Šezdeset i devet godina sa sjenom: Život kao vrhunska literatura

Preporučeno Šezdeset i devet godina sa sjenom: Život kao vrhunska literatura

Bio je siječanj 2010. godine i vratila sam se s plodonosne istraživačke stipendije u Berlinu, puna dojmova i pročitane literature, zadovoljna što sam suzila temu doktorata. Proučavat ću dnevnike kao književnost, objavljene dnevnike, i to dnevnike njemačkih književnica, profesionalnih autorica i intelektualki. U tom sam siječnju 2010. upoznala Mariju, koju je zanimalo isto, ali posve suprotno: dnevnici kao i mene, ali neobjavljeni i neuređeni, intelektualki, da, ali ne jezično i kulturno udaljenih, već onih naših, ovdje i sada. I što je najvažnije, ona je iz dnevničkih zapisa htjela čitati njihov život, a ne, poput mene, postulirati da je pisanje o životu literatura.

Osam godina, dva doktorata i dvije objavljene knjige o ženskim dnevnicima poslije, na stolu preda mnom je ukoričeni izbor iz dnevnika Divne Zečević, koji je Marija Ott Franolić izabrala kao okosnicu svoga rada dugog gotovo desetljeće, i koji je kroz mnogobrojne diskusije o ženskim dnevnicima i životima i mene pratio, u životu i u radu – razmrvljen, fragmentaran, i sad napokon cjelovit. Ali samo zato što je zaokružen lijepim ljubičastim koricama.

Ljepota dnevnika kao žanra je što ne postavlja imperativ cjeline, dapače, računa s njezinim izostankom. Možete ga čitati minutu po minutu, sat po sat, dan po dan, kao što i živite. Netom prije nego odete po djecu u vrtić. S nogu za štednjakom, dok dinstate luk. U autu pred kućom dok s posla ne zakoračite u popodnevne i večernje rituale. U kupaonici, dok curi voda navodnog tuširanja. Kod frizera, umjesto Glorstoriellapolitana. Kad imate goste pa se ispričate na trenutak - da skuhate kavu, donesete kolač, obavite kratak telefonski razgovor, izaberite omiljeni izgovor.

O životu i radu Divne Zečević postoji natuknica u enciklopediji: kompromisna i neemotivna, neproblematična i nepolemična – sve to kakve već enciklopedijske natuknice jesu, i sve kakva ta pjesnikinja, znanstvenica i folkloristica nije bila. Tamo nema rečenice koju je sama isticala u svim svojim biografijama: „Godinama vodi osobni dnevnik opsega oko šest tisuća rukom ispisanih stranica formata A-4.“ Stranice svoga dnevnika Divna Zečević ispisivala je rukom, u kontinuitetu od 1961. do 2000., a nakon toga još šest preostalih godina života, sporadično, jer ju je sve progresivnije izjedala teška bolest. Ostavila je, kako priređivačica u predgovoru kaže, 6288 stranica u manjim rokovnicima, bilježnicama raznih formata, na arcima knjigovodstvenog papira koje je sama uvezivala, u bloku i u 29 crvenih tvrdo ukoričenih bilježnica. I u izboru iz dnevnika tih je više od 6000 stranica svedeno na nešto više od 600.

Život kao voda hlapi. Izbor iz dnevnika Divne Zečević (Disput, 2017.) jedinstvena je knjiga u našem bibliopejzažu, kao što je njegova autorica  jedinstvena pojava na hrvatskoj književnoj sceni. Sve autoričine dvojnosti, zdvojnosti i nemiri slijevale su se, brutalne i beskompromisno iskrene, u dnevnik koji je njezino najveće i najopsežnije, cjeloživotno djelo. Književno djelo.

O ČEMU GOVORIMO KADA GOVORIMO O IZBORU?

