Lelia Kiš Glavaš: U RH se nedovoljno radi na kvaliteti obrazovanja djece s teškoćama u razvoju u smislu pripreme za visokoškolsko obrazovanje

U četvrtom tekstu temata posvećenog uključenosti studenata s invaliditetom u sustav visokoškolskog obrazovanja s Leliom Kiš-Glavaš, redovitom profesoricom na Odsjeku za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, razgovarali smo o zakonskoj regulaciji prava OSI,  neprimjerenoj pripremi učenika/ica s invaliditetom za studij, projektima usmjerenima na izjednačavanje mogućnosti za studente s invaliditetom u visokom obrazovanju te društvenoj inkluziji osoba s invaliditetom.

 
Postoji li intencija i/ili potreba da se prava OSI objedine i jasnije definiraju? Na koji bi način jedinstven Zakon o OSI utjecao na same studente/ice s invaliditetom?

Postoji podatak da su prava osoba s invaliditetom u RH regulirana u preko 270 zakonskih i podzakonskih akata koji se realiziraju u različitim sustavima, a ti propisi često nisu međusobno usklađeni, čak su ponekad i kontradiktorni. Stječe se dojam da iako postoji, ili je barem do 2015. godine postojala, Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom[1], da ne postoji jedinstvena politika Republike Hrvatske prema osobama s invaliditetom.

Osobno sam protivnica objedinjavanja prava jedne skupine građana u jednom zakonu jer to vidim kao dodatni čin izdvajanja. Zapravo preferiram skandinavski model, odnosno zakonodavstvo usmjereno protiv diskriminacije, u kojem često izostaju upravo posebni propisi jer ako je, primjerice, u nekom propisu navedeno da svi imaju pravo na jednak pristup obrazovanju, onda to doista i znači da SVI imaju pravo na jednak pristup obrazovanju pa tako i osobe s invaliditetom i to nije potrebno posebno regulirati, već se poduzimaju mjere kojima se to realizira. Jasno mi je da mi u Hrvatskoj na žalost nismo na toj razini svijesti, no svakako bismo trebali ozbiljno poraditi na usklađivanju propisa u različitim sustavima, pa tako i onih koji se odnose na osobe s invaliditetom, čime i studente/ice s invaliditetom. Stoga je potrebna i snažna međuresorna suradnja čitavog niza institucija koje neposredno ili posredno mogu utjecati na izjednačavanje mogućnost studenata/ica s invaliditetom u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj.

Prava samih studenata/ica s invaliditetom zajamčena su također nizom zakonskih regulativa i pravilnika pojedinih institucija. Kako ona funkcioniraju i funkcioniraju li uopće u praksi? Koji su prema vašem iskustvu najčešći problemi s kojima se studenti/ice s invaliditetom suočavaju tijekom studija?

Zakonske pretpostavke za osiguravanje jednakih mogućnosti, odnosno pristupačnosti visokog obrazovanja osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj nisu obuhvaćene jedinstvenim dokumentom. Protežu se od Ustava Republike Hrvatske[2] preko Konvencije o pravima osoba s invaliditetom[3], Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju[4], Zakona o suzbijanju diskriminacije[5], Zakona o jedinstvenom tijelu vještačenja[6], Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj[7] i Nacionalne strategije izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine[8] do statuta javnih sveučilišta i drugih javnih visokih učilišta, ali i brojnih njihovih drugih dokumenata i natječaja. Ono što ne prati uvijek važeće propise su upravo konkretne mjere nadležnih institucija kako bi se jednake mogućnosti definirane u propisima zaista i primijenile u praksi.

Skupinu studenata/ica s invaliditetom čini izrazito heterogena populacija pa su stoga i njihove teškoće i potrebe u sustavu visokog obrazovanja raznolike i individualizirane. Unatoč tome, one se uopćeno mogu promatrati u odnosu na vrstu oštećenja te se kreću od potrebe za prostornom pristupačnošću odnosno dostupnošću svih prostora, ali i usluga (osobe s motoričkim poremećajima), potrebe za prilagođenim pristupom literaturi (osobe s oštećenjima vida), potrebe za osiguravanjem komunikacijskog posrednika (osobe s oštećenjima sluha), potrebe za fleksibilnosti u postavljenim rokovima ispunjavanja studentskih obveza i katkada dnevnom ritmu aktivnosti (osobe s kroničnim bolestima i psihičkim smetnjama) do prilagođenih nastavnih materijala i načina provjere znanja (osobe sa specifičnim teškoćama učenja, ali pokatkad i osobe s motoričkim i senzoričkim oštećenjima). Uz spomenute prilagodbe koje su najvećim dijelom u nadležnosti  visokoobrazovne institucije, mogućnost uključivanja osoba s invaliditetom ovisit će i o pripremljenosti djece s teškoćama u razvoju na nastavak obrazovanja, o prilagođenom prijevozu, prilagođenom smještaju, ispomoći u studentskim domovima i menzama, dostupnoj pomoćnoj tehnologiji i slično.

