Nevidljive sile: Razotkrivanje ženske povijesti Rijeke

Građanskom akcijom "Nevidljive sile: žene koje su oblikovale naš grad", Zaklada Sveučilišta u Rijeci proteklih je mjesec dana upoznavala lokalnu zajednicu sa znamenitim ženama koje su svojim radom i postignućima kroz arhitekturu, kulturu, javno djelovanje i znanost dale doprinos izgradnji fizičkog i konceptualnog prostora Rijeke kao grada.

Akcija se realizirala kroz seriju tribina koje su, uz biografsko tematiziranje odabranih žena, obuhvatile i širi društveni kontekst spomenutih područja iz rodne perspektive; a na njima su sudjelovali predstavnici/ce akademske zajednice, struke te organizacija civilnog društva. Posljednja tribina održana je ranije ovog tjedna; a tim smo povodom o projektu, ženama koje je predstavio, feminističkoj Rijeci i planovima za budućnost razgovarale s Ivom Rinčić, ravnateljicom ZSRI te Andreom Laurić, voditeljicom projektnih aktivnosti.

Tko su žene koje su oblikovale Rijeku kakva je ona danas, kojima se projekt bavi? Na koji način ćete ih predstaviti kroz projekt?

IVA RINČIĆ: Kada smo krenule s realizacijom projekta Nevidljive sile, već nam je u prvoj fazi bilo jasno da bismo prije koncipiranja konačnog programa zapravo trebale tek istražiti tko su bile žene koje su oblikovale Rijeku i koje želimo predstaviti. Prethodno smo odabrale područja djelovanja (arhitektura, javno djelovanje, kultura, znanost), što nam je dakako bila polazišna točka. Nakon početnih razmatranja i prikupljenih rezultata, zaključile smo da je u ovom slučaju bolje krenuti od recentnije povijesti, odnosno žena kojih se mnogi građani još sjećaju, sretali su ih, pratili njihov rad ili čak radili s njima. Naravno da smo time moguće otvorile i prostor kritike, posebno kada je riječ o osobama poput Nede Andrić, jedine riječke gradonačelnice čije ime često izaziva negativne konotacije (primjerice zbog povezanosti s Koksarom Bakar).

No, naša je namjera između ostalog i bila baviti se mehanizmima konstruiranja, ali i okoštavanjem stavova javnosti prema (pojedinim) ženama. Osim Nede Andrić (javno djelovanje), naša je prva tribina zagrebala u samo tkivo grada Rijeke, donoseći pregled djelovanja dviju arhitektica, Ade Felice Rošić i Nade Šilović. Iako smo mislile da će nam program kulture biti najlakše posložiti, zapravo smo baš tu najviše dvojile. To je razlog što smo odabrale dvoje uvodničara koji su nam Radmilu Matejčić i Vandu Ekl predstavili iz različitih uglova. Znanost je također bila osjetljivo područje odabira, od kriterija, do znanstvenog područja, potom dileme koliko snažna treba biti veza s Rijekom. Konačno smo se odlučile za fizičarke Vesnu Švarcer i Nedu Stipčić Šolić, pionirke riječke nuklearne medicine.

Naravno da nismo imale ambicija sve obuhvatiti, cilj je bio otvoriti razgovor, ne okončati ga. Svi naši uvodničari obavili su sjajan posao (Lidija Butković Mičin, Neven Šantić, Daina Glavočić, Marijan Bradanović, Marta Žuvić), iznimno smo im zahvalni na tome. Ne treba također zaboraviti da su uvodna izlaganja na tribina bila upravo to – uvodna izlaganja koja su trebala potaknuti širu javnu raspravu.

Mislim da smo u tome uspjeli. Kritike su sjajne i dale su nam poticaj za dalje. Posebno vrijednim smatramo neformalne kontakte s obiteljima predstavljenih žena, mnogi su među njima u početku bili skeptični prema našim aktivnostima, no vjerujem da nismo nikoga razočarali. Mi smo uvijek tu za nastavak suradnje.

Koje ste istraživačke metode koristile prilikom mapiranja istih, s obzirom na to da je, kao što sami naziv kaže povijest koje su pisale žene često nevidljiva, zaboravljena ili im je umanjen značaj?

