti da online kampanja još uvijek traje i da svakodnevno, sve do 17. maja, objavljujemo fotografije uz koje ljudi poručuju razne poruke porške i ljubavi. Isto tako, reakcije generalno ljudi koje su došle do nas su pozitivne, no mislim da se ne trebamo zavaraviti, ipak mi živimo u veoma homofobnom društvu i nažalost, vjerujem, da ima i negativnih komentara. Takođe, koliko do sada znam ovaj put nije bilo šaranja, niti skidanja bilborda.

Jeste li zadovoljne_i s interesom medija za ovu kampanju i generalno s interesom medija za vaše aktivnosti?

Mediji su veoma dobro popratili ovu kampanju, i generalno kada govorimo o praćenju rada SOC-a, oni su tu. Medijska slika se dosta promijenila i mediji su SOC prepoznali kao adresu na koju se mogu uvijek obratiti kada su u pitanju prava LGBTI osoba, ali i prava žena.

Kakva je situacija sa samom zajednicom i pojedincima_kama, jesu li motiviraniji_e za sudjelovanje u vašim aktivnostima? Jača li LGBTI scena u BiH i na koji način SOC pridonosi tome? Postoje li mjesta koja se identificiraju kao LGBTI friendly, odnosno, postoje li javni prostori na kojima se mogu organizirati događanja namijenjena LGBTI zajednici?

SOC dva puta mjesečno organizuje različita druženja za LGBTI zajednicu, a nama su ta druženja jako važna za jačanje LGBTI osoba, Psihološko i pravno savjetovanje nam je jako bitan servis za zajednicu, jer se pokazalo da je SOC prepoznat kao organizacija od povjerenja, budući da nam se sve više i više javljaju LGTBI osobe. Osim toga, raste i broj zainteresovanih LGBTI osoba za aktivizam i akcije koje radimo. Raduje me činjenica da u zadnjih godinu dana, koju god da smo akciju krenule organizovati, imali smo određen broj LGBTI osoba koje su bile voljne pridružiti se i raditi. Naravno, ja se nadam da će taj broj rasti i da će LGBTI zajednica postati mnogo jača i vidljivija. Opet, vrlo važno je spomenuti da je sve nekako centralizovano i da se najviše aktivnosti radi u Sarajevu, malo manje u Banja Luci, Mostaru i Tuzli, i to je to. Ali čak i u situaciji sarajevske centralizacije mi, recimo,  nemamo LGBTI klubove, postoji nekoliko LGBTI friendly mjesta gdje izlaze LGBTI osobe, druže se i gdje mi organizujemo različite događaje. Ovdje ne govorim samo o Art kinu Kriterion, koje jeste najviše vidljivo kao tako, ali tu su i drugi prostori u kojim mi organizujemo različite aktivnosti kao što su diskusije, info sesije, izložbe i sl. Mislim, nije sve tako crno, možda radimo intervju u vrijeme velikog stresa oko prethodno pomenutog protestnog marša. Jer LGBTI osobe se druže, izlaze i svakodnevno osvajaju javni prostor, a to je veoma važno.

 

 

Zadnja izmjena: 12-05-2017 @ 11:45