U svom tekstu objavljenom u prvom priručniku zbirke „Studenti s invaliditetom“ navodite da je jedan od glavnih uzroka sadašnjeg stanja neprimjerena priprema učenika/ica s invaliditetom za studij, odnosno zastarjelim, rigidnim, s potrebama tržišta rada i suvremenim tehnologijama neusklađenim nastavnim programima u srednjoškolskom, naročito specijaliziranom, obrazovanju. Možete li ovo malo pojasniti?

Dio kandidata/kinja (s invaliditetom) za ulazak u visoko obrazovanje obrazovao se u redovitom, a dio u posebnom sustavu odgoja i obrazovanja, no, bez obzira na model dotadašnjeg obrazovanja, sami studenti/ce s invaliditetom često ističu kako nisu pripremljeni za studij jednako kvalitetno kao i njihovi kolege/ice bez invaliditeta. Ovdje se uglavnom radi o nedovoljnoj dostupnosti i nedovoljnoj prilagođenosti primarnog, a posebice sekundarnog obrazovnog sustava specifičnim mogućnostima i potrebama djece s teškoćama u razvoju. Kada se radi o redovitom sustavu obrazovanja, učenici/e s teškoćama u razvoju i sa specifičnim teškoćama učenja često se obrazuju u prevelikim razredima s nastavnicima/ama koji nisu uopće ili nisu dovoljno educirani za rad s djecom s teškoćama u razvoju i često u školama bez stručnih suradnika/ca edukacijsko-rehabilitacijskog profila koji bi mogli pružiti potporu njihovom obrazovanju. S druge strane, ako se radi o posebnim institucijama, tzv. „specijalnim školama“, njihov je nedostatak što se najčešće radi o obrazovanju za jednostavnija zanimanja, pa time i sniženim obrazovnim zahtjevima, često u prezaštićujućim  uvjetima, bez dodira s realnim zahtjevima redovnih obrazovnih institucija i svakodnevnoga  života.

Kako ovo ne bi postalo nepremostiva prepreka za upis osoba s invaliditetom na studij, Sveučilišta u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku, Splitu i Zadru osiguravaju kandidatima/kinjama s invaliditetom pravo na prednost pri upisu na studij na način da se u natječajima za upis studenata/ica u prvu godinu sveučilišnog preddiplomskog, integriranog preddiplomskog i diplomskog te stručnog studija, koji raspisuju svake akademske godine, navodi da kandidati/kinje koji imaju utvrđen postotak tjelesnoga oštećenja 60% i više[9], studij mogu upisati pod uvjetom da prijeđu razredbeni prag i zadovolje na eventualnoj posebnoj provjeri dodatnih sposobnosti koja također uključuje individualizirane prilagodbe. Ukoliko nisu rangirani unutar odobrene kvote, upisuju se izvan kvote. Jednako tako prednost pri upisu realiziraju kandidati/kinje s invaliditetom i na nekim veleučilištima i visokim školama.

Ova mjera je dakle poduzeta jer se smatra da tijekom osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga obrazovanja, redovitog ili posebnog, ovi kandidati/kinje nisu stekli jednake kompetencije koje bi ih stavile u isti inicijalni položaj s ostalim kandidatima/kinjama za upis na studij, a da bi se povećao udio studenata s invaliditetom u općoj populaciji studenata. Ovakvom mjerom brojne osobe s invaliditetom dobile su šansu visoko se obrazovati te uz osiguravanje razumne prilagodbe odnosno svih potrebnih i samo onih potrebnih kompenzacijskih mjera[10] trebaju vlastitim trudom i motivacijom steći potrebne profesionalne kompetencije. Uz to također trebaju nadoknaditi one koje tijekom ranijih razina obrazovanja eventualno nisu stekli, a radi čega su i stavljeni u povoljniji položaj prilikom upisa na studij. Neki studenti/ce s invaliditetom to ipak nisu u mogućnosti.