ANDREA LAURIĆ: Što se istraživanja tiče, tu nam je izrazito pomogla Daina Glavočić, povjesničarka umjetnosti i muzejska savjetnica, čije sam predavanje o znamenitim Riječankama slušala prethodno prijavi projekta. Zapisala sam sva imena pa je krenulo istraživanje. Daina ih je uspjela mapirati 51., ali od 18. stoljeća do danas. Što i nije zavidna brojka. Na listi (a i u knjizi koja joj uskoro izlazi) našle su se pokroviteljice umjetnosti, glazbenice, glumice, antifašističke borkinje, arhitektice, znanstvenice. Odabir tematiziranih žena za tribine 'Nevidljivih sila' fokusirao se na, rekla bih skoro pa i očiti, ali i izraziti doprinos gradu Rijeci – Neda Andrić gradonačelnica, Ada Felice i Nada Šilović arhitektice, Radmila Matejčić i Vanda Ekl povjesničarke umjetnosti, te znanstvenice Vesna Švarcer i Neda Stipčić Šolić. Osim posljednjih, većina je čula ili zna za navedene žene, no o njima i njihovom radu se nije javno diskutiralo, a doprinos nije vrednovan onoliko koliko zaslužuje.

Među mlađom generacijom pak vlada potpuno nepoznavanje „ženske“ povijesti Rijeke. Stoga su i tribine koncipirane tako da uvodno izlaganje s biografskog polazišta obradi temu dok se u kasnijim diskusijama razmatra suvremenost pitanja žena u određenim područjima, u ovom slučaju arhitekture, javnog djelovanja, kulture i znanosti.

ZSRI je već ranije u svom radu obrađivala rodnu ravnopravnost, konkretno u znanosti partnerstvom na projektu genderSTE. Znanost je jedna i od tema aktualne građanske akcije - što ne iznenađuje s obzirom na to da je potakla upravo sa Sveučilišta. Kakve promjene i izazove donosi sve veći broj žena u akademskoj zajednici iz iskustva vaše organizacije?

IVA RINČIĆ: Pitanje žena u znanosti odavno je prepoznato u Europi, ne samo iz razloga političke korektnosti, nego i dokazanih ekonomskih prednosti. Naime, sva istraživanja ukazuju na činjenicu da kapacitete odgovora na izazove i probleme modernog društva mogu pružiti samo interdisciplinarni timovi balansirane rodne zastupljenosti. Ne treba stoga čuditi da je rod (gender) jedna od šest kategorija tzv. koncepta odgovornog istraživanja i inovacija (Responsible Research and Innovation). Načelno bi to moglo značiti samo još jednu pohvalnu ideju, no već sad možemo čuti mnoge (uključujući žene) koji tvrde da rodno osviještene politike nisu potrebne ili su teško provedive u praksi. U ovom slučaju Europa neće stati na deklarativnom – već sad se projektni prijedlozi unutar Horizonta 2020 evaluiraju i temeljem kriterija rodne ravnopravnosti. Vjerujem da će mnogi ozbiljnije početi razmišljati o navedenom tek kada im  projekt vrijedan nekoliko milijuna eura ne bude odobren zbog neuključenosti suradnica i istraživačica.

Iva Rinčić i Andrea Laurić

Nama su iskustva iz projekta genderSTE (Gender in Science, Technology and Environment) vrlo vrijedna, 2014. smo u Rijeci organizirali radionicu za donositelje odluka, a 2015. smo na poziv Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta na Info danu „Znanost u i za društvo“ predstavili projekt na razini Hrvatske.

U našoj je zemlji situacija uistinu specifična. Nemamo dominaciju muškaraca u znanosti, barem kada je riječ o ukupnim brojkama. Dapače, znanost je odavno feminizirana (što dakako nosi određenu poruku o položaju znanosti u društvu), no raskorak uočavamo na upravljačkim funkcijama. Polazišna rodna kvantiteta dakle postoji, no ono na čemu treba raditi jest poticaj djevojkama za odabir STEM područja, te stvaranje radnog okruženja koje će omogućiti balansirani razvoj karijere i obiteljskog života.

Posebno je velik pomak vidljiv u posljednjih nekoliko godina. Nedavno smo dobili novu ministricu znanosti, obrazovanja i sporta, Rijeka ima već drugu rektoricu, a trenutno na riječkom sveučilištu na 11 fakulteta (uključujući Akademiju primijenjenih umjetnosti) imamo 7 dekanica, a 4 su pročelnice i na čelu 4 sveučilišta odjela.        

U provedbu projekta udružile ste se s brojnim lokalnim institucijama, organizacijama civilnog društva te pojedincima i pojedinkama. Koliko i kako Rijeka, koja slovi među progresivnije hrvatske gradove, danas živi feminizam i rodnu ravnopravnost u svim svojim sferama?

IVA RINČIĆ: Bojim se da je to pitanje svih pitanja razumijevanja društvenih odnosa uopće. Ono što nam se većini događa u pojedinim fazama života ima zasigurno odjeka na naše društvene mreže i socijalni kapital, odnosno ljude s kojima se družimo i potencijal koji možemo ostvariti. Obitelj, posao, putovanja, hobiji - sve nas to određuju tako da smo upućeni na sebi sličn(ij)e, te često gubimo izravni doticaj s „drugima“. Time zapravo želim reći da su projekti poput ovog vrlo izravan način doticaja s drugim subkulturama u gradu, mladim aktivisticama, umirovljenim profesoricama, angažiranim umjetnicama, istraživačicama. Svaka od njih feminizam živi na svoj način, iz dana u dan, tvoreći istovremeno dio neke složenije kulturne „razmjene“.

