(Ne)vidljiva domaćica

U Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu prije nekoliko godina izložena je kapetanska uniforma mog djeda pomorca, koji je svoj život posvetio moru i plovidbi. Ali što je s „uniformom“ moje bake, majke i domaćice, koja je za razliku od djeda svoju karijeru gradila kod kuće? Kako je upravo njezina “karijera” bila nužna pretpostavka njegove, imala sam potrebu izložiti i njenu odoru. Bez ovog čina, slika je bila nepotpuna.

U ovom se slučaju spletom okolnosti upravo radi o kapetanu i pomorcu. Pomorstvo i brodovi su sve donedavno bili hermetična muška domena u koju je ženama pristup bio izričito zabranjen. No kako bi muževi, braća i sinovi bili u mogućnosti odlaziti u svoje pohode i ekspedicije, na kopnu su, bez previše izbora, ostajale žene kako bi brinule o domu.

Dan žena htjela sam obilježiti upravo odavanjem počasti kako vlastitoj baki, tako i svim domaćicama. Posvećujući život kućanstvu, obitelji i odgoju djece, malo je žena – ako i koja – dobilo ikakvo (ne)formalno priznanje. Unatoč tome što su se odricale svojih osobnih snova i potencijala kako bi ostale kod kuće, njihov rad i trud najčešće se uzimao zdravo za gotovo.

Izlaganje odore može se shvatiti kao simbolički čin odavanja počasti, koji međutim ne nadomješta iskrenu zahvalