Vedrana Klepica: Jedina umjetnost koju imam potrebu stvarati je ona koja se opire pravilima

Snimila: Petra Mrša Snimila: Petra Mrša

Dramska autorica i redateljica mlađe generacije Vedrana Klepica, jedna je od najperspektivnijih dramatičarki i redateljica mlađe generacije.

Uz Petru Glad, Klepica je voditeljica kazališne družine Kufer, a neke od njezinih najvažnijih predstava su „Tragična smrt ekonomskog analitičara“ i J.A.T.O. što je u režiji Tanye Dickson postavljeno u MKA Theatru u Melbourneu. Povod za razgovor s ovom društvenom angažiranom autoricom je nedavno postavljena predstava Bijeli bubrezi, koju je Klepica napisala i režirala, a čije se najnovije izvedbe očekuju u svibnju u Teatru &TD.

 
Posve je očito kako su predstava i dramski komad „Bijeli bubrezi“ nadahnuti aktualnom retradicionalizacijom društva, udarom na ženska reproduktivna i ina prava, vladavinom kapitala i nestankom socijalne države. Stekla si već određeni renome angažirane autorice. Kad se malo odmakneš od sebe i svega što si u zadnje vrijeme radila, kakav je rezime?

Zanimljivi su ti atributi koji se vežu za nečije umjetničko djelovanje.  Angažirano, feminističko, političko… Dosljednost mog ili bilo čijeg umjetničkog rada dolazi iz promišljenosti i odgovornosti prema temama o kojima govori, ali je, zapravo, uvijek duboko intimna. Govori o tome kakvi smo ljudi i kakav je naš odnos prema društvu i politici.  Meni je moja pozicija u ovakvom društvu, i rodna i klasna, već dugo jasna. Da ne govorim o njoj na način na koji govorim značilo bi da sam ili privilegirana i nezainteresirana, ili slabić ili dio neke klijentističke skupine, pa šutim o problemima da se ne bi nekom zamjerila. Ja nisam nijedno od toga.  Otvorite novine ili upalite sjednicu sabora na tv-u.  Svećenici nam govore da smo štrace, saborski zastupnici, bez obzira na stanje domaće ekonomije, da moramo više rađati, po Europi luduju organizacije koja žele onemogućiti ženama pravo na legalan i siguran pobačaj, rade se problemi oko ratifikacije Istanbulske konvencije, a domaći mainstream mediji o uspješnim ženama pišu uglavnom u maniri 'uspješna, ali i lijepa, fenirana, te fit, s istančanim modnim ukusom'. Takovom patronizirajućem društvu, a vjerojatno i feniranju, treba odgovoriti s jasnim NE.

Ispričaj nam o društvu o kojemu govori tekst predstave „Bijeli bubrezi“. Suprug jedne od protagonistica je radnik u tvornici pred uništenjem, čini se da je u pitanju post apokaliptično društvo, dio stanovništva je istrijebljen…?

Društvo u kojem žive protagonisti 'Bijelih bubrega' je društvo dubokih klasnih razlika i političke opresije. U njemu ljude ne istrebljuju po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi nego s obzirom na profesiju kojom se bave. Tipa, užasno im smetaju poljoprivrednici i medicinski biokemičari, pa ih se rješavaju na dosta okrutne načine. I život žena u tom svijetu ugrožen je nemogućnošću da dobiju adekvatnu zdravstvenu pomoć ili da zarađuju za svoj vlastiti život. To zapravo uopće nije post-apokaliptično društvo. To je naša baština. To je bila realnost naših baka, prabaka i majki kojima nije dana prilika da se obrazuju i imaju vlastitu imovinu, i to je realnost mnogih žena i danas. To je i realnost muškaraca koje je duboko pogodio rat, nacionalne i vjerske tenzije ovih prostora,  i rastapanje i uništenje industrijske proizvodnje kod nas, njihova nemogućnost da se skrbe o sebi i o svojim obiteljima, koja je mnoge ljude ostavila s osjećajem bespomoćnosti i duboke frustracije. 'Bijeli bubrezi' govore o tom zrakopraznom prostoru u kojem ljudi s dobrim namjerama postaju čudovišta jer im je politički sustav zbog očuvanja vlastite moći nacrtao zastrašujuće suženi tlocrt u kojem se smiju kretati. Ljudi u jako suženim prostorima ili odumru ili postanu sposobni za jako okrutne stvari. 

Prizor iz predstave "Bijeli bubrezi"/ Snimio: Damir Žižić

Kada jedna od protagonistica razgovara s liječnicom, ona joj kao jedini lijek može preporučiti da se ubije. Ovim si htjela govoriti o zdravstvenom sustavu, još jednom segmentu društva koji vrlo često čini specifično nasilje nad tijelom i psihom žene.  Zdravlje košta, a oni koji novaca nemaju, osuđeni su na borbu u metežu birokracije i lista čekanja. Što je alternativa, imamo li je?

