Od 5 do 95: Trebaju nam ženske priče jer moramo obraniti stečevine naših majki i baka

Bechdel test jednostavan je upitnik za klasifikaciju filmova po tome kako se u njemu tretiraju ženski likovi. U njemu se postavlja jednostavno pitanje: sadrži li filmsko djelo bar dva ženska lika koja pričaju o bilo čemu drugome osim o muškarcu. Samo oko 50% filmova prolazi test, ali u čak pola 'prolaznih' filmova, ako već ne pričaju o muškarcima, žene uglavnom pričaju o braku i bebama. Poražavajući rezultati Bechdel testa samo su vrh ledenog brijega seksizma i domestifikacije ženskog glasa kroz 'ženske teme': brak, djeca, fengshui i tips&tricks kako da uskršnja purica ne ispadne presuha.

Ovaj problem prepoznalo je i troje studenata – Andrea Kaštelan, Marin Leo Janković i naša sugovornica Arijana Lekić-Fridrih, koji su vlastitim sredstvima, znanjem i opremom pokrenuli Od5Do95, multimedijalni umjetnički web projekt koji služi kao medij za prenošenje priča i iskustava. Djevojčice, djevojke i žene progovaraju o tome što znači biti žena u Hrvatskoj u 2016. godini te kako se njihov životni put razlikuje od onog njihovih majki, baka i prabaka.

Svaka od žena predstavlja jednu godinu života - od 5 do 95 godina - a cijeli je projekt spoj filma i web medija kao takvog. „Ženske priče kojima imamo pristup putem medija još uvijek velikim dijelom ili cenzurirane ili autocenzurirane. U konzervativnom društvu kakvo je hrvatsko o nekim se imanentno ženskim iskustvima uopće ne govori, a neke se vrijedne životne lekcije prenose isključivo usmenom predajom s koljena na koljeno. Želja nam je potaknuti jedan takav međugeneracijski dijalog, ali ne unutar četiri zida nego javno“, stoji uproglasu platforme.

Kako bi žene mogle pričati svoje priče oslobođene pritiska da se ukalupe u ovaj ili onaj diskurs, intervjui su labavo strukturirani, pitanja otvorena, a rezultat je šarolik, i proteže se od dirljivih intimističkih ispovijesti do angažiranih glasova, pa i onih frustriranih oko položaja žena u Hrvatskoj.

Una je šestogodišnja djevojčica koja želi biti doktorica zato što voli ljude i zato što ima puno ljudi kojima treba pomoć, a nije na odmet što bi na tome bi zaradila i puno novaca. Sanja je 43-godišnja majka koju je ta uloga najviše obilježila jer više sebi nije najvažnija. Od kćerke očekuje da bude bolja od mame, a sina uči da ženu treba cijeniti. Bavi se humanitarnim radom jer želi svojim životom nešto obilježiti. Luna je 23-godišnja aktivistkinja za ženska prava, a kao javno outana trans osoba živi već godinu i pol dana. Luna je sama za sebe morala otkriti što to znači biti žena, ali s obzirom da je jedan dio života provela kao muškarac, jasnije vidi razlike među rodovima.

„S jedne strane ljudi ti više staju na pješačkom prelazu, i generalno su pristojniji, s druge vas ne smatraju adekvatnim za određene poslova, pogotovo tehničke.“

Luna je završila srednju elektrotehničku školu, a kako bi si mogla platiti operaciju promjene spola, najbitnije joj je da nađe posao. Kako su joj kao ženi šanse za poslom u branši znatno umanjene, u budućnosti se ne vidi u Hrvatskoj.

Slavica je vitalna 90-godišnja umirovljenica i bivša partizanka koja je sa 18 godina otišla u turopoljsko-posavski odred NOB-a, gdje je ranjena 3 puta, jednom i u trbuh, zbog čega nikada nije mogla imati djece. Iako je 90% ratni invalid, hrvatska država joj je prepolovila mirovinu. Ali Slavica ne žali ni za čim jer je sretna što se mogla boriti za dobrobit svog naroda.