Jer, dnevnik je po svojoj motivaciji i formatu teško smjestiv u tradicionalne žanrovske okvire. Legitimirao se oduvijek izvan sebe samoga, ovisno o tome tko ga je pisao. Niz kraćih ili duljih zapisa koji počinju danom i datumom pisanja, međusobno labavo povezanih, bilo je lakše legitimirati kao književnost ako ih je pisao književnik – i muški rod tu ne upotrebljavam slučajno. Teoretičari nikad ne osjećaju potrebu naglašavati neliterarnost – a posebno ne osporavati literarnost – dnevnicima Maxa Frischa, Franza Kafke, čak i Thomasa Manna. Ali zato su dnevnici Virginije Woolf dobili status književnosti tek ulaskom same autorice u književni kanon – i to su se nekako više provukli, uz ostalu, žanrovski utegnutiju prozu koju je napisala. Dnevnik kako ga je Divna Zečević zamislila i realizirala nedvojbeno spada u sferu literarnoga. Njegovu je literarnost, u konačnici, višeslojno i znanstveno argumentirala sama autorica u monografiji koja se bavi dnevnikom Dragojle Jarnević kao književnim tekstom, ali i kroz strukturiranost i ozbiljnost kojom je pisanju svoga dnevnika pristupala.

Važno je znati da kod dnevnika koji su objavljeni uvijek govorimo o izboru, i to na barem dvije razine. Prvi je izbor napravila sama autorica, kad je pisala svoje dnevničke zapise. Kako? Pa život se odvija simultano, a jezik je konsekutivan. I najprije moramo proživjeti da bismo mogli zapisati, a onda kad proživimo, iz te simultanosti života odabiremo što ćemo ispisati na papir. Dnevnički zapisi i kao žanr preferiraju negativnu selekciju – kad je dobro, živi se, umjesto da se piše. Kad je čovjek sretan u ljubavi nema potrebe da piše - i zato ja o njoj ne govorim. (18. 2. 1961.)

Kao drugi korak prijelaza u sferu literarnoga vidim izbor zapisa koji su objavljeni među ljubičastim koricama. Stupanj fikcionalizacije objavljenih dnevnika u startu je veći od onoga kod manuskripta jer svaki rad treće strane na tekstu taj tekst udaljava od života, pojednostavljeno rečeno. Odgovornost priređivača kod objavljenih dnevnika je velika jer oni odlučuju što ide van, a što ostaje, oblikujući tako recepciju svima onima koji nisu imali uvida u originalni tekst. Marija Ott Franolić legitimirala se kao kompetentna priređivačica – najprije doktoratom, a onda i svojom autorskom knjigom Dnevnik ustremljen nedostižnom (Disput, 2016), studijom koja se temeljila na tada još neobjavljenom dnevniku Divne Zečević. Bilo joj je važno, kaže, da ne iznevjeri autoricu, a to je značilo da ne zanemari emotivne zapise koji odražavaju subjektivnu i introspektivnu prirodu dnevnika. I bilo joj je važno da oslika karakter Divne Zečević – znanstvenice, spisateljice, intelektualke, ali i kompleksne ličnosti bespoštedno britkog jezika.

OSOBNI IZBOR

Za sve one koji u književnosti traže refleksije sebe i svog života, dnevnici nude jako puno. Divna Zečević bila je dovoljno kompleksna i slojevita autorska osobnost da učini ovaj dnevnik zanimljivim širokom krugu čitatelja i čitateljica, jer pisala je podjednako angažirano i o svojim intimnim previranjima i o društvenim i političkim događanjima. Slojevi teksta slagali su se cijeli jedan život - za življenje kratak, za pisanje dug – i svatko se može prepoznati u barem jednom od njih.

Preferirani sloj i fokus moga čitanja jest Divna Zečević kao intelektualka i autorica, i njezin suodnos s Divnom Zečević kao suprugom i majkom. I mada nas dijeli pola stoljeća, jednako kao što je dijelilo nju i Dragojlu Jarnević, zapanjuje kontinuitet ženskih priča, i prebrojni su momenti prepoznavanja. Svi motivski sklopovi koji se odnose na ovu veliku temu sažimljivi su citatom poput ovoga: Žene žive svoje odvojene živote i misle, svaka za sebe, da im je sudbina iznimna, a kad ono - to je opća sudbina o kojoj se individualno šuti! (11.11.1991.). I kad pomislite da je bolno i direktno to kako Divna piše i misli, uskoro uvidite da je blago i diskretno, u usporedbi s citatom na sličnu temu, gdje neuvijeno kaže: Žene su osamljena marva koja sama sebe hrani i odijeva i ubija. Žene same sebe uništavaju i nadomještaju novim ženama koje će same sebe uništavati. Čista proizvodnja. (2.11.1986.)