Nisam stručnjakinja za zdravstveni sustav, njega bi trebali urediti ljudi koji to jesu. Ja samo mogu reći da ne razumijem zašto je toliko teško naći ginekologa preko osiguranja, a ne privatnika koji ti uzme između 400 i 700 kuna za papa test, ili zašto moram dva ili više mjeseci čekati na specijalistički pregled. Nisam u situaciji da je nekom bliskom u mojoj obitelji ugrožen život. Ali svi znamo ljude kojima se to događa, ako već nismo ti ljudi koji su dovedeni u situaciju da mole za veze ili financijsku pomoć da spase svoje najbliže. Iskreno ne znam kome bih se okrenula da se nađem u takvoj situaciji. Moramo se boriti za društvo u kojem svi, neovisno o svom materijalnom stanju imaju pravo na istu zdravstvenu zaštitu, na istu kvalitetu usluge. Privatizacija zdravstva i raznorazni nad- standardi su nešto što treba sasjeći u korijenu. Vladajući će se često izvlačiti na to da je ta privatna dodatna zarada zapravo nužna za spas primarne zdravstvene zaštiti. U to samo najnaivniji mogu povjerovati. Liječnica u mojoj drami je metafora. Ona svojoj pacijentici kaže da se ubije zato što sustav ne želi ljude koji sami sebe vrednuju ili imaju nadu. On jedino želi podanike. 

Tvoje četiri protagonistice (Maša, Daša, Hana i Anđa) u jednom trenutku na pozornici evociraju da žene nemaju vlastitu povijest. Kada si ti sama osvijestila koliko je važna izbrisana i nevidljiva ženska povijest, možeš li evocirati taj trenutak i povod, ako ih se sjećaš?

Najviše kroz konzumaciju umjetničkih djela i kroz vlastiti posao. Na početku fakulteta sam često s distancom i čak odbojnošću konzumirala određene knjige i filmove. Nisam si uvijek mogla u potpunosti objasniti zašto se tako osjećam, zašto su me neke stvari uzrujavale. 'Posljednji Tango u Parizu' mi je bio odvratan i davno prije no što je ovaj gnom i idiot od redatelja izašao sa svojim priznanjem oko silovanja Marie Schneider. A ona 'legandarna' 'you talking to me' scena u „Taksistu“ mi je oduvijek bila macho treš, još i danas se smijem na nju. No, najveća umjetnička djela poništavaju zaista i rod i klasu i svako drugo određenje. Jer govore o humanosti. O ljudskom stanju.  Tarkovskyjev 'Stalker' mi je jedan od najdražih filmova ikad, bez obzira što je to priča o tri muškarca koja otkrivaju svijet, dok je žena ponovno marginalna. Ali bez obzira na to, ima nešto zastrašujuće u tome da su žene redovito stavljene u situaciju da konzumiraju muško iskustvo.  Ako pogledate bilo koji popis najvažnijih djela npr. dramske književnosti, od Eshila, preko Shakesperea, Racinea, Molierea, Gogolja, Brechta, Ibsena ili Pintera, to je povijest muškog iskustva. Slično je s filmom i bilo čim drugim. Nakon muškog iskustva dolazi iskustvo bijelog čovjeka i kolonizatora, i povijest koja je britanska, francuska, njemačka ili ruska, a da ne govorim o kršćanskom iskustvu.  Naravno, kao što kažeš nije to ništa novo, s time se već desetljećima bave određeni studiji, ali meni je, na vrlo osobnoj, intimnoj razini bilo bitno osvijestiti zašto su me neke stvari smetale, i da to više nitko nikada nema pravo trivijalizirati.

U pratećem tekstu o predstavi govori se da jedini način emancipacije i napretka za Mašu, Dašu, Hanu i Anđu, dolazi transgeneracijski.  Na koji si način istraživala život starijih generacija žena: naših baki, prabaki? Majkama često predbacujemo da se nisu dovoljno emancipirale, te da nam nisu u naslijeđe ostavile „udobne cipele“ i alate/oružje za daljnju borbu. Prema bakama smo nešto popustljivije.