Nakon samo jednog odgledanog intervjua priznajem da nisam shvatio njegovu 'poantu', jer nisam uočio neku jasnu strukturu samog intervjua, ali nakon nekoliko njih počeo sam ne samo razvijati empatiju prema tim ženama nego i uočavati kako kroz taj slobodni govor na vidjelo izlaze mnoge strukture s kojima su njihovi životi premreženi i obilježeni: klasne, demografske, državno-političke, pa i emigracijske. Od djevojke koja otkriva kako njen rod ne shvaćaju ozbiljno u tehničkim profesijama, pa mora emigrirati da bi si mogla platiti operaciju promjene spola, do starice koja ne žali što joj je fašistički metak ranio utrobu i oduzeo mogućnost da rodi dijete, jer joj je bilo bitnije da se realizira kao partizanka nego kao majka. Gdje još u Hrvatskoj možemo čuti takve priče?

Cenzura i autocenzura ne moraju biti eksplicitni da bi bili efektivni, često su implicitni samom mediju i prepoznati od strane čitatelja ili gledatelja bez da ih se na to eksplicitno navodi. Teško je tako očekivati da bi neka žena koja se našla u prilici dati intervju za Gloriju otvoreno pričala o seksualnoj intimi, abortusu ili bilo kojoj temi od koje se iskonstruirana javnost ne bi zagrcnula. Diskurzivne prohibicije u tom nisu eksplicitne već se oslanjaju na to da će žene same prepoznati ono što treba ostati prešućeno. Na taj način Glorija pretvara svoje čitateljice u malograđanke, koje su u svakom trenutku svjesne što od njihovog iskustva nije i ne smije biti objavljeno. S druge strane, medij koji ne usmjerava svoje subjekte može ih stimulirati na daleko manji oprez i veću otvorenost.

„Razgovarali smo o tome kako nema iskrenih ženskih priča, kako nikad nisi pročitao priču žene koje je imala pobačaj i koja je sama odabrala da će pobaciti, ili bar žene koja imala spontani pobačaj. To se događa iznimno često, ali ne možeš naći takvu priču u medijima koja nije anonimna. U tom momentu smo shvatili da postoji niz takvih tema koje jesu isključivo ženske“, objašnjava Arijana.

Međutim, tišina koja obavija intimne priče o abortusu za sada se pokazuju efektivnim prigušivačem. Na pitanje jesu li našli ženu koja bi otvoreno pričala o svom abortusu, Arijana odgovara niječno. „Sve koje smo našli ne žele da im snimamo lice. Koliko god hinimo da smo moderno europsko društvo, većina žena misli da ih to čini oštećenima. A percepcija je da žena mora biti 'netaknuta' kako bi se mogla bolje ponuditi na nekoj vrsti bračnog tržišta“.

Jednu od intervjuiranih žena ni najmanje ne brine njen status na bračnom tržištu. Višnja je ekstrovertirana 49-godišnja folk pjevačica, a odnedavno i glumica, koja smatra da su joj godine samo plus, jer se više ne mora toliko mučiti da ju shvaćaju ozbiljno. Višnjina majka oduvijek je smatrala da moraš imat brak, djecu, fiksno radno vrijeme i kredite, dok je ona sušta suprotnost, što stvara konflikt u njihovom odnosu. Višnja ima ogromnu želju za slobodom, stoga se nikad nije udavala i nema djece, jer da ima, život joj ne bi bio toliko svestran i neopterećen. Stoga niti malo ne žali zbog svojih odabira. Smatra da mnoge žene pate jer su usamljene i fantaziraju, a ona ima toliko obaveza da je najsretnija kad dođe u stan i kad je mir i tišina. Smatra i da odnos između muškaraca i žena nije ravnopravan ni u poslovnom ni u privatnom svijetu, no naglašava da nije feministica niti ju to zanima. Pitam Arijanu što misli o toj izjavi.

