Alida Bremer: Ovu nagradu doživljavam kao priznanje za strpljivost, upornost i predanost

Preporučeno Alida Bremer: Ovu nagradu doživljavam kao priznanje za strpljivost, upornost i predanost

Spisateljica i dramaturginja Ivana Sajko i prevoditeljica Alida Bremer dobitnice su njemačke nagrade Internationaler Literaturpreis za najbolju prevedenu suvremenu književnost. Ova značajna nagrada dodijeljena im je za knjigu Liebesroman  (Ljubavni roman), prvotno objavljenu u Hrvatskoj prije tri godine.

 

Bremer je najagilnija domaća prevoditeljica, ali i promotorica hrvatske i regionalne književnosti na njemačkom govornom području. U razgovoru koji slijedi razgovarali smo o nagradi koje su dobile ona i Sajko, dugogodišnjem prijateljstvu i književnom partnerstvu koje ih veže, ali i o njenom dosadašnjem radu na promociji hrvatske književnosti.

Zbog čega je vama važna nagrada koju ste vi i Ivana dobile jučer? 

Upravo mi se preko Whatsappa javila Marica Bodrožić, ona je izvrsna njemačka autorica hrvatskog porijekla, i napisala mi je da mi čestita na nagradi „koja ti je već odavno trebala biti dodijeljena“. Ona pri tom misli na moje dugogodišnje zalaganje oko promicanja hrvatskih pisaca, hrvatske književnosti, tema iz Hrvatske i iz cijele Jugoistočne Europe na njemačkom govornom području, a koje uistinu nije uvijek bilo jednostavno. Insajderi poput Marice znaju kako stvari stoje i ja sam joj zahvalna na ovim lijepim riječima. I ja ovu nagradu tako doživljavam - kao priznanje za strpljivost, upornost i predanost. Naime, ja prevodim Ivanu Sajku već 17 godina - prevela sam gotovo sve njene kazališne komade, puno eseja, dva romana, jednu teorijsku knjigu - i ova nagrada nas je obje učinila vidljivima u cijeloj Njemačkoj. Prevela sam i puno drugih autora, uredila sam razne antologije, serije knjiga, časopise, priloge novinama, organizirala sam velik broj književnih događanja na kojima su se hrvatski pisci i pisci iz drugih krajeva Jugoistočne Europe predstavljali, puno toga je ostajalo neprimijećeno, od puno sam formata u međuvremenu odustala, jedino od čega nikad ne bih odustala su neki od mojih omiljenih pisaca, a Ivana je sasvim sigurno jedna od njih. I sad odjednom svi vodeći, ali i manji, njemački mediji donose vijest o našoj nagradi i govore između ostalog o mom dosadašnjem radu na promicanju hrvatske književnosti. 

U čemu je značaj nagrade Internationaler Literaturpreis na međunarodnom književnom polju?

Nagradu dodjeljuje ugledna institucija, žiri se sastoji od vrlo važnih ljudi iz književnog života Njemačke, nagrada je visoko dotiranja, a jedina je takva u cijeloj Njemačkoj: Dodjeljuje se samo za stranu književnost i odlučujuća je pri izboru sinergija originala i prijevoda. Ovo je prvi put da neki hrvatski pisac ili spisateljica dobije ne samo ovu nagradu nego uopće ovako visoko dotiranu njemačku nagradu, možda spada i u najveće nagrade uopće koje je nekad dobio pisac ili spisateljica iz Hrvatske. Pri tom je posebnost u tome što je i drugi dio nagrade - onaj za prijevod, jer ova nagrada se dodjeljuje upravo za obje strane medalje, koje čine prevedenu knjigu, dakle i za originalni tekst i za prijevod - dodijeljen osobi hrvatskog porijekla, naime meni, jer ja doduše živim već duže u Njemačkoj nego što sam ikad živjela u Hrvatskoj, ali ipak nisam rođena Njemica i njemački nije moj materinski jezik. 

U koje doba seže Vaše i Ivanino poznanstvo? Tko vas je spojio i kako ste počele raditi?

