Ivana Sajko: Zanima me ljubav u prekarnim okolnostima

Preporučeno Foto: geopho.com Foto: geopho.com

Šest godina nakon svog posljednjeg romana Povijest moje obitelji od 1941. do 1990, i nakon, Ivana Sajko, nedavno je predstavila svoju treću proznu knjigu, naslovljenu Ljubavni roman.

Dramska i prozna autorica, dramaturginja i redateljica, Sajko je ovim romanom taktički 'iznevjerila' svoj dosadašnji prozni furor scribendi, napisavši tekst koji je formalno 'uredniji' i manje hibridan od njezinih ranijih djela.

Priča u kojoj se nalaze žena, muškarac i dijete najmanje je ljubavni roman, a zašto je tome tako ispričala nam je sama autorica, u razgovoru vođenom jednog popodneva, onkraj zagrebačke subotnje vreve.

Može li se "Ljubavni roman" vidjeti kao roman o krizi i užasima braka/partnerstva/obitelji u post tranziciji i neoliberalnom kapitalizmu? Ljubav, ili bolje reći njeni materijalni aspekti, u ovom je romanu zadobila ulogu mučitelja/otmičara i tvoje likove drži prikovane za njihovu bezizglednu egzistenciju. Iz čega si počinjala pisati, iz koje temeljne ideje?

Nisam išla za time da kritiziram brak, jer to nije moja tema, nego da dovedem u pitanje opstojnost samog žanra koji se obično bavi oblikovanjem izvjesnih predodžba ljubavi koje ne stvaraju odnos prema socijalno-političkom kontekstu. Namjera mi je naprosto bila da priđem pitanju ljubavi, pitanjima njenih figura i dinamika, na što autentičniji način.

Krenula sam od općeg mjesta; obitelj pod pritiskom, tj., muškarac, žena i dijete u prekarnim okolnostima. Ne mislim da je obitelj izvorište ikakva užasa, jer svatko stvara vlastitu verziju obitelji, barem na ideološkom nivou, no ova tipična obitelj koju sam ja odabrala za nositelja romana na društvenoj je razini politički manipulirana. Nominalno se nalazi u središtu stranačkih, osobito desnih te crkvenih demagoških obrazaca, na nju se poziva kada treba mobilizirati javnost u bilo koju svrhu, no u konkretnim okolnostima, u pitanjima socijalnih prava, zdravstvene i stambene sigurnosti, mogućnosti školovanja, ta je obitelj zapravo ostavljena od svih.

Ono što se događa u ovoj obitelji ponajviše je reakcija na izvanredne životne okolnosti koje pritišću izvana, a na koje oni, što je zapravo temelj njihova poraza, ne mogu odgovoriti na adekvatan aktivan način budući da su zauzeti pukim preživljavanjem. To je stanje dvostruke izolacije. Ideja od koje sam krenula tražila je i sebi specifičnu formu. Nisam željela banalizirati jezik teksta niti romantikom niti erotikom, nisam htjela niti otvarati žanru tipične motive, nego sam pokušala pronaći perspektive i trenutke koji nisu potrošeni ljubavnom retorikom.

„Kriva su ta usrana država i Isus. Oni su ih zajebali u startu.“, kaže žena u romanu. Kako ostvariti suživot s religijom i pseudo sekularnom državom u našem društvu?

To je teško pitanje, jer religija sama po sebi, u svojoj filozofskoj osnovi, nije ništa negativno, dapače, ona zagovara solidarnost, ljubav i duhovnost. Ono što je razorno jesu njeni konzervativni ili fundamentalistički oblici koji vode isključivosti i mržnji prema drugom.

Pretpostavljam da se s religijom živi na način da je se ne simplificira, posebno danas kad postoji tendencija prema islamofobiji, prema generaliziranju svih muslimana kao terorista i svih islamskih zemalja kao radikalnih rušitelja ljudskih prava. To nije tako, nemoguće je uspoređivati sekularnu Tursku i vehabističku Saudijsku Arabiju, no skloni smo pojednostavljivati problem religije, svoditi je na instituciju crkve, njene političke interese i unutarnje skandale. No religija je mnogo više od toga, jer naše kulturno nasljeđe i politički temelji počivaju na višestoljetnim pregovorima s religijom.

U tekstovima često koristim kršćanske motive naprosto zato jer me religija fascinira, jer funkcionira i kao povijest, i kao mit, i kao arhetip, i kao politička činjenica, i kao tabu, i kao točka provokacije. Ujedno pretpostavljam da time pokušavam razriješiti i vlastiti odnos prema zahtjevu vjere koji religija podrazumijeva, prema tom specifičnom obliku nade što je u sebi nosi religiozan čovjek, a koja ga okreće zajedništvu i budućnosti. To je čisti socijalni zahtjev. Bitno je vjerovati. To je razlog, primjerice, zašto se Ljubavni roman i završava nadom, koja koliko god bila iracionalna, ipak inspirira neku novu socijalnu misao.



