Neambiciozno promišljanje ženskog autorstva

Drugo izdanje festivala "Umjetnost i žena" u Osijeku obilježilo je zadržavanje u akademskim okvirima, nedostatak problemske (re)interpretacije te vrlo labava koncepcija i odabir izlagačica.

Druga polovica svibnja u osječki je kulturni itinerar skribomanski upisala mnoštvo različitih događanja, pri čemu je na ovaj letargični prostor neočekivano pripuštena mogućnost odabira privlačnije kulturne opcije. U tako napučenoj konstelaciji, drugo izdanje festivala Umjetnost i žena, održano 18. i 19. svibnja u organizaciji Odsjeka za primijenjene umjetnosti pri Umjetničkoj akademiji u Osijeku, prošlo je prilično nezapaženo.

Doduše, medijska pozornost prethodnoga (organizatori inzistiranju na oznaci nultoga, a ne prvoga) festivalskog izdanja također je svediva na lokalne okvire, ali je programski zamašnjak bio znatno ambiciozniji, ponudio je osmodnevni program sastavljen od predavanja, koncerata, predstava, izložaba i književnih promocija te je, zahvaljujući gostima iz Makedonije, ponio i oznaku međunarodne manifestacije. U sadržajnom smislu bio je to projekt dekanice osječke Umjetničke akademije, Helene Sablić Tomić (što je lako čitljivo i iz izbora gostiju kao i popisa suradnika), koja je ustrajala na nastavku ove priče, no posve je očito kako se jedan ambiciozan projekt prometnuo u znatno skromniju priredbu nepromišljenog programskog koncepta i stihijske izvedbe.

Za razliku od, primjerice, sarajevskog PitchWisea, osječki je festival omeđen strogim akademskim okvirima i, unatoč tome što deklarativno i implicitno u budućnosti teži poticati rasprave o rodnoj ravnopravnosti, on zastaje tek na prezentiranju autorskih radova umjetnica pri čemu, istina, posredno doprinosi i njihovoj aktualizaciji.

Organizacijska intencija, dakle, vrlo je „pitoma“ i drži se u prvom redu institucionalne navade koja ne djeluje činjenjem, već promišljanjem i „uspostavom dijaloga između teorije i umjetničke prakse“ dočim je ta praksa jednako tako rezervirana za akademske interijere i nositelje/ice akademskih titula. Nadalje, sudionice ovogodišnjeg festivala suzdržane su u klasifikaciji vlastitih radova kao isključivo „ženskih“, a izbor pojedinih predavanja tek je ovlaš naslonjen na krovnu festivalsku odrednicu, iz čega se može zaključiti kako su gostujuće umjetnice pozvane slučajnim (ili praktičnim), a ne promišljenim koncepcijskim odabirom.

Srećom, čak i u takvom random programu, bilo je zanimljivo poslušati neka predavanja koja se u svojim dubljim slojevima ipak bave feminističkim modalitetima u rasteru društvenog i umjetničkog djelovanja.

Dvodnevni program koncipiran od pet predavanja, koncerta, jedne monodrame i skupne likovne izložbe uvjetno rečeno selekcijski potpisuje Božica Dea Matasić (naime, njezine su intervencije u programu više koordinatorske i organizacijske) i u njemu je teško pronaći zajedničku provodnu nit izuzev govora o i u ženskome rodu. U slijedu od promišljanja ženskih književnih likova Sanje Nikčević, preko prezentacija vlastitih umjetničkih strategija i rukopisa Tanje Dabo i Maje Rožman pa sve do povijesnog pregleda opusa hrvatskih skladateljica Sanje Drakulić i Tamare Jurkić Sviben, kao i analize plesnog modernizma u zajedničkom radu Katarine Žeravice, Maje Đurinović i Zdenke Lacine moguće je, doduše, pronaći tematiziranje „zbira višestrukih identiteta koji čine (suvremenu) ženu“, ali ne i problemsku interpretaciju ili reinterpretaciju ženskog umjetničkog specifikuma unutar zadanog društvenog konteksta. Spomenuti je specifikum teško čitljiv i u zajedničkoj izložbi studentica Likovne kulture pri Akademiji (okupljenih pod mentorstvom Ines Matijević Cakić) čijoj heterogenosti legitimitet nastoji osigurati naslov Susreti u nastajanju i raznolikost umjetničkih fokusa.