Stoga, iako imaju pravo na odabir bilo kojeg studijskog programa, nikako ne smijemo previdjeti činjenicu da studenti/ce s invaliditetom ipak, u odnosu na bolesti, oštećenja ili poremećaje koje imaju, nose određena ograničenja (invaliditet kao funkcionalno smanjena sposobnost ili sposobnosti) u odnosu na zadovoljenje zahtjeva pojedinih studijskih programa (Franjkić i suradnice, 2014[11]). Istraživanje Urbanc i suradnice (2014[12]) ukazuje kako sami studenti/ce s invaliditetom ističu da je svijest o vlastitim ograničenjima izuzetno važna pri izboru studija za sve studente/ice, pa tako i studente/ice s invaliditetom. Stoga je profesionalno usmjeravanje kao postupak ključno u donošenju ispravne odluke o izboru studijskog programa. Odluka se primarno treba temeljiti na profesionalnim interesima i motivaciji kandidata/kinja s invaliditetom, ali jednako tako i na sposobnostima koje posjeduje. Izuzetno je stoga važno kvalitetno informirati kandidata/kinju o potencijalnim preprekama na koje može naići tijekom pohađanja određenog studijskog program, a koje smiju proizlaziti isključivo iz definiranih ishoda učenja studijskog programa te mu/joj omogućiti da donese informiranu odluku o izboru primjerenog studijskog programa i da time preuzme odgovornost, kako za uspjeh tako i za eventualni neuspjeh u studiju. Ovakav oblik informiranja budućih studenata/ica trebao bi postati obvezan, a kandidati bi od visokoobrazovne institucije na koju se namjeravaju upisati trebali dobiti neku vrstu suglasnosti ili preporuke, ako nije detektirana nesavladiva prepreka vezano uz realizaciju definiranih ishoda učenja studijskog programa, a u odnosu na funkcionalne sposobnosti kandidata/kinje.

Prednost pri upisu na studij upravo je karakterističan primjer mjera kojima se nastoji izjednačiti nepovoljniji položaj kandidata/kinja s invaliditetom u odnosu na tipičnu populaciju, a naziva se povlašten način postupanja. Ovakav način izjednačavanja mogućnosti podrazumijeva da se osobe s invaliditetom stavljaju u povoljniji položaj u odnosu na druge jer su zbog svoga invaliditeta ili zbog neprilagođenosti okoline njihovim mogućnostima, u nepovoljnijem položaju. Kako je to zapravo odlaženje u drugu krajnost, pri čemu nije moguće izbjeći diskriminaciju „drugih“, primjenjuje se isključivo u situaciji kada nije moguće drugačije realizirati ciljeve i to uvijek privremeno i izuzetno, isključivo dok se inicijalni razlozi za ovakvu mjeru ne uklone, pri čemu pravovremeno treba rješavati inicijalni problem. Nažalost, u Hrvatskoj se još uvijek veoma malo čini po pitanju podizanja kvalitete obrazovanja djece s teškoćama u razvoju u smislu pripreme za uspješan nastavak obrazovanja na visokoškolskoj razini. Nadamo se da će novi dokument, odnosno njegova primjena, „Okvir za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama“[13] koji je izrađen u okviru Cjelovite Kurikularne reforme[14] ispraviti tu pogrešku.

U konačnici, ovakav način pristupa osobama s invaliditetom generalno najčešće postaje kontraproduktivan jer smanjuje motivaciju osoba s invaliditetom i povećava prisutnost negativnih stavova društvene zajednice zbog nepravednosti u pristupu te povećava nepovjerenje u sposobnosti osoba s invaliditetom, odgađa rješavanje problema odnosno svodi se samo na „krpanje rupa“ a ne na trajno rješavanje problema koji godinama može eskalirati, a i izuzetno je skupo.

Jedan od rezultata istraživanja Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti djece s teškoćama i studenata s invaliditetom u obrazovnom procesu u kojem ste sudjelovali, pokazalo je da su studenti/ice s oštećenjima sluha te studenti/ice s tzv. nevidljivim oštećenjima najmanje zadovoljni sustavom podrške. Koji su specifični problemi s kojima se ove skupine susreću?

