Tea Tulić: Ovom sam knjigom preživljavanju pokušala dati mrvu dostojanstva

Preporučeno Tea Tulić: Ovom sam knjigom preživljavanju pokušala dati mrvu dostojanstva

Riječka književnica Tea Tulić jedna je od najprepoznatljivijih hrvatskih književnica mlađe generacije. Iako su iza nje tek dvije prozne knjige: debitantska Kosa posvuda (Algoritam, 2011.) i najnovija Maksimum jata (Sandorf 2017.) u kojoj na dojmljiv način piše o kolektivnoj dinamici i pojednicima koji se unutar nje pozicioniraju na periferijama društva.

 
Od tvoje debitantske knjige „Kosa posvuda“ prošlo je šest godina. Na novinarska pitanja o izlasku nove knjige odgovarala si objašnjavajući kako najprije gradiš atmosferu.
Vezivno tkivo ove knjige i jest ta hipnotička atmosfera, kumulusi, vjetar, morska isparavanja, trulež: naglašena emocionalnost i ezgistencije izvan sustava. Kako je nastajala knjiga, kako se plelo njeno gradivno tkivo?

Kako sam se od početka prepuštala osjećanju atmosfere, stanja jednog grada i ljudi koji žive u njemu, tako se sadržaj stvarao malo po malo; stihijski, u slikama, u manjim oštrim potezima i dugotrajnom sjenčanju, u iznenadnim reakcijama čula.Takvom tkivu, koje se izgrađuje mikroradnjom, a koja, pak, podržava atmosferu truleži, je stalno prijetio raspad, a ja sam morala "držati glavu iznad vode". Tako sam dobila knjigu koja je preživljavanju pokušala dati mrvu dostojanstva. To je bila bova za koju sam se uhvatila. 

Živiš u Rijeci koja je kao kulturna sredina funkcionira gotovo sama za sebe, unutar šireg korpusa regionalne kulturne scene. Kao kulturna radnica nisi naročito društveno angažirana, osim unutar riječke spisateljske grupe RiLit. Koji je tvoj model promjene u klerikalnom i konzervativno-patrijarhalnom društvu u kojem živimo?

Već duže vrijeme ne djelujem unutar formalne organizacije, a RiLit je potpuno neformalna skupina koja okuplja ljude koji, pak, promoviraju književnost u svom gradu. Nezaposlena sam i djelujem u svoje ime. Moj društveni angažman se godinama očitovao u vođenju udruge Katapult, a i dalje se očituje u odabiru kompleksnije komunikacije s pojedincem i okolinom, putem književnosti. Ona sama po sebi traži predanost, misaoni i osjetilni angažman i pisca i čitatelja, pa mi se čini i suvišno razgovarati o "angažiranoj književnosti". Ona, ako je dobra, uvijek oslikava ili stvara svoje vrijeme. Također, postoji i svakodnevni osobni otpor negativnim društvenim pojavama koji nije šire društveno vidljiv, ali također iziskuje snagu i upornost. To je svjesno donesena odluka da stvari mijenjaš na mikrorazini, počevši od vlastite intime i neposrednog okruženja. To što se to ne percipira kao naročito dolazi iz perspektive centra (krupnijeg, važnijeg, tamo gdje se sve prvo i odmah vidi), a ja ne obitavam centar, već periferiju države. Ipak, nešto se i krećem, djelujem i izvan Rijeke. Mislim da temeljite društvene promjene uvijek kreću od pojedinca, dugim i bolnim procesom osobnog osvješćivanja, a potom i djelovanjem u neposrednoj okolini. Tako se stvara kritična masa. I tako se iznalaze različiti načini osobnog djelovanja. Država može puno toga napraviti za napredak, ubrzati proces promjene, ili ga barem ne opstruirati, ali ova država nama više ne služi, izgubila je svoj smisao. 

Zapadna civilizacija je, čak i kad zaziva ateizam, duboko obilježena kršćanskom kulturom; hijerarhijom, stegom, samoviktimizacijom, neprijateljstvom prema vlastitom tijelu, neprirodnim odnosom prema ljudskom... Za ženu tu nema sredine, nema nijansi. Pred nju su postavljeni modeli ili svete majke ili razvratnice, a ja svoju pokojnu majku promatram kao kompleksno i seksualno biće i uživam u ljepoti te slobode. Eto, od takve ljubavi mogu krenuti dalje, u druge promjene. 

Tvoji čitatelji već su navikli na fragmentarni i poetski način strukturiranja romana. Na prvi pogled čini se kao da pišeš rasuto, dekoncentrirano, no prateći (labavi) narativ uočavaju se fiksna/stalna mjesta/motivi: suženi svijet obitelji i uski krug prijatelja.  Zašto se kloniš čvršćih proznih struktura? Je li te u tome podržao uspjeh prve knjige? Je li poanta da odabiremo formu u kojoj se osjećamo najugodnije?

