Sahar Mandour: Bavljenje novinarstvom pomoglo mi je u mojem sazrijevanju kao feministkinje

Libanonsko-egipatska spisateljica Sahar Mandour bila je jedna od gošći nedavno održane Booksine Revije malih književnosti. Ova libanonska spisateljica srednje generacije u svojim romanima hvata puls svakodnevnog života u postratnom Beirutu, odupirući se kao aktivistica i spisateljica nasilju i smrti kojom su okruženi narodi Srednjeg Istoka.

Za vrijeme razgovora za Vox Feminae Sahar nam se otkrila kao pristupačna, duhovita i lucidna sugovornica koja unatoč turobnom svakodnevnom okruženju Beiruta nalazi dovoljno motivacije za pisanje i djelovanje kroz feminističku i queer optiku.  Mandour je u svojoj prozi fokusirana na živote libanonskih žena srednje generacije.

Ulomak iz njezinog romana Mina objavljenog 2012. godine možete pročitati u antologijii suvremene književnosti Levanta Tvoj bol je lakši kad drugi o njemu pričaju, koju još uvijek možete nabaviti u klubu Booksa po cijeni od 30 kuna.

Što se u vašem spisateljskom životu promijenilo otkad su vam romani prevedeni na engleski jezik?

Ništa! Nisu svi moji romani prevedeni na engleski jezik. Riječ je samo o romanu 32 koji je prevela Nicole Fares, a objavljen je u njujorškoj izdavačkoj kući Syracuse University Press.  To je moj treći roman i preveden je nakon što sam već objavila svoj četvrti roman u Libanonu. Još uvijek živim u Bejrutu i nemam kontakte s ljudima koji su čitali i čitaju moj roman na engleskom jeziku. Jedina stvar koja se promijenila je što su moji prijatelji koji ne govore arapski konačno mogu čitati moj roman i dati mi feedback.  Moji romani povezani su sa stvarnošću u kojoj ja živim, svakodnevnim životom u Bejrutu.

Kazali ste kako vas zanimaju feministička i rodna pitanja. Na koji je način vaš rad u lokalnim novinama As-Safir utjecao na vaše uočavanje društvene nepravde i neravnopravnost žena u libanonskom društvu, ali na koncu i literarni rad?

Zapravo, ja jesam feministkinja u različitim praksama, bilo da je riječ o demonstracijama i direktnim akcijama, pisanju članaka i drugim oblicima feminističke borbe. Naime, u siječnju ove godine moje su novine prestale s izlaženjem, i ja sam tada sve svoje radove uzela čitati i razmišljati o njima. Zanimljivo mi je kako sam se s vremenom kretala s mjesta koje je potcjenjivalo patrijarhat i njegov utjecaj na živote žena i muškaraca do traženja prava i uočavanja da nije samo riječ o feminističkim pitanjima, već i o temeljnim ljudskim pravima, pitanjima strukturne pravde i nepravde. Trebalo mi je vremena da shvatim da pitanja ravnopravnosti spolova nisu komprimitrana samo zbog režima i vlasti, već i zbog patrijarhalnog ustroja društva. Primijetila sam kako se moj jezik počeo mijenjati kroz tih dvadeset godina pisanja novinarskih tekstova, da je kad sam se šalila na račun feminzma to bila strategija zaštite same sebe na sastancima redakcije. Kako sam odrastala, vidjela sam kako ne prihvaćam šale kojima se ljudi oko mene izruguju feminizmu, kako se moj odnos prema njima mijenja. Što je točno smiješno u tome kada ja na sastanku redakcije govorim o temama nasilja u obitelji? U tim tekstovima također sam primijetila kako postajem snažnija i svjesna problema i mačizma koji prevladava u našim novinarskim krugovima u Beirutu.  Počela sam osvještavati i intersekcionalnost u feminističkim pitanjima, očitu isprepletenost klase, religijskih i rodnih pitanja. I svjesna sam da je još uvijek u meni ostalo nešto od onoga posljedica života i odrastanja u patrijarhalnoj sredini. Bavljenje novinarstvom mnogo dalo mi je priliku da vidim mnogo važnih stvari u libanonskom društvu i pomoglo mi je u mojem sazrijevanju kao feministkinje.