Nisam istraživala kako inače istražujem za svoje tekstove, jer mi je ova drama najintimnija dosad, bavila sam se zapravo problemima žena u svojoj obitelji. Ali i kada se odmaknem malo od te osobne povijesti, jasno je da mnoge od nas danas imaju mnogo više privilegija u životu nego što su imale žene prije dvije ili tri generacije. Imamo više mogućnosti, ali i više hrabrosti, jer smo naučile da je smijemo imati i jer nam je kvaliteta života bolja. Naravno, uvijek postoje iznimke, i sada i prije, ali moramo gledati generalnu sliku. Većina žena iz moje obitelji dolazi iz jednog ruralnog, jako grubog konteksta, životi su im bili vrlo teški, i bile su siromašne. Baka, s tatine strane, je umrla u selu Doljani u BiH na porodu, u prosincu, vrlo mlada, a baki s mamine strane, koja je trebala raditi kao medicinska sestra u Popovači, je obitelj zabranila da radi, iako je ona to jako željela, jer žena mora ostati doma i brinuti se o obitelji. Kao i svi, imam mnogo loših obiteljskih priča, koje uvijek suptilno provlačim kroz svoj rad, jer mi je još uvijek teško o njima otvoreno govoriti. Ali imam i mnogo dobrih. Došla sam u fazu života kada ne mogu više ništa zamjerati ženama u mojoj obitelji jer su imale nezamislivo teže živote nego ja i duboko sam uvjerena da su radile najbolje što su znale ili mogle. A ako i nisu bile dovoljno hrabre, i ako su i nas učile da budemo pokorne i da se bojimo, što često i jesu, trebamo se pitati zašto su to radile. Meni je jako zanimljiva ta tema – što čini neke ljude hrabrima, dok se drugi tresu pred autoritetima.  Odgovor na to je prilično kompleksan.

U predstavi je osmišljen i izveden prilično zanimljiv jezični postupak. Junakinje stalno imaju stanke od par sekundi, ne mogu se sjetiti što su ranije pričale. Na što nas treba voditi ovo „kratko pamćenje“?

Pa ono, voljela bih da je nešto pametno, ali nije. Bilo mi je jednostavno smiješno da imam te neke žene s gotovo nepostojećom koncentracijom, da su malo blesave i ne mogu održati pozornost na jednoj temi duže od dvije minute. Kad sam došla do kraja drame, shvatila sam da se ta rečenica može opskurnije čitati, kao nerazumijevanje vlastite prošlosti, ili neosviještenost o stvarima koje su se dogodile nedavno, da s tim raste opasnost da ćemo ponoviti greške onih koji su bili prije nas.  Ja se uglavnom zapravo zajebavam, a onda to ispadne kao nešto značajno.

Atmosfera predstave je smještena u distopiju. Zanima me proces rada na ovom tekstu, što je sve ono što je utjecalo na njegov nastanak; aktualna politička i društvena stvarnost, neki autori/ice iz književnosti, drame i filma koje cijeniš? U letku predstave citiraš Tarkovskog. Što je s ostalim autoricama koje su se bavile distopijom i položajem žena u budućnosti? Margaret Atwood, primjerice.

Zadnje dvije godine bile su posebno bolne za domaću demokraciju i slobode govora. Umjesto civiliziranog dijaloga svjedočili smo cijelom nizu lova na vještice. Od kulture, obrazovanja, novinarstva… Umjesto širenja prostora za stvaranje, diskusiju i supostojanje, postrožene su  paradigme kroz koje nas se uči kakvi trebamo biti i kako trebamo živjeti. Kakve vrijednosti trebamo poštovati, kakvu umjetnost trebamo stvarati i kakve žene trebamo biti. Naravno da je to utjecalo na prilično morbidan ton 'Bijelih bubrega', ali nažalost kao mlada žena u iz kulturnog sektora, nisam se osjećala najbolje u tom trenutku uz raznorazne Hasanbegoviće, Karamarke i Markićke sa svojom jednom jedinom vizijom apsolutne istine. Što se tiče autora koje konzumiram, ima tu zaista svašta, ali uvijek se vraćam Martinu Crimpu, Samuelu BeckettuCaryl Churchill, Elfriede Jelinek, Arthuru Milleru, i Herti Muller, te ranom Haroldu Pinteru. A uvijek iznova mogu gledati filmove Tarkovskog, Bunuela, Markera, Fassbindera, Hanekea, von Trothu… Od novijih  svakako Andrey Zvyagintsev, Ulrich Seidl i Yorgos Lanthimos.  A proces rada i pisanja je uvijek drugačiji.  Jedino što je konzistentno je da neću napisati realističnu dramu, ili dramu koja ima jedinstveni dramski luk. U ovo vrijeme neke nove konzervativnosti jedina umjetnost koju imam potrebu stvarati je ona koja se opire pravilima.  Što se tiče Margaret Atwood, veselim se ekranizaciji 'Handmaid's Tale'-a, trenutak ne može biti bolji (odonosno gori!) i jedino što mogu je citirati natpis jedne prosvjednice Womens Marcha u Washingtonu: ''Make Margaret Attwood fiction again'.