Stalnost velikih tema iz svakodnevice najbolje se dade iščitati iz dnevnika koje su pisale žene. Niz je to krupnih trivijalnosti od kojih se sastoje pojedinačni dani, tjedni, mjeseci, godine. Virginija Woolf je u svoj dnevnik pisala kako kuha juhu, a Divna Zečević, osim što dinsta luk, ima duge i kontinuirane tirade o nepodnošljivom kućnom dirinčenju (9.9.1992.) i praznoj besmislenosti kućnog robovanja i idiotskog ponavljanja istih poslova i kretnji (2.1.1986.). Užasava se svega što ometa intelektualni rad, svega što staje na put čitanju, pisanju, rovanju po papirima (16.1.1963.). Čak i odmor joj je stran i zazoran jer izaziva blaženo tupilo – koje pak uništava svaku vrstu intelektualne aktivnosti i spisateljske produktivnost. Uvijek sam radila i žurila da radim, sve je bilo suvišno što nije bio rad (16.2.1992.), kaže - a onda je opet  dvojna, zdvojna i nemirna kakva je bila – očajava nad znanstvenim radom jer ne piše vlastite autorske uratke - a sve bi studije, često je pisala, bila žrtvovala za samo jednu dobru rečenicu. I tu dobru rečenicu neumorno je tražila: trajno nesređena, u životu, prema vlastitim riječima, ali sa stalnom opsesivnom željom da sredi svoj tekst.

OPSESIVNO PISANJE

Kao i svi dnevničari i dnevničarke u dugoj europskoj tradiciji iz koje je potekla, Divna Zečević piše o pisanju i u tekstu promišlja ulogu i funkciju svoga dnevnika. On je njezino „knjigovodstvo života“, „klecalo u crkvi“ i „dnevnik emigrantkinje“, osobe koja se samo doselila u život koji živi. Dnevnik joj je i jedino mjesto gdje može saznati da postoji, i njezina „prostirka za sanjarenje“. Potonja metafora čini mi se posebno moćnom – jer sve su rjeđa mjesta na koja bismo takvu prostirku htjeli i smjeli postaviti.

Ovaj je dnevnik po mnogočemu poseban, a ponajviše po tome što ga u današnje vrijeme više ne bi bilo moguće napisati. Energija, želja i koncentracija potrebne za koherentan tekst rasipaju se po raznim drugim platformama, a i motivacija za djelovanje sve rjeđe progovara iznutra ili se u zaglušnoj buci svijeta koji nas okružuje uopće više ne može razabrati. I utoliko ovi zapisi jesu dokument iz nekih prohujalih vremena, dokument iz kojega će se sigurno dugo izvlačiti stvarni ljudi i događaji, imena i mjesta, pikantne i gorke sintagme i rečenice. Postavljat će se pitanja što je Divna Zečević bila – dnevničarka ili znanstvenica, Srpkinja ili Hrvatica, dobra ili loša supruga, brižna ili sebična majka, i interpretacije će imati razna težišta, ovisno o onome tko ih piše i gdje ih objavljuje. Zapisi će se vaditi iz konteksta, ali to je kolateralni rizik dnevnika kao žanra. I recepcijski rizik svakog uređenog i objavljenog dnevnika.

I to je u redu, sve dok čitajući senzacionalističke tekstove i osamljene rečenice iz 6288 stranica  imamo na umu taj mali glas koji nam šapće: dnevnik je fikcija, dnevnik je literatura. I to ga na kraju krajeva drži na životu. I mada je izbor proizašao iz ideje da se dokumentira ženski život jedne doista posebne osobe, sad ovako ukoričen, opremljen, nazvan, on nadilazi svoju početnu ideju, kao što dobri tekstovi uvijek rade. Kao što to radi najbolja književnost.

Zadnja izmjena: 16-05-2018 @ 09:33