Analize rezultata spomenutog istraživanja pokazale su da se studenti/ce razlikuju u procjeni zadovoljstva sustavom potpore u odnosu na vrstu oštećenja te da su studenti/ce s oštećenjima sluha kao populacija statistički značajno manje zadovoljni sustavom potpore u odnosu na ostale spomenute skupine studenata/ica (vjerojatno radi neriješenog pitanja komunikacijskog posrednika/ce), osim studenata/ica s tzv. „nevidljivim oštećenjima“ dok su najzadovoljniji studenti/ce s motoričkim poremećajima koji se kreću uz pomoć invalidskih kolica (Kiš-Glavaš, 2014[15]). Ovo potonje zasigurno je rezultat pozitivne percepcije studenata/ica o značajnom unaprjeđenju prostorne pristupačnosti općenito, pa tako i institucija visokog obrazovanja (Bačani i suradnici, 2015[16]).

Znakovito je da su se u okviru tzv. Programskih ugovora kojima MZOS od akademske godine 2012./2013. subvencionira troškove studija redovitim studentima/cama u okviru cilja „Olakšanje pristupa studiju i potpora pri studiju za studente slabijega socijalno-ekonomskog statusa i studente s invaliditetom“ značajna sredstva utrošila upravo na prostornu pristupačnost akademske infrastrukture studentima/cama s invaliditetom (izgradnja rampa, dizala, pokretnih traka, sanitarnih čvorova za studente/ice s invaliditetom, taktilnih crta vođenja i oznaka na brajici), ali je jako malo sredstava utrošeno u dodatnu edukaciju nastavnog, stručnog i administrativnog osoblja u sustavu visokog obrazovanja. Vjerojatno stoga imamo ovakve rezultate zadovoljstva studenata/ica sustavom potpore i čini se da je jednostavnije platiti skupu prilagodbu zgrade nego nastojati steći dodane kompetencije za rad sa studentima/cama s invaliditetom, a upravo su takve potrebne da bi se razumjele potrebe studenata/ica s tzv. nevidljivim oštećenjima u visokom obrazovanju. Ovdje se radi o studentima/cama s psihičkim bolestima i poremećajima te specifičnim teškoćama učenja, poput primjerice disleksije, disgrafije i ADHD-a, kao i kroničnim bolestima poput epilepsije, dijabetesa ili ulceroznog kolitisa. Studenti/ce s takvim teškoćama trebaju razumijevanje, a ne osudu i stigmu, što na žalost još uvijek često doživljavaju u hrvatskom društvu pa tako i u visokom obrazovanju. Stoga se oni najčešće i ne deklariraju kao studenti/ce s invaliditetom i bez ikakvih prilagodbi prolaze sustav visokog obrazovanja. Ipak, neki su pomaci učinjeni, posebice u prepoznavanju i prilagodbama kod disleksije, pa tako primjerice Sveučilište u Zagrebu nudi stipendije i ovim studentima/cama.

Najveći je problem ipak s gluhim, odnosno studentima/cama s oštećenjima sluha u sustavu obrazovanja, pa tako i visokog jer iako je nedavno donesen  Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj[17], on nije u punoj primjeni jer nije riješeno financiranje prevoditelja znakovnog jezika odnosno komunikacijskog posrednika, bez čega njima zapravo uopće nije osiguran pristup obrazovanju u Hrvatskoj.

Sudjelovali ste i na projektu Education for Equal Opportunities at Croatian Universities – EduQuality čiji je cilj izjednačavanje mogućnosti za studente s invaliditetom u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj. Koliko je ovaj projekt doprinio kvaliteti studentskog života osoba s invaliditetom? Što biste izdvojili kao posebno važne ishode projekta? Postoji li namjera i/ili potreba da se projekt nastavi?

Bila sam voditeljica tog Tempus projekta na kojem je sudjelovalo čak 13 partnerskih institucija i organizacija: četiri respektabilna europska sveučilišta, Hrvatski studentski zbor, Institut za razvoj obrazovanja i gotovo sva hrvatska sveučilišta a nositelj je bilo Sveučilište u Zagrebu. Upravo je kroz realizaciju ovog projekta realiziran i najveći zamah  razvoju različitih služba i usluga potpore u visokom obrazovanju u Republici Hrvatskoj. Tijekom projekta razvijene su nove aktivnosti kojima se dodatno pridonosi izjednačavanju mogućnosti za studente/ice s invaliditetom, a time i podizanju studentskoga standarda i osiguravanju kvalitete: nabavljena je pomoćna tehnologija za studente/ice s invaliditetom na svim sveučilištima, razvijen je i pokrenut sveučilišni kolegij „Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom“, razvijena je edukacija nastavnoga, stručnog i administrativnoga sveučilišnog osoblja o mogućnostima studenata/ica s različitim oblicima invaliditeta te načinima prilagodbe akademskih sadržaja njihovim mogućnostima kojima se pritom ne kompromitiraju akademski standardi.