„Ja sam alergična na to i ne volim kad se žene ne solidariziraju. Tek se u zadnjih par godina počelo učiti o tome što taj pojam zapravo znači. Smeta im izraz feminizam iz istog razloga zbog kojeg ne pričaju o tome kako su izgubili dijete. Osjete da ih društvo osuđuje.“

Ova osuda je postala i eksplicitna u nizu mizoginih komentara, promptno pobrisanih, koji su se pojavili upravo ispod objave Višnjinog videa na fejsbuku. Mrzitelji su uglavnom bili isprovocirani Višnjinom izjavom da ne želi imati djecu i kako zbog te odluke ne samo da nije zakinuta, već je i prosperirala. Za mamine dečke nema većeg bauka od žene koja ne želi biti majka. Štoviše, ona ne smije biti ništa doli majke, ljudskog bića ogoljenog od svih strasti, psihološke kompleksnosti i čitavog polja seksualnosti, a potom degradiranog na cjeloživotni life-support mehanizam za dijete. Naravno, mizoginija ženi nudi izbor: ako nećeš biti majka, onda budi kurva, ali kako bi patrijarhalno licemjerje ostalo netaknuto, kurve nemaju što tražiti u javnom prostoru. Krajnja politička instanca tog patološkog redukcionizma žene u Hrvatskoj se trenutačno manifestira kao sve glasnija inicijativa za zabranom abortusa.

Epizoda humoristične serije Veep, u kojoj Julia Lewis Dreyfus glumi oportunističku potpredsjednicu SAD-a Selinu Meyer, cinično se dotiče i pitanja manjka ženske solidarnosti oko pitanja abortusa. Kada joj savjetnik predloži da u zauzimanju političkog stava oko abortusa naglasi da je žena i da ju se to direktno tiče, Selina mu odbrusi: „Ne, ne i ne. Ne mogu se identificirati kao žena! Ljudi ne žele to čuti. Muškarci to mrze. Žene koje mrze žene to mrze, a takva je, vjerujem, većina žena.“

Kako je možda najveći izazov feminizma doprijeti do žena koje su pounutrile mizoginiju, pitao sam Arijanu da li su pokušali intervjuirati i patrijarhalne žene.

„Voljeli bismo imati takvu priču. Ona je legitimna ako nije mrzilačka. Već smo snimili jednu ženu čiji intervju nismo mogli iskoristiti jer nije bio dovoljno iskren niti intiman. Sve se svelo na načelnu osudu. Ja sam pitala – što misliš kakav je položaj žena u hrvatskoj. Odgovor je bio – one se stalno bune, a ni same ne znaju zašto se bune. Ali ja ne bi imala problem ni s tim stavom da je ona bila kooperativnija i odlučila reći nešto osobno. Kad sam shvatila da je materijal neupotrebljiv, ponudila sam joj da ponovimo intervju, međutim ona mi se nikad nije javila.“

Međutim, žene koje su pristale dati intervju pokazale su se iznimno solidarnim, a opis njihovog odnosa s vlastitim majkama posebno je dirljiv. Ono što me najviše dotaklo dok su pričale o svojim majkama je intimno prepoznavanje beskrajnog odricanja koje su tolike generacije žena morale pretrpiti zato što njihova požrtvovanost vlastitim familijama nije bila amortizirana osobnom slobodom.

„Kad smo počeli raditi projekt, eksperimentirali smo s pitanjima i gledali kako će ljudi reagirati. Pitanje o majci svaku ženu malo zdrma. Zbilja imaš dojam da svi sa sjetom razmišljaju o svojim bakama i mamama i tome kako nisu uspjele ostvariti što su htjele zato što su žene i zato što je to oduvijek bila žrtva. Najčešće kažu: imam sliku dnevnog boravka gdje mama pegla, a tata gleda televiziju“.

Dok priča o majkama, vidim da i Arijanu hvata sjeta. Podsjećam je da su intervjui crno-bijeli. „Istina, čitav projekt je malo sjetan. On je proizašao iz jedne frustracije. Možda je tuga bolja riječ. Hvata me tuga jer bi htjela biti optimističnija, htjela bi vjerovati da ćemo svi jednom imati jednake šanse. Moja generacija nije u toj poziciji ali stvarno se nadam da će iduća biti. S druge strane, Gaia je glasnogovornica generacije koja je nama još daleka. Njena priča je vrlo porazna. Ona sama kaže da njene vršnjakinje sebe doživljavaju kao objekte. Taj uzorak se prenosi iz generacije u generaciju.“

