Aleksi – film koji deprimira svojom apolitičnošću

Preporučeno Aleksi – film koji deprimira svojom apolitičnošću

Nakon nekoliko zapaženih kratkometražnih igranih filmova, svoj prvi cjelovečernji igrani film Aleksi snimila je redateljica Barbara Vekarić. Premijerno prikazan na ovogodišnjem Pula film festivalu, odvrtio se i na Motovunu, a vjerujemo da mu uskoro predstoji i prikazivanje u domaćim kinima. 

 

Zgodna djevojka Aleksi (Tihana Lazović) dolazi u malo mjesto u dalmatinskoj provinciji u kojemu je odrasla i u kojem joj žive roditelji. Ona je fotografkinja, umjetnica koja mašta o poslu i životu u Berlinu. Na samom početku filma Aleksi zatječemo u iščekivanju e-maila kojim bi trebala dobiti potvrdu stažiranja u Berlinu.  Tim poslom i odlaskom u veliki grad glavna junakinja želi ispuniti svoj važan životni cilj i potvrditi svoju zrelost, no njezini roditelji, imućni vlasnici obiteljske vinarije priželjkuju da kćer jedinica nastavi godinama razvijani, uspješni posao s proizvodnjom i prodajom vina.

Aleksi nije ono što što pr ovog filma nadaje: generacijski film o milenijalcima, mladim ljudima koji se nalaze na pragu svojih tridesetih, a još nisu stekli egzistencijalnu i ekonomsku neovisnost. Točnije bi bilo reći da je riječ o filmu koji pripovijeda životni scenarij malobrojne skupine privilegiranih milenijalaca čiji roditelji imaju mogućnosti financirati njihove hirove i traženja. Doista, koliki broj mladih u Hrvatskoj ima „sreću“ da potječe iz bogate, imućne obitelji koja posjeduje vilu u prvom redu do mora i vlastitu uhodanu vinariju? Može li se, dakle, ova filmska priča svoditi pod nazivnik univerzalnosti iskustva, dok istovremeno njezini tvorci nisu svjesni temeljnih nejednakosti i socijalne bijede koja dominira u društvu, te činjenice da samo jako malen dio dvadesetineštogodišnjaka ima ovakvo iskustvo dolaska do zrelosti?

No, ako je redateljica Vekarić u ičemu uspjela - to je stvaranje najiritantnije filmske protagonistice u novijem hrvatskom filmu! Aleksi do u tančine odgovara najčešćim stereotipima o milenijalacima: razmažena je, samoživa, samouvjerena, pomalo neurotična... Ono što odmatanjem priče upada u oči je razvoj Aleksinog filmskog lika. U potrazi za osobnom realizacijom ona je fokusirana isključivo na odnos s muškarcima: mladim muzičarem Goranom (Goran Marković), američkim turistom Christianom (Jason Mann) i starijim ženskarošom Tonijem (Sebastian Cavazza).  Tri muška lika s kojima Aleksi ulazi u kratkotrajne odnose simboliziraju životna scenarija i mogućnosti koje se nalaze pred njom: ako odabere Gorana čeka je možda ispunjen, ali ugodan i komforan (za nju dosadan) život u provinciji, Amer Christian simbolizira izazove života izvan sigurnog obiteljskog kruga, a Toni uzbuđenje i izlazak iz okvira dopuštenog i moralnog.  Aleksi uspostavlja odnose sa svom trojicom i tako iskušava svoje granice, propitkuje vlastite osjećaje i strasti.

Goran je tipski primjer jednog od onih šarmantnih muzičara seksista  s kojima često polemiziramo na društvenim mrežama. Da njegov fiktivni bend "Goran i sateliti" doista postoji, na domaćoj nezavisnoj sceni bio bi ismijan kao hipsterski pop rock. Goran u jednom trenutku kaže da su „ženske ruke pune preciznije u rezanju pršuta“, u drugoj sceni pita Aleksi s koliko je muškaraca  spavala. Kada shvati da Aleksi ne želi ozbiljnu vezu s njim, Goran se duri poput dječačića kojemu su oteli igračku, šutira boce po cesti i ljutito se unosi u lice Aleksi. U svemu tome ne bi bilo problema kada redateljica i scenaristica ne bi Gorana portretirala kao simpatičnog i pozitivnog dečka i kada ne bi pristajala promatrati ove svakodnevne seksizme kao nešto uobičajeno i prihvatljivo.