Postavljanje izložbe "Susreti u nastajanju" u sklopu festivala. Izvor: Facebook/Umjetnička akademija u Osijeku

Ipak, nepravedno bi bilo tvrditi kako su rijetki posjetitelji bili uskraćeni za implicitna ženska očišta u predavanjima koja su se bavila umjetničkim opusima. Grafičarka i performerica Tanja Dabo, primjerice, u predavanju naslovljenom Privatni život, javna umjetnost objašnjava upravo taj prostor intimnosti koji se pretače iz stvarnosti u umjetnički konstrukt i koji često sablažnjava činjenicom što se s tom istom stvarnošću ne podudara.

Reaktualizirajući vlastite radove (performanse, eksperimentalne filmove, akcije, izloške i video instalacije) koji su uglavnom utemeljeni na međuljudskim odnosima i usidreni u jakom 1. licu jednine, Dabo otkriva esencijalnu identitetsku jezgru u samom bavljenju umjetnošću. Ona, naime, revolucionarnom ne smatra „gotovu“ poruku, već sam umjetnički čin čija je subverzivnost sadržana u slobodi koju ona inicijalno podrazumijeva. Umjetničko djelo predstavljeno javnosti tako biva modulacijom intimne stvarnosti, nikako njezina preslika ili minijatura, a često i mjesto na kojemu privatna gesta može biti čitljiva i kao univerzalno iskustvo.

Prostorom slobode i ženskog identiteta u tjelesnom smislu bavile su se i Katarina Žeravica i Maja Đurinović govoreći o dvadesetim godinama prošloga stoljeća u kojemu se dogodio proces tjelesne demokratizacije društva. Naime, Žeravica je predstavila pokret Körperkultur koji je doživio procvat između dva svjetska rata u Njemačkoj, a koji je odigrao značajnu ulogu u procesu fizičke autodeterminacije tadašnje žene. Ovaj je pokret obnavljao čovjekovu povezanost s prirodom (putem fizičke aktivnosti, prehrane, načina života) po uzoru na antiku s jednom razlikom: u središte ovoga pokreta pozicionirana je upravo žena.

„Tjelesna kultura“ bila je ustvari dio nadpojma poznatog kao Reforma života u kojemu je žena shvaćena kao Majka, ona koja potomstvom osigurava budućnost čovječanstvu. Ovu prirodnu i posve antireligioznu i antinacionalnu koncepciju kasnije su zlorabili mnogi (na sličan način na koji to čine i danas) te je ona atrofirala u ideološku krajnost sa strašnim posljedicama, no bitno je naglasiti kako je u 20-ima dovela do prave fizičke renesanse koja se protegnula i na umjetnost i na modu i na kvalitetu življenja. Naime, kao što tijelo nije pristalo na korzet, tvrdi Maja Đurinović, tako ni žene u umjetnosti nisu pristale na isključivost te su probitačno započele iskušavati tada čvrsto postavljene granice.

Jedna od prvih koja je „p(r)opustila“ izrodila je plesni modernizam u kojemu se „obnovljeno“ i resemantizirano žensko tijelo oslobodilo kostimografskih i društveno-konvencionalnih stega te počelo iznalaziti načine umjetničke demonstracije revitaliziranog i prepoznatljivog ženskog identiteta. Taj kreativni agens tada nije bio okarakteriziran ili etiketiran sintagmom radikalizma bilo koje vrste i ostaje upitno koje bi dosege pokret imao da ga nije zaustavio Drugi svjetski rat. U isto vrijeme, zanimljivo bi bilo gledati reakciju na spomenuti pokret današnjih hrvatskih tvrdolinijskih konzervativnih govornika koji  podjednako zaziru od slobodne misli kao i od nagog ženskog tijela.

Zaključimo, osječki festival "Umjetnost i žena" u svome drugom, kraćem i skromnijem izdanju (prema riječima Božice Dee Matasić, izostala je novčana potpora Grada i Ministarstva kulture, a sudionice su pristale na sudjelovanje bez autorskog honorara) realizirao je tek autorska predstavljanja nekolicine umjetnica.

Istovremeno nije ni okrznuo radikalnije promišljanje ženskog umjetničkog rukopisa, nije ponudio intenzivnu interakciju posjetitelja i predavača, nije jasnije uključio kulturnu javnost u svoje programe i nastojanja da se promijeni percepcija žena kao ravnopravnih sudionica javnog kulturnog života, nije čak ni dovoljno vidljivo i glasno odredio svoje programsko i koncepcijsko usmjerenje.

S druge strane, ponudio je nekoliko zanimljivih programa, predavačice i sadržaje koji bi promišljenijom organizacijskom platformom mogli derivirati u pametan i intrigantan festival koji bi u budućnosti mogao biti dijaloški i polemički kontrapunkt jednoobraznosti kao dominantnoj odrednici aktualne osječke kulture.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata 'Rodna prizma za ravnopravnije društvo' koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnja izmjena: 26-07-2017 @ 16:40