Sredinom 2001, dakle prije 17 godina, dobila sam upit iz jedne njemačke agencije koja zastupa kazališne autore, da li bih prevela dva kazališna komada jedne mlade hrvatske autorice - Ivane Sajko. Pročitala sam ih, svidjeli su mi se, prevela sam ih, urednici su se prijevodi svidjeli, ali na tome bi sve možda i završilo, da me Edo Popović već ranije nije upoznao s Brankom Čegecom, pjesnikom, urednikom, nakladnikom s velikim znanjem i literarnim ukusom, a koji me na jednoj promociji Ede Popovića, čije sam knjige u međuvremenu također gotovo sve prevela na njemački jezik (kao i Ivanine) upoznao s Ivanom Sajko. On mi je dao sve što je do tad objavio od ove autorice, a i nastavio mi je slati njezine knjige, koje je uporno i s velikom ljubavlju objavljivao, iako nisu nailazile na odjek na kakav su morale naići. Ivana Sajko naime nije mainstream-autorica, a ni Branko Čegec ne objavljuje mainstream literaturu. 

Te sam godine bila selektorica programa na Sajmu knjiga u Puli i pozvala sam u taj program Ivanu Sajko da premijerno izvede svoju dramu Žena-bomba, koja je u međuvremenu doživjela svjetski uspjeh. Njezin nastup nije pretjerano zamijećen, iako je bio senzacionalan. Sve se to polako razvijalo, a ono kako Ivana piše se jednostavno ne mora svidjeti na prvu loptu. Meni se sviđalo uvijek i odmah, ali znam da je na neki način ona ostajala po strani glavnih tokova hrvatske književnosti, no u inozemstvu je bila sve više primjećivana.

I ovu sam dramu prevela na njemački, ali drame se prevode za agenciju samo kao rukopisi po kojima se igraju, a ne objavljuju se obavezno kao knjige. To se izmijenilo kad sam 2008. godine radila program „Hrvatska kao zemlja-gost na Sajmu knjiga u Leipzigu“. Tad sam naime veliki dio odobrenog budžeta uložila u potpore za tiskanje knjiga, tako da je tad prvi put zahvaljujući toj potpori objavljena i trilogija drama Ivane Sajko kao knjiga, prijevodi su bili već odavno urađeni, ali kad je iz projekta uložena jedna u stvari smiješno mala svota za troškove tiskanja, onda je knjiga postala moguća, a poslije toga je ova agencija i bez potpore izdala sljedeću trilogiju. Na taj način sam iz ovog programa potpomogla izlaženju velikog broja knjiga - na osobnu štetu, jer taj novac je u budžetu bolno nedostajao za plaćanje suradnika, tako da smo nekoliko ljudi i ja odradili posao za barem još deset ljudi, koji su bili potrebni u normalnim uvjetima za sprovođenje takvog projekta. Ali što su već normalni uvjeti za akciju takvog tipa… No za neke od pisaca koji imaju objavljene prijevode na njemačkom i koji su čak i nastavili objavljivati kao i Ivana Sajko, ovaj projekt je bio od odlučujućeg značaja upravo zbog objavljenih knjiga.

Sve ostalo je povijest… Jer sam nastavila prevoditi sa sve više uspjeha i drame Ivane Sajko, koje su se igrale i bivale odlično prihvaćene, i njezine druge tekstove, od bloga za festival „Štajerska jesen“ preko njezine teorijske studije „Prema ludilu (i revoluciji)“ do romana „Rio Bar“ i do „Ljubavnog romana“. 

Kada je riječ o promoterskim, prevodilačkim i spisateljskim angažmanima, čime se bavite u posljednje vrijeme?

Završavam svoj drugi roman s kojim sam prošle godine bila nominirana za Alfred-Döblin nagradu koja se dodjeljuje za neobjavljene rukopise. Prevodim roman Ede Popovića Mjesečev meridijan. Prevodim izbor hrvatske poezije za jednu njemačku antologiju svjetske poezije, a izbor je napravio njemački pjesnik Jan Wagner. Počela sam prevoditi novu zbirku Marka Pogačara Zemlja Zemlja i rado bih je prevela do kraja. Spremam se za Ljetnu školu prevođenja na otoku Premudi, na kojoj već petu godinu za redom predajem studentima iz Austrije; rezultate našeg rada objavljuje časopis HDP-a „Relations“, tamo izlaze ulomci iz najnovijih knjiga različitih hrvatskih autora u njemačkom prijevodu koje pak urade moji studenti tijekom boravka na Premudi, moram reći da se radi o izvrsnim tekstovima i izvrsnim prijevodima i zahvalna sam uredniku časopisa Romanu Simiću što je omogućio ovu suradnju. 

Zadnja izmjena: 14-06-2018 @ 09:53