Prizor iz predstave "Bijeli bubrezi"/ Snimio: Damir Žižić

Kako specifično tvoja radna (prekarna) pozicija utječe na tvoje tekstove i režiju? Jesi li zbog svoje pozicije u kulturnom polju osjetljivija na neke teme i koje?

Nije to baš samo pitanje prekarnosti. Imamo redatelje, pisce, glumce koji su stalno zaposleni po nekim televizijama i teatrima, imaju neku egzistencijalnu sigurnost, pa su opet bezveze. A i obrnuto. Nema tu pravila. Ipak je najvažnija strast i posvećenost radu. A na klasnu tematiku sam jako osjetljiva, ali mislim da suština problema proizlazi iz nečega puno ranijeg,  obitelji i odrastanja. Moja obitelj je baš žešća radnička klasa, kojoj nije bilo dobro za vrijeme Juge, a nije im dobro ni sada. Njima je bio ogroman zalogaj to što sam ja uopće išla studirati u Zagreb. A s druge strane nagledala sam se mladih ljudi koji si nisu mogli priuštiti ni studiranje, kojima se jako rano ubije samopouzdanje i nikada ne iskoriste svoje potencijale. Ne snađu se svi i nemaju svi istu startnu poziciju. Nije to odlučujuće, jasno, ali ima ogroman utjecaj. To me zapravo najviše brine. Društvo ide u smjeru da će obrazovanje biti sve skuplje.  Pa još ako imaš za to, plati satove njemačkog i francuskog, pa satove klavira, pošalji dijete u najbolji dramski studio i eto, već je jasno tko će biti uspješniji. Radničkoj klasi nikad nije bilo lako osigurati djeci budućnost, a svakim danom im postaje teže. Ali možda ni sve to nema veze. Da citiram sarkazam kolumnistice Anne Leszkiewicz – 'možda ne postoji problem, nego današnja radnička klasa jednostavno nije dovoljno talentirana da bi se bavila umjetnošću'. Doduše, mi ćemo uvijek imati punk. A nema baš puno stvari koje su bolje od punka.

Domaća kazališna scena uglavnom je usmjerena na komercijalnost, prodaju ulaznica i puku zabavu publike, bez istinskog angažmana. U cjelini ona je preslika stanja koje vlada i u ostalim umjetničkim poljima.  Koliko te frustrira takvo stanje?

Ne znam na što je domaća kazališta scena usmjerena, iskreno. Ne vidim ja tu nikakav sistem. Vidim ljude koji rade dobro i one koje rade loše. Na kraju se puno toga svodi na entuzijazam i energiju pojedinaca. Pa pogledajte samo scenu suvremenog dramskog kazališta. Ne postoje fondovi za razvoj drama kao što npr. HAVC to nudi za scenarije, teško se financiraju prijevodi, ne postoje stažiranja, razvoji projekata ili natječaji za mlade autore. Evo jedino kazalište koje realno ima otvorena vrata profesionalcima na početku karijere je Teatar &TD i Nataša Rajković. Da nije nje, ne bi bilo ni cijele jedne generacije glumaca, redatelja i dramaturga. To je činjenica. A sad se iz nekog razloga i to pokušava uništiti. I to sad govorim o Zagrebu. Što je s ostatkom Hrvatske? Moramo konačno shvatiti da se stvari ne mogu događati stihijski. Više nemamo ni poštenih festivala koji dovode u Hrvatsku relevantne međunarodne kazališne produkcije. Eurokaz više ne postoji, FSK se jedva drži na svojim nogama… I čini se da nitko ne smatra to zabrinjavajućim.  Ali ne volim prigovarati, nego treba biti proaktivan.  Ponosna sam na inicijative kao što su Kulturnjaci, Puko nam je film, Daj mi kino itd. Umjetnici su kreativni i duhoviti ljudi. Njihova specijalnost je razmišljati izvan zadanih okvira.

Kada će predstava igrati ponovno, imate li nove datume izvedbi? Postoje li već ideje i namjera da se gostuje u kazalištima izvan Zagreba? 

Trebali bi igrati krajem svibnja, ako slobodni termini mojih glumaca budu korespondirali sa slobodnim terminima scene &TD, te ako sanacijski upravitelj ne zatvori kulturu SC-a, pa Teatar &TD postane skladište za subvencionirane hrenovke iz menze. Naravno, ako sve bude ok, i dalje postoji mogućnost da će Erdogan poželjeti proširiti svoju vlast na cijeli prostor bivšeg Bizantskog carstva, ili da će Melania Trump kupiti Hrvatsku za svoje ljetno odmaralište.  Ali ajmo ne trčati pred rudo.  Za sve informacije posjetite itd.sczg.hr/ i reuters.com.

Zadnja izmjena: 27-04-2017 @ 12:30