"Rose is a rose is a rose is a rose"

Gotovo sva tvoja djela prokrvljena su određenim društvenim angažmanom.  Tako je i s Ljubavnim romanom, knjigom koja pokazuje odnose ovog para na društvenim, ali i intimnim razinama. Je li njihov neprijatelj neoliberalni kapitalizam, je li on onaj zbog kojega oni jedno drugome postaju neprijatelji te njihova intima biva svedena na borbu za golu egzistenciju?

Ponavljati termin "neoliberalni kapitalizam", barem je tako u književnosti, ne proizvodi nikakvu konkretnu sliku niti spoznaju, jer je gotovo sveobuhvatan. Taj termin uključuje niz anomalija što ne mijenjaju samo karakter i smisao socijalne države, njen odnos prema građanima, prema resursima, prema zajedničkim i samoodrživim ciljevima, nego mijenjaju samu duhovnost prostora, mijenjaju dinamiku među ljudima, ako ne i ljude same, mijenjaju princip solidarnosti koji, mada duboko utkan u same temelje našeg preživljavanja kao kolektiva, biva zamijenjen principom poduzetništva koji je u potpunosti individualan, autističan i zainteresiran jedino za vlastitu dobit.

Kad predstavljam svijet u svojim tekstovima, ja govorim o upravo takvom svijetu, o situacijama i slučajevima na koje taj svijet djeluje direktno razotkrivajući koliko je u osnovi monstruozan, i ne kažem to radi retoričke upečatljivosti, nego zato što je uistinu monstruozno, iščašeno i nehumano podržavati jedno ovakvo društvu koje sadržaj našeg života čini toliko banalnim, koje nam oduzima i smisao i budućnost, te nas sve skupa prisiljava da robujemo fiktivnom gomilanju kapitala koji nam nije potreban i koji nikada neće vlastitu vrijednost uložiti u zajedničku korist.

Naravno, u romanu ne mogu docirati i ne mogu govoriti ovako općenito, već moram pronaći detalj koji svjedoči široj slici. To su, u slučaju ovog romana, bili nezaposleni žena i muškarac s djetetom u iznajmljenom stanu kojeg više ne mogu plaćati, zatočeni u toj mizernoj svakodnevnoj temi koja više nikog ne uznemirava, a kojoj sam naprosto pokušala povratiti tragediju koja joj i pripada.

Žena i muškarac u "Ljubavnom romanu“ dotiču se u svojim unutarnjim solilokvijima i monolozima tema pisanja, kazališta (protagonistica je bivša glumica koja preživljava od povremenih poslova koji je ispunjavaju gađenjem i malodušnošću). Umjetnost, (na trenutke i teatar), riječi i pisanje tvojim likovima ne donose izlaz iz pozicija u kojima se nalaze…

Pisanje ne spašava. Kazalište ne spašava. Umjetnost ne spašava, ali ono što umjetnost može činiti jest simulirati pozicije iz kojih obično nije moguće govoriti. Pozicije manjine, pozicije potlačenih, pozicije ušutkanih. I zato je bitna, jer je odraz iskustva koje svjedoči o nepripadanju. Naravno, ciljam na umjetnost koja pripovijeda izvan obrazaca, koja razmiče i političke i estetske granice te koristi svoj medij kao prostor prkosa koji je u stanju oblikovati stvarnost kakvu možda u svakodnevici ne uočavamo, ali samo zato što smo skloni povjerovati u pojednostavljene istine i slike kojima nas okružuju, a koje su uvelike manipulirane. Nisam u stanju definirati nikakav izlaz, kao što nisam u stanju pružiti niti neku bitnu i krucijalno drugačiju političku kritiku, no ono što možda jesam u stanju je detektirati granice na kojima naša težnja da ostvarimo svoja ljudska i građanska prava nailazi na zid.

U "Ljubavnom romanu“ nema klasičnog upravnog govora. Može li se to nazvati 'strategijom' i što je takav postupak donio tekstu?

Ovo nije roman razgovora, nego iscrpljujućih argumentacija tipičnih za svađe, salvi riječi što ne mogu zatvoriti rečenicu jer su zatvorene u spiralu jednog anksioznog nekontroliranog stanja. Rijetko sam pisala klasične dijaloge, čak i u dramama, jer sam time osjećala  da gubim direktan odnos s čitateljem, to jest, publikom. Nikad mi nije bio pretjerano zanimljiv način na koji su se igrale dijaloške scene u kazalištu, usmjerenjem glumaca jedno na drugo i stavljanja publike u ulogu onih koji prisluškuju. Bilo mi je konvencionalno i dosadno. I mada me trenutno kopka želja da napišem dijalošku dramu, u slučaju ovog romana dijalog mi se činio kao prvoloptaška opcija.