Jedan od najznačajnijih ishoda projekta je izrada Prijedloga nacionalnog dokumenta Osiguravanje minimalnih standarda pristupačnosti visokog obrazovanja studentima s invaliditetom u Republici Hrvatskoj (2012)[18] kojeg je Rektorski zbor u 2013. godini podržao te posebnom odlukom prihvatio dio koji se odnosi na minimalne standarde pristupačnosti. Dokument je 2013. godine prihvatio i Senat Sveučilišta u Zagrebu. U okviru dokumenta identificirani su ključni problemi s kojima se studenti/ce s invaliditetom susreću, a koje je potrebno sustavno rješavati te su dane konkretne smjernice i preporuke za rješavanje tih problema od strane odgovornih i nadležnih institucija. Dokument je postao osnova za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije[19] u dijelu koji se odnosi na unaprjeđenje sustava potpore studentima s invaliditetom kroz izjednačavanje pristupa visokom obrazovanju. Dokument je također i osnova za izradu Nacionalnog plana za unapređenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj kojeg trenutno izrađuje Nacionalna skupina za unapređenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja[20].

Projekt je proizašao iz stvarnih potreba aktualne prakse a koncipiran je tako da se njegove aktivnosti ažuriraju, prilagođavaju, nadograđuju i nastavljaju i po njegovu završetku. Potrebno je samo snažnije posegnuti za njima.

Nositeljica ste kolegija Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom koji studentima/icama s invaliditetom osiguravaju pomoć od strane kolega/ica na nastavi. Kakva su dosadašnja iskustva s ovim kolegijem? Koje su prednosti podrške koju studentima/icama s invaliditetom pružaju njihovi vršnjaci/kinje u odnosu na pomoć koju dobivaju od profesionalnih asistenata/ica?

Važan oblik potpore studentima/cama s invaliditetom u nastavi pruža sveučilišni kolegij „Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom“, koji je u okviru Tempus projekta EduQuality uveden kao izborni kolegij na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci i Puli. Sveučilište u Zagrebu prvo je započelo s njegovim provođenjem akademske godine 2011./2012. i do danas ga je odslušalo i položilo 48 studenata/ica. Kolegij je dostupan za upis studentima/cama sa svih sastavnica sveučilišta i na svim razinama studija (preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj). Ovim kolegijem studenti/ce s invaliditetom mogu ostvariti potporu vršnjaka asistenta/ica koja im je, ovisno o vrsti teškoća/oštećenja, potrebna u akademskom okruženju (primjerice potpora pri dolasku na fakultet i kretanju po prostoru, u predavaonice, kabinete, knjižnice, referade, studentske menze i sl.; potpora pri rješavanju nekih administrativnih procedura; potpora pri “hvatanju” bilješki s predavanja; verbalni opisi vizualno prezentiranih sadržaja; potpora u različitim socijalnim situacijama poput posredovanja u komunikaciji, osobna potpora prema potrebi poput potpore pri korištenju toaleta i slično).