U jednom tekstu iz 2016. godine pisali ste o svom libanonsko-egipatskom podrijetlu i problemima koje ste vi i vaša obitelj prolazili zbog činjenice da vam je otac Egipćanin, a majka Libanonka.

Da, ja sam kći Libanonke, a po libanonskom zakonu majkama nije dozvoljeno da prenesu svoju nacionalnost na djecu i obitelj. Ja sam se jako ljutila u svojim tekstovima koje sam pisala o tome jer sam smatrala da je to uvredljivo i da se nas djecu iz miješanih brakova vrijeđa na taj način. No, vrijeđa se i majke jer su neki libanonski političari koji su gorljivo branili ovaj zakon otvoreno govorili da muškarac druge nacionalnosti može iskoristiti glupost i slabost neke Libanonke kako bi je zaveo i dokopao se libanonskog državljanstva.  Napisala sam oko 15 tekstova na ovu temu, pokušavajući reći da dali nam ili ne libanonsko državljanstvo – mi jesmo Libanonci, ovo je naša zemlja.

Na koji je način život u društvu prožetom nasiljem odredio Vaše pisanje, na tematskoj i formalnoj razini?

-Da to nasilje je utjecalo na moje pisanje. Tijekom ove hrvatske turneje sam pričala sa Hodom Barakat, poznatom libanonskom spisateljicom koja živi i radi u Francuskoj posljednjih 15 godina. Ona je zbog rata napustila zemlju i pitala me kako se nosim s tim.  Priznala sam joj da se mučim i da me atmosfera u Bejrutu guši, zato sam odlučila da svakih nekoliko mjeseci fizički napustim zemlju, samo da budem negdje drugdje. Onda se vratim, nastavim živjeti i bivam ponovno ispunjena tim našim nasiljem. Kazala mi je kako to nije loša strategija i ponudila mi svoj dom kao utočište, kada god želim doći.  Hvala joj na tome! Stalno me pitaju o Bejrutu i životu tamo. Ostavština građanskog rata je još uvijek živa, no tome još nije kraj, u svakom trenutku smo svjesni da se konfliktne situacije i nasilje mogu ponovno razbuktati. Ovih smo dana u Zagrebu bili na tržnici i odjednom se čuo zvuk neke eksplozije, ne znam o čemu je bila riječ, ali mi smo se panično osvrtali i prva pomisao nam je bila da se što prije vratimo u hotel. No, nitko oko nas nije reagirao, ljudi su hodali kao da se ništa nije dogodilo. U Libanonu smo svakodnevno okruženi nasiljem i pokušavamo se s tim boriti na osobnim i kolektivnim razinama. I kao što znate, naša se zemlja nalazi u okruženju koje nam ne da da predahnemo i zaboravimo što se događalo.  Živimo u vrlo anksioznim stanjima i okruženi zemljama u kojima bjesne ratovi. Kao da se građanski rat stalno vraća i kao da iz njega nikada nismo ni izašli.

Ne Booksinoj Reviji malih književnosti čitali ste fragmente iz svog romana Mina u kojemu je glavna protagonistkinja Mina lezbijka i glumica.  Na koji ste način ponudili perspektivu gay osobe u arapskom svijetu?