Gaia je 15-godišnjakinja koja gleda na svoje godine kao period prijelaza na osamostaljenje. Za 15 godina planira voditi jedan lagodan, samotnjačko-filozofski život. Nije upisala srednju školu koju je htjela, ali kaže da ju je to pripremilo na stvarni svijet, jer ne možeš uvijek dobiti ono što želiš. Marginaliziranost žena vidi već kod svojih vršnjaka, a primjećuje da se u njihovim obiteljima žena tretira kao stvar ili alat, a ne emotivno i psihičko inteligentno biće. „Susretala sam puno dečki  i cura moje dobi koje imaju to mišljenje. Cure već u mojoj dobi se seksualiziraju samo da bi zaradile mušku pažnju, a to je tako žalosno.“

Pitam Arijanu da li smatra da je došlo do ikakvog progresa u odnosu na starije generacije.

„Žene su i dalje građanke drugog reda. Nekad si se trebala udati da bi te netko mogao uzdržavati, jer se nisi mogla obrazovati. Čini mi se da je dobrim dijelom to još uvijek tako. Za muško dijete predodređeno je više sudbina, a za žensko samo jedna. Samopercepcija i pozicija žena još je i gora nego u Jugoslaviji. Ne kažem da je tamo bilo sjajno, ali meni je strašno gdje smo danas po pitanju umjetne oplodnje i abortusa, tema koje možda nisu isključivo ženske ali se tiču ženskog tijela. Nedavno kad se molilo ispred bolnica, nastala je jedna takva tišina, a ja se toga grozim. Najviše se grozim tišine“.

A gdje su muškarci u toj priči? Luna, gore spomenuta trans aktivistica, nastupa iz pozicije osobe koja je živjela u koži oba roda, što joj daje poseban uvid u problematiku muškog identiteta. „Prije je žena trebala muškarca da ju uzdržava“, objašnjava Luna, „a sada kada žene zarađuju same za život, ono što traže od muškaraca se mijenja, a iz toga se mijenja i kako se muškarac mora ponašati.“

Krhkost muškog identiteta sumjerljiva je s njihovom agresijom, a snaga koju posjeduju žene čini se da proizlazi iz njihove sposobnosti da asimiliraju promjene, nekad i traumatične. Nataša je 30-godišnja politologinja, freelancerica i samohrana majka, a teška bolest joj je uzrokovala određen stupanj invaliditeta. Ono što je zanimljivo kod Nataše dok priča o svojoj bolesti je koliko ju je hrabro uspjela integrirati u svoj identitet. Upravo zbog toga joj je drago što je žena, jer smatra da su žene čvršće. Doduše, nije sigurna da li je to na njihovu korist ili štetu. „Ljestvica uspjeha se drastično povisila za žene, jer one danas moraju biti i domaćice i radnice i tri ćoška obitelji i lijepe i pristojne i kooperativne. Trebale bi biti“, zaključuje Nataša, „nešto slično Bogu“.

Time je savršeno oslikan križni put moderne žene. Od nje se očekuje da bude ne samo egzemplarna majka i plodna matica, nego i agilna, poslušna pčela radilica, dok se njen posao odgajateljice i kućanice u neoliberalizmu uzima zdravo za gotovo i reducira u bescjenje. Osim što su stratificirane nemogućim prohtjevima industrije ljepote, njihova seksualnost istovremeno mora biti prenaglašena i zatomljena, vulgarna i suptilna ovisno o socijalnoj funkciji, a nakon četrdesete se de facto smatra redundantnom. Svi ti procesi odvijaju se pod okupacijom patrijarhalne reakcije, koja im želi oduzeti kontrolu nad vlastitim tijelom. Pitam Arijanu da li je nekad hvata očaj, ali ona defetizam glatko odbija.

„Moramo obraniti stvari koje su naše majke i bake već stekle jer nisam sigurna da ćemo ih ponovo izboriti. Istina je da iz ovog siromaštva i opće bijede proizlazi letargija. Ali moja reakcija nije očaj nego aktivizam. Ja nikada neću prihvatiti tišinu i nema šanse da ću si ikada dopustiti biti drugotna, u kakvom god društvu živjela.“

Sve što mogu dodati je – smrt tišini, sloboda ženama!

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 20-01-2017 @ 11:00