Kao alternativa kolegiju Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom, u posljednje se vrijeme sve više pojavljuje tzv. „obrazovna asistencija“ i to kao primarno rješenje za približavanje mogućnosti studentima/cama s invaliditetom upravo na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci i Puli, gdje se i nudi kolegij Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom. Nažalost radi se o neprimjerenom vidu potpore jer u visokom obrazovanju ne bi trebalo biti „obrazovne“ asistencije koja podrazumijeva pomoć u učenju i izvršavanju studijskih obveza jer postoji opasnost da će to onemogućiti studente/ice s invaliditetom u primjerenom i potpunom stjecanju profesionalnih kompetencija. Vršnjačka potpora naglasak stavlja upravo na potporu, a ne na pomoć, dakle na potporu studentu/ici s invaliditetom u vidu izjednačavanja mogućnosti te omogućavanja da maksimalno samostalno izvršava svoje studijske obveze. Osim toga, tzv. „obrazovna asistencija“ je plaćena asistencija, a i nema sustavne pripreme odnosno edukacije studenata/ica-asistenata/tica kao niti njihovog sustavnog praćenja i evaluacije rada, što je i najveći nedostatak ovakvog vida asistencije. Vršnjačka potpora s druge pak strane osigurava se besplatno (studenti/ce koji upišu kolegij, u skladu s tjednim i semestralnim opterećenjem stječu 5 ECTS bodova), studenti/ce su educirani kroz 45 sati (15 sati predavanja i 30 sati vježbi), praćeni sa 30 sati sustavne dvotjedne supervizije i provođenje obveznih evaluacija kolegija. Također, prema potrebi uključenih studenata/ica, uvode se dodatne radionice, a  raspoloživost nositeljice i suradnika/ca na kolegiju je 24 sata dnevno, za svaku nepredviđenu situaciju. U dio sati nastave uključeni su i sami studenti/ce s invaliditetom, a obostranim potpisivanjem semestralnog plana potpore, obje se strane (student/ica asistent/ica i student/ica s invaliditetom) obvezuju na poštivanje dogovorenih oblika i načina potpore te na punu suradnju.

Uz sve navedeno, rezultati provedene evaluacije kolegija Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom govore u prilog korisnosti i uspješnosti kolegija u pogledu senzibiliziranosti za studente/ice s invaliditetom, osposobljenosti za pružanje vršnjačke potpore, spremnosti i sigurnosti u zagovaranju prava studenata/ica s invaliditetom, snalaženja i promišljanja etičkih pitanja u odnosu vršnjačke potpore u akademskom i širem socijalnom okruženju i drugo (Ferić Šlehan i suradnici, 2013.[21]). Rezultati upućuju na zaključak kako je ovakav način ostvarivanja izjednačenih mogućnosti za studente/ice s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja učinkovit i obostrano koristan. Stoga bi alternativni oblici asistencije, poput one „obrazovne“, mogli biti iznimka, ali ne i pravilo i to isključivo u situacijama kada ne postoji mogućnost uvođenja vršnjačke potpore ili se radi o potrebi za većim ukupnim brojem sati neposredne potpore nego je se može pružiti kroz vršnjačku potporu (5 sati tjedno) uz obveznu edukaciju, superviziju i evaluaciju rada asistenata/ica studentima/cama s invaliditetom. Uz to nikako ne treba zaboraviti da većina studenata/ica s invaliditetom realizira i pravo na osiguravanje usluge osobne asistencije[22] putem natječaja Ministarstva socijalne politike i mladih (danas Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku), a preko civilnog sektora, pa bi i nju prema potrebi trebalo uvesti u akademsko okruženje.

Studenti/ice s invaliditetom za vrijeme studija stječu samostalnost, no po završetku studija često se moraju vratiti životu s roditeljima/skrbnicima. Izvješće Pravobraniteljice za OSI navodi da je nedostatnost mreže usluga i podrške socijalnoj inkluziji najuočljivija u populaciji osoba s motoričkim oštećenjima. Na koji način mislite da bi se moglo/trebalo osigurati ovim osobama neki alternativan način stanovanja? Postoje li neke dobre prakse izvan RH?

Prema ovakvom ishodu studenti/ce s invaliditetom ne razlikuju se na žalost od ostalih studenata/ica. Brojni mladi nakon završenog visokog obrazovanja vraćaju se u svoju lokalnu zajednicu, često u zajednički život sa svojim roditeljima ili skrbnicima i bez mogućnosti za zaposlenje pa time i materijalnu sigurnost i mogućnost za samostalan život. Rješenja za ovakve probleme za osobe s invaliditetom trebala bi biti jednaka rješenjima za tipičnu populaciju. Uz to sustav potpore kakav pružamo u visokom obrazovanju, u sveučilišnim i veleučilišnim gradovima, i koji upravo omogućava studentima/cama s invaliditetom samostalnost, trebao bi biti decentraliziran, odnosno dostupan na razini lokalne zajednice.

S druge pak strane, istraživanje Bačani i suradnica (2015[23]) pokazuje kako studenti/ce s invaliditetom naglašavaju odgovornost samih osoba s invaliditetom u borbi za vlastita prava i ravnopravni položaj u društvu, što je moguće postići aktivnim sudjelovanjem u društvenoj svakodnevici.