Aleksine roditelje glume Neda Arnerić i Aljoša Vučković. I oni su dio stereotipne slagalice karaktera u ovom filmu: majka je stroga, stalno zvoca i drži sva „četiri kantuna kuće“, otac je šarmantni, bogati mekušac koji brani svoju kći mezimicu, a najveća strast mu je njegova kolekcija prepariranih muflona.  

Za razliku od lika Marijane iz filma „Ne gledaj mi u pijat“ Vekarićkine vršnjakinje i kolegice Hane Jušić koja se kao filmski karakter razvija kroz rad i skrb za obitelj, Aleksi živi u balonu od lagodne bezbrižnost, zaštićena i lišena odgovornosti.

Posrijedi su dva posve različita scenaristička tretmana, dijametralno suprotna društvena atmosfera i psihologijska razrada. Svojim debitantskim filmom Vekarić je pokazala da ne razumije onaj segment društvene stvarnosti o kojemu je kanila snimiti film.  S likom Aleksi kojeg je osmislila teško može empatizirati itko izvan relativno uskog kruga ljudi iz kreativne industrije i više srednje klase. I to je centralni problem ovog filma, za sve ostalo nekako bismo joj mogli progledati kroz prste.  Zanatski, kada je riječ o kameri i montaži, Aleksi je solidan uradak.

Ono što posebno iritira u redateljskom tretmanu Aleksi je seksualiziranost njene pojave. Kako bi u priču unijela erotiku Vekarić svoju protagonisticu stalno tjera da jede. U redu, shvatili smo, Aleksi je nervozna, pogubljena, no kompulzivno jedenje u svakom drugom kadru pretjerano je i karikaturalno. Aleksi tako guta sve što joj dođe pod ruku: jaja, grožđe, krafne, pizze, pršut, jagode – i pritom zavodi. Kada ne jede,  Aleksi uokolo fotografira svojim analognim fotićem i čini to uz neizbježnu pozu.

kadar iz filma "Aleksi"

Glumačkoj postavi nema se što prigovoriti, profesionalno su utjelovili napisane uloge.  Aleksi kao i mnogi drugi domaći igrani filmovi pati od pojavljivanja nekolicine istih (prokušanih) glumačkih lica koji se posljednjih nekoliko godina pojavljuju u domaćem filmu. Ne znam po koji put gledamo Sebastiana Cavazzu kako šmrče kokain i pitamo se zbog čega ga njegova muževna figura i sijedi zalisci kvalificiraju za uloge zavodnika i playboya. Natašu Janjić sve češće u domaćem filmu vidimo kao histeričnu, nesretnu i iscrpljenu majku, a za to nije iznimka ni ovaj film.

Bode u oči i cijeli niz detalja čija je funkcija da film učine lijepim za oko: interijer kući obitelji Bergando je uređen po zadnjoj modi, posteljina, jastuci, namještaj, vrt, terasa, odjeća protagonista – sve to izgleda nerealno profinjeno i skupo. Premda smo od strane scenaristice upoznati s činjenicom da je riječ o poluotoku Pelješcu i otočnoj sredini, Vekarić i njezin tim „šminkaju“ i eksterijere kao da je njihova zadaća da lokalnu sredinu pokažu estetski što prihvatljivijom i poželjnijom stranim investitorima i turistima.  Loša karika je i dramaturgija radnje koja se predvidljivo razvija i ulančava, a od dosade nas kratkoročno uspijevaju spasiti solidno uklopljeni glazbeni brojevi.

Dio mainstream kritike film povukao je preuzetne paralele Aleksi s francuskim eskapističkim artom, no mi osim već spomenute uloge hrane, vina, digitalne fotografije i interijera ne vidimo dublje razloge za takvu usporedbu. No, kao i toliko puta do sada, nije sve onako kako se na površini čini da jeste. Ako je „Ne gledaj mi u pijat“ bio turoban film koji umjetničkim rezultatom vraća osmijeh na lice filmofila, onda je „Aleksi“ naizgled vedar i neopterećujuć film koji deprimira svojom apolitičnošću i slijepilom na društvenu nepravdu. 

Zadnja izmjena: 08-08-2018 @ 15:59