Prvo poglavlje otvara se dugačkom rečenicom koja započinje: "Riječi, riječi, riječi, zaderao se iz sveg glasa prvo što mu je palo na pamet kad se uspio ubaciti među njene zadihane rečenice...", nakon takvog uvoda potpuno je jasno da struktura teksta treba slijediti svoju temu, a ta je da je spremnost za razgovor izgubljena.

U jednom trenutku protagonistica se sjeća svog nekadašnjeg angažmana u kazalištu i kaže „..i pritom nisu ni skrivali da je riječ o cirkusu, da se ne bave umjetnošću, nego egzaktnim odnosima vrijednosti; koliko se publike može dobiti po predstavi, koliko se para može dobiti po glumcu. Ili majmunu..“.  Je li većina domaće, ali i inozemne kazališne produkcije koncentrirana na profit?

Mislim da je taj dio romana u neku ruku i moj mali obračun s kulturom kao uslužnom djelatnosti koja u modelu vlastita financiranja, to jest, sponzoriranja, pronalazi ujedno i argument za vlastitu poslušnost, pa čak i oportunizam. Umjetnost, kao i sve ostalo, ovisi o novcu i o pregovorima s onima koji je tim novcem opskrbljuju, a koji, barem kad je riječ o europskim modelima financiranja, bitno uvjetuju teme i birokratiziraju procese umjetničke proizvodnje. S druge strane, umjetnost, a posebice književnost i kazalište, koji su već radi jezika u kojemu nastaju jače povezani s predznakom nacionalnog od, recimo, glazbe ili vizualne umjetnosti, vrlo lako mogu postati žrtvom izvjesnog identiteta kojeg bi kultura htjela prezentirati i kojeg ima volje financirati. Hoću reći da umjetnička proizvodnja ne pregovara samo s imperativom zarade, nego i s imperativom podobne konstrukcije kolektivnog identiteta, iako bi zdravo društvo trebalo nadići fiksaciju identiteta te ostaviti otvorenu mogućnost da se propituje, korigira i mijenja.



"Jalova"

Već si ranije kazala kako tijekom rada na ovom tekstu nisi radila istraživanja kakva su ranije bila dijelom tvog spisateljskog procesa.

Sklona sam mijenjati načine rada jer tako otkrivam neke nove mogućnosti teksta, kao i neke vlastite potencijale. Ne mogu prenositi strukturu, kao što ne mogu prenositi niti vrstu radnog treninga iz jednog teksta u drugi. Pritom ne tvrdim da je svaka promjena ona koja ide na bolje, no meni su promjena i razvoj smisao pisanja jer mi daju osjećaj da putujem kroz jezik. A jezik je pak neizmjeran, jer ne komunicira samo značenjima, nego i sasvim apstraktnim slikama, pa i glazbenim elementima poput ritma, ponavljanja ili utrajavanja.

Rad s različitim pisanim materijalima i dokumentima, kakav sam često radila, ujedno je i rad s kontekstima, budući da svaki preuzeti tekstualni fragment dovodi sa sobom i svoje referentno polje, koje s nekim drugim referentnim poljem može uzrokovati izvjesnu napetost. Nije, primjerice, isto kad za određeni povijesni događaj koristimo materijale iz knjiga, novinske članke ili pak izjave preuzete iz vlastitih intervjua, jer su to različiti tekstualni oblici, ne samo u registrima, nego i u autentičnosti. Za Ljubavni roman nisam htjela širiti fiktivno određen prostor. Između ostalog i radi toga da sačuvam doživljaj skučenosti, klaustrofobije. Ali i da se koncentriram na vrlo usku temu: krizu dvoje ljudi. Intimnu i ekonomsku.

Što je ovom romanu stajalo na putu, što ga je usporavalo, s čim si se najviše borila?

Moja borba prilikom pisanja najčešće je vezana uz sažimanja i povezivanja tekstualnih elemenata na načine kojima mogu dalje generirati tekst u nekom možda neočekivanom pravcu. To je ono što me uzbuđuje, no za to obično trebam više vremena. Posebno u ovom romanu gdje sam inzistirala na vrlo dugim rečenicama unutar kojih bi se ponekad dogodila cijela priča, uvod, zaokret i rasplet. Za mene je taj cijeli roman bio vrsta socijalne poeme. Htjela sam da se čita u jednom dahu, i zato sam morala biti izuzetno precizna, ekonomična i stilski dosljedna.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 04-12-2015 @ 10:30