Na žalost, ponekad smo u viskom obrazovanju suočeni i s potpuno nepotrebnim rješenjima, neosnovanim „prilagodbama“, pa tako postoje slučajevi kada, upravo uslijed te hiperprodukcije i visoke dostupnosti najrazličitijih kompenzacijskih, ponekad i potpuno nepotrebnih mjera po načelu „svima sve“ (oslobađanje od nastave Tjelesne i zdravstvene kulture studenata/ica s invaliditetom, doslovno hvatanje bilježaka s predavanja za studente/ice   koji sve nastavne materijale dobivaju unaprijed, snimanje predavanja za gluhe studente/ice, puna subvencija prehrane za studente/ice s invaliditetom, naknada za prijevoz za studente koji se samostalno mogu služiti javnim prijevozom i slično) dolazi do situacije da neki studenti/ce s invaliditetom zapravo i nisu motivirani za studij već studirajući i realizirajući studentska (s invaliditetom) prava nastoje riješiti neke svoje socijalne probleme (financijske, stambene, kulturalne…). Tako rezultati istraživanja autorice Urbanc i suradnica (2014 [24]) u kojem su sudionici/e istraživanja bili sami studenti/ce s invaliditetom pokazuju da neke studente/ice s invaliditetom slabija prilagođenost okoline u mjestu prebivališta motivira da upišu fakultet bez obzira na osobne sklonosti i motivaciju za studij općenito, kako bi u većem gradu imali mogućnost steći veću razinu samostalnosti (odlazak iz obitelji, samostalnije i slobodnije kretanje po gradu, organizirani prijevoz, manje socijalne kontrole, veća mogućnost samoodređenja općenito). Prema tumačenju ove grupe sudionika kvalitativnog istraživanja u koje je bilo uključeno ukupno 20 studenata i studentica s invaliditetom sa sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Zadru, odlazak na studij za neke studente/ice predstavlja jedini način da se „maknu“ od roditelja i iskuse samostalniji život, s obzirom na nedostupnost potpore u manjim mjestima.

Visoko obrazovanje nikako ne bi trebalo predstavljati takav način rješavanja potreba mladih s invaliditetom već je s tom svrhom potrebno poduzeti druge mjere i aktivnosti. Ono što mi kao akademska zajednica možemo učiniti jest pobrinuti se da kroz razumne prilagodbe akademskog okruženja i akademskih aktivnosti omogućimo studentima/cama s invaliditetom kvalitetno i primjereno stjecanje profesionalnih kompetencija, čime će se podići razina njihove zapošljivosti a time i mogućnost za njihovo zapošljavanje i rad te samostalan i neovisan život u zajednici.

Koje su po vama dodirne točke između feminizma i invaliditeta? Zašto bi (i bi li uopće) feministi/kinje trebali zagovarati prava OSI i zašto bi (i bi li uopće) OSI trebale biti feministi/kinje?

U oba se slučaja radi o populaciji koja ima otežan pristup ljudskim pravima. Smatram da su sve marginalizirane, podzastupljene, ranjive skupine izuzetno osviještene i senzibilizirane za potrebe drugih i kao takvi, trebali bi zajednički djelovati u nastojanju za punom društvenom ravnopravnošću svih ljudi, svih građana.

Na koji način mediji mogu biti saveznici osobama s invaliditetom? Mislite li da bi bilo korisno izraditi upute za novinare/ke koje bi se ticale nediskriminatornog izvještavanja o osobama s invaliditetom? Možda nešto slično već postoji?

Mediji su doista ključni u osvještavanju javnosti o osobama s invaliditetom, kao i drugim ranjivim skupinama građana. Afirmativan a ne karitativan pristup, isticanje mogućnosti osoba s invaliditetom, primjera dobre prakse, uspješnih pojedinaca, a ne samo vapaji za pomoć, donacije i humanitarne akcije, svakako bi pozitivno promijenili stavove društva prema osobama s invaliditetom.

Smatram da je izrazito dobra ideja o izradi uputa za novinare u kojima bi kratko bila navedena i opisana terminologija primjerena za korištenje a vezana uz osobe s invaliditetom kao i ostali preduvjeti, kako kažete, nediskriminatornog izvještavanja. Koliko mi je poznato tako nešto ne postoji, iako postoje neki znanstveni radovi na tu temu.

 

[1] Narodne novine, 63/07.

[2] Pročišćeni tekst, http://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske 

[3] Ujedinjeni narodi, 2006.