Poanta je u tome da sadržaj odabire formu. Da forma dolazi prirodno. Ne klonim se ničega, osim puke linearnosti. Tek su mi dvije knjige vani i obje se bave hodanjem po rubu, ono što je razbijeno, u njima se pokušava sastaviti. Samo kad, naprimjer, sastaviš razbijenu vazu, mjesta puknuća ostaju vidljiva. A u tim pukotinama, vizualno - u tekstu, se stvara prostor i za šutnju. Gledam na tekst kao na ljudsko tijelo; kako nam misli i osjećaji oblikuju lica, kretnje, formu. Iznutra prema van. Sadržaj. 

„Maksimum jata“ je u jednom svom tematskom i značenjskom sklopu i antirazglednica Jadrana/Mediterana. Sam početak romana prožet je oporim mirisom truljenja i raspadanja. Posve različita atmosfera od one koju promovira turistički menadžement.  Mogućnost života na moru na kontinentu se smatra povlasticom/privilegijom.  Zašto za pripovjedačicu ovog romana to nije baš tako?

Ta privilegija je sad već čisto osjetilne naravi. Jer plaže su pune privatnih ležaljki, a more prepuno skupe ribe i predimenzioniranih putničkih krstarica. Gdje odlazi sav taj izmet? Često u intimnim prijateljskim razgovorima ističem kako život uz more doživljavam kao privilegiju, ono utječe na moju energiju, na misli, hrani me čisto svojim prisustvom. Ono jest moj orijentir, ali i izvjesna nepogoda jer ga ne želim napustiti. Moja junakinja to prepoznaje. A grad u kojem ona živi,  nekad industrijski živ i važan, hraniteljski, sada je za mnoge mjesto odustajanja ili napuštanja. Oni koji odustaju, poput junakinje u knjizi, gube osjećaj privilegije.  

Ovo je i roman o gradu Rijeci, premda se ime grada izrijekom nigdje ne spominje. „Naši domovi su prljavi mali ljudožderi, a mi njihova djeca – talismani. Tako naredani uz more stojimo i čekamo.“
Taj grad koji mnogi smatraju jednim od najliberalnijih i najotvorenijih, ti kroz vlastitu lupu vidiš kao mjesto koje se rastače i propada i u kojemu je gentrifikacija uzela maha. Je li Grad jedan od protagonista ove knjige, i ako jest – zašto ti je to bilo važno?

Jest, jer grad općenito doživljavam kao živi organizam, a ne kao puki mehanizam. Grad je tijelo sa svim svojim pukotinama, sa zrakom kojeg udiše i izdiše, mirisom, vlastitom memorijom, ima svoj DNK zapis, ima energiju kojom nekoga prigrljuje, a nekoga odbacuje. 

I ovdje si kao i u prethodnom romanu zaokupljena članovima vlastite obitelji: majkom, ocem, bakom... „Maksimum jata“ je svojevrstan obiteljski roman, no posve različit od tradicionalnog i realističnog pristupa temi obiteljskog života. Tko su autori i autorice uz koje si odrastala i na čije romane si pomišljala pišući?

Što se tiče preokupacije obiteljskim, radi se o potrebi doživljavanja bližnjih mimo njihovih uloga u našim životima, to me pogoni osobno i iziskuje razbijanje tradicionalnog. Stvaralački sazrijevam čitajući mnoge. To je proces koji ne prestaje. Da ne nabrajam unedogled, mogu spomenuti one koje su sada i tu, a to su Daša Drndić, Irena Vrkljan, Enver Krivac, Olja Savičević Ivančević, Staša Aras, Dragana Mladenović... Ma čitava niska pjesnika i pjesnikinja. Pišući "Maksimum jata", nisam pomišljala na ničije romane, bila sam glavom i bradom u svom tekstu, kojeg ću ipak nazvati prozom prije negoli romanom. To drugi čine - zovu je romanom. Ali spomenut ću i da sam, pišući, boravila u intenzivnom osjećanju poezije i proze Marije Čudine, odnosno motiva u njezinim tekstovima.To i dalje traje. 

Zanima nas i priča s Albumčetom, glazbeni naslov zvuči prilično „emo“, a zapravo je riječ o zanimljivom niskobudžetnom spoken word projektu, biseru tog, kod nas gotovo nepostojećeg žanra. Albumče je za tebe bilo pravi timski rad, no s ljudima koje voliš i poznaješ: pisac i prijatelj Enver Krivac, Morisom Mateljanom... Zbog čega ti je taj projekt bio važan i imaš li volje i dalje se baviti nečim sličnim?

"Prilično emo", stvarno? Taj projekt mi nije bio važan, taj album je došao prirodno. Nema tu važnog i nevažnog, ili osjećam nešto ili ne. A ovo sam kao ideju osjećala. Također, ne volim riječ projekt. Napravili smo album sebi za gušt pa ga podijelili s drugima. Tako Japanski Premijeri i glazbeno djeluju, prvo sebi za gušt, iz ljubavi prema stvaralaštvu. Imam volje, imam srca. Imam i prave ljude oko sebe za to, pa kad bude, bit će.

Zadnja izmjena: 25-09-2017 @ 10:49