Ipak istaknula bih dvije stvari. Prva se tiče teza koju se čula na gotovo svakoj tribini, a to je da smo u prošlosti imale mnoge stvari bolje uređene nego danas, veća ženska prava, veću slobodu i ravnopravnost, te da smo po pitanju feminizma, zapravo „nazadovali“. Teško mi je reći je li to istina, tek trebamo uspostaviti standard sustavnih longitudinalnih istraživanja. Mislim zapravo da su se shvaćanja i očekivanja od feminizma promijenila, kao i da kad govorimo, mislimo i djelujemo  feminizam ne govorimo o unificiranom modelu i obliku. Feminizam i jest živ ako se mijenja i razvija u skladu s društvenim okolnostima. Time dolazimo do druge teze, a to je da kad govorimo o istaknutim ženama predstavnicama nekog oblika feminističkog djelovanja, trebamo izbjegavati zamku svojevrsnog elitnog feminizma, obrazovanih, uspješnih i priznatih žena. U Rijeci takve žene sve češće srećemo, što je neminovno odraz dubokih strukturalnih promjena i veće propusnosti društva i iskreno se nadam da smo na putu s kojeg nema povratka. No, one su ipak samo dio priče, poput vrha sante koji viri iz mora, a čiji nam je najveći dio skriven, ali je svejedno tu.

Teško je reći, no vjerujem da je upravo taj nevidljivi dio društvenog tkiva najizazovniji i za javnu raspravu, ali posebno za istraživanja feminizma i rodne ravnopravnosti. Bilo bi sjajno kada bi ovaj projekt potaknuo neka daljnja istraživanja svih oblika i fenomena feminizma u Rijeci, ali i u relaciji spram drugih gradova i sredina. 

Tribine su izazvale velik interes lokalne javnosti, a na svakoj se tražilo mjesto više

 

Postoji li potencijal za nastavak projekta? Rijeka je dobitnica titule Europske prijestolnice kulture, vidite li to kao mogućnost širenja i održivosti ovog projekta?

ANDREA LAURIĆ: Svakako! Nikada i nije bila namjera da ova akcija bude omeđena datumima početka i završetka, već dapače, kao polazišna točka raspravama, promišljanjima te daljnjim istraživanjima i mapiranjima ženskih postignuća, doprinosa i nasljeđa u gradu Rijeci, ali i šire. S tim u vezi objavljen je i javni poziv svim građankama i građanima na podnošenje vlastitih prijedloga žena za daljnje tematiziranje. Potencijal sigurno postoji, pitanje je samo koji daljnji koraci će se poduzeti. Želimo li potaknuti više znanstvenih istraživanja na navedenu temu, preimenovanje ulica, nominirati znamenite Riječanke za dodjelu nagrade Grada Rijeke ili pak osnovati svojevrsnu platformu koja bi okupila različite akterice feminizma u Rijeci? O daljnjim koracima ćemo razgovarati i na posljednjoj tribini o znanosti na kojoj će upravo i otvoriti pitanje održivosti projekta.

Reakcije na 'Nevidljive sile' su toliko pozitivne da bi zaista bila šteta ne razmišljati dugoročno. Tome u prilogu idu i sjajne povratne informacije na Jeste li znali online kampanju. Naime, u formi 'edukativnih gifova' kreirali smo interesantne objave o sedam znamenitih Riječanki. Imena su uključivala ona s tribina, ali i druga. Angažman i reakcije ljudi su sjajne, što samo pokazuje da je javno mnijenje u Rijeci izrazito afirmativno za ovakve projekte.

Ne znam bih li 'Sile' nužno stavila u kontekst EPK jer to treba biti pitanje i interes grada općenito, da ravnopravno i jednako vrednuje sve građane i građanke. No, EPK, a kroz imenovanje Emine Višnić za glavnu direktoricu i Mare Vujčić za direktoricu kulture sigurno pokazuje jedan feministički stav i odvažnost koja me izrazito veseli!

Ususret završetku projekta Zaklada Sveučilišta poziva sve zainteresirane da se priključe daljnjem mapiranju znamenitih žena koje su svojim djelovanjem doprinijele Rijeci kakvu poznajemo danas. Više informacija o ovom javnom pozivu možete pronaći na www.zaklada.uniri.hrOva građanska akcija provela se zahvaljujući financijskoj potpori Zaklade za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva iz Pule u sklopu decentraliziranog modela financiranja Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 27-07-2017 @ 17:31