Pripovijedanje o Mininom životu započinjem sa skandalom koji otkriva njezinu privatnost i sekualnost u zemlji koja ne slavi queer identitete i lezbijsku ljubav. Jedan tabloid objavljuje njezine privatne fotografije i izlaže je osudi društva. Kroz pisanje ovog romana morala sam mnoge stvari uzeti u obzir: njezinu profesiju glumice, optužbe za žensku histeriju, pritisak društvene sredine. Željela sam da ljudi koji su protiv LGBT zajednice čitajući roman osjete potrebu i čak obavezu da je zavole kao protagonistkinju i da prestanu gledati lezbijsku ljubav kroz stereotipe. Bojala sam se osmišljavajući njen lik, to je za mene bio delikatan zadatak. Iako sam bila svjesna da ne mogu samo jednim romanom promijeniti javno mijenje, željela sam osmisliti lik snažne žene koja se bori za svoju privatnost i queer identitet. Htjela sam da čitatelji shvate da su queer ljudi dio libanonskog društva. Mislim da sam u tome i uspjela jer je taj roman na kraju bio bestseller na knjižnom festivalu u Bejrutu.

Postoje li u Libanonu organizacije koje zagovaraju prava LGBT zajednice?  

Iako postoje neka manja javna događanja vezana za LGBT zajednicu, Libanon je zemlja u kojoj se još uvijek polemički oštro debatira o pravima LGBT osoba.  U Libanonu postoji organizacija Helem koja se bori za prava i društveni status LGBT zajednice.  U međuvremenu je osnovano još organizacija koje se bave pravima queer osoba. Svojevremeno je izdana i knjiga Barred Mista3jill u kojoj queer žene, lezbijke, biseksualke i trans osobe svjedoče svoje iskustvo življenja u Beirutu.  Mi u Beirutu imamo već tradiciju borbe za prava LGBT osoba, no snažni su i korijeni feminističke borbe.

Kao novinarka i spisateljica putovali ste diljem svijeta. Koju ste razliku zamijetili između pisaca u arapskom svijetu i pisaca na Zapadu?

Zapravo je ovo prvi put da na svojim putovanjima susrećem pisce, do sada sam putovala iz drugačijih razloga. Moja ranija iskustva bile su vezana prije svega za aktivizam i novinarstvo. Primjerice, u Velikoj Britaniji bila sam na stipendiji Reuters Instituta, susretala sam novinare, studente.  Na ovom festivalu doista sam provela nekoliko divnih dana.  Zanimljivo je što sam za vrijeme boravka u Hrvatskoj upoznala i stekla mnogo žena s kojima sam se zbližila. U krugovima u kojima se krećem u Beirutu uglavnom sam okružna mladim ženama, onima u kasnim dvadestima ili ranim tridesetima, ali ovdje sam konačno susrela nekoliko žene u srednjim četrdesetima koje su tako inspirativne i to me jako usrećilo. Budući sam upravo napunila četrdeset godina, to je važno za mene. Druga stvar koja me dotaknula je susret koji sam doživjela u Rijeci. Iako smo tamo boravili jako kratko, upoznala sam nekoliko zanimljivih hrvatskih pisaca: Zorana Krušvara i Teu Tulić.  Sprijateljili smo se u petnaestak minuta, prije nego su počela čitanja. Ja sam u tom kratkom vremenu spoznala dvije stvari koje me povezuju s njima, iako živimo daleko jedni od drugih. Teu sam upitala što piše, ali njezin prijatelj mi je rekao kako ona ne specifizira o čemu piše i kako je su njene teme fluidne, i kako ih ne želi jasno identificirati. Osjetila sam jaku naklonost prema takvom usmjerenju u pisanju, naime – slična spoznaja i mene prati posljednjih godina. Iako se ja svsrstavam u autorice koje uglavnom pišu romane, svjesna sam kako mi je ta tematska fluidnost i nefiksiranost u literarnom tematskom kodu oslobađujuća. A kada me je Zoran pitao što moje ime znači na arapskom i kada smo shvatili da znači – zora, prvo svjetlo dana, smijali smo se. Ispalo je da naša imena na našim jezicima zapravo znače isto! U nekoliko dana intimno sam se na nekoliko razinama povezala s vašim piscima. Sretna sam što sam imala priliku za to.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 11-01-2018 @ 14:53