[4] Narodne novine, 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 46/07, 63/11, 94/13, 139/13.

[5] Narodne novine, 85/08.

[6] Narodne novine, 85/14, 95/15. 

[7] Narodne novine, 82/15.

[8] Narodne novine, 63/07.

[9] Upravo je i to upravo navedeni postotak tjelesnog oštećenja (60% i više) najčešći kriterij za ostvarivanje prava studenata/ica s invaliditetom, što isključuje brojne skupine studenata/ica koji se susreću s nizom prepreka u visokom obrazovanju uzrokovano njihovim oštećenjima, bolestima ili poremećajima, a nemaju tjelesno oštećenje ili ono ne prelazi 60% (studenti/ce sa specifičnim teškoćama učenja, mentalnim oštećenjima i nekim kroničnim bolestima i poremećajima) što ih svakako diskriminira.

[10] Kompenzacijske mjere podrazumijevaju kompenziranje za nepovoljniji položaj, omogućavanjem osobama s invaliditetom dostupnost svih resursa kroz razumnu prilagodbu, dakle osiguranjem pristupačnosti, pomagala, potpore… U kontekstu visokog obrazovanja to bi se odnosilo na osiguravanje prostorne pristupačnosti i dostupnosti prilagođenih informacija, prilagodbu nastavnog materijala i načina polaganja ispita, osiguravanje pomagala u nastavnom procesu i slično. Pri provedbi kompenzacijskih mjera treba voditi računa o tome da one trebaju voditi ka većoj samostalnosti studenata/ica s invaliditetom, a ne ka njihovoj većoj ovisnosti.

[11] Franjkić, L., Kiš-Glavaš, L., Novak Žižić, V., 2014.: Percepcija mogućnosti studenata s invaliditetom da udovolje zahtjevima studijskih programa, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 50 (1), 70-80.

[12] Urbanc, K., Laklija, M., Milić Babić, M., Branica, V., 2014.: Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti studenata s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju – kvalitativno istraživanje, U: Uzun, T. (ur.): Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti djece s teškoćama u razvoju i studenata s invaliditetom u obrazovnom procesu, Izvješće o istraživanju, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir, ISBN: 078-953-7645-02-1.

[13] http://www.public.mzos.hr/fgs.axd?id=24440   

[14] http://www.kurikulum.hr/

[15] Kiš-Glavaš, L., 2014.: Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti studenata s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju – kvantitativno istraživanje, U: Uzun, T. (ur.): Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti djece s teškoćama u razvoju i studenata s invaliditetom u obrazovnom procesu, Izvješće o istraživanju, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir, ISBN: 078-953-7645-02-1.

[16] Bačani, R., Čivrag, T., Vukašinec, M., 2015.: Diskriminacija osoba s invaliditetom u visokom obrazovanju, neobjavljeni rad, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

[17] Narodne novine, 82/15.

[18]  http://www.unizg.hr/uredssi/index.php/lang-hr/dokumenti

[19] Narodne novine, 124/14. 

[20] http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=3674

[21] Ferić Šlehan, M., Kranželić, V., Kiš-Glavaš, L., 2013.: Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom u visokom obrazovanju: Iskustva studenata (Peer support to students with disabilities in higher education: Students expereience) Knjiga rezimea, VII. međunarodni naučni skup „Specijalna edukacija i rehabilitacija danas“ Univerzitet u Beogradu, Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, 27. – 29. 9., str. 149-150.

[22]http://www.mspm.hr/djelokrug_aktivnosti/udruge_humanitarna_pomoc_i_volonterstvo/udruge/natjecaji_za_udruge 

[23] Bačani, R., Čivrag, T., Vukašinec, M., 2015.: Diskriminacija osoba s invaliditetom u visokom obrazovanju, neobjavljeni rad, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

[24] Urbanc, K., Laklija, M., Milić Babić, M., Branica, V., 2014.: Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti studenata s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju – kvalitativno istraživanje, U: Uzun, T. (ur.): Multidimenzionalna analiza socijalne uključenosti djece s teškoćama u razvoju i studenata s invaliditetom u obrazovnom procesu, Izvješće o istraživanju, Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir, ISBN: 078-953-7645-02-1.

Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.  

Prvi tekst temata pronađite ovdje.

Drugi tekst temata pronađite ovdje.

Treći tekst temata pronađite ovdje.

Zadnja izmjena: 21-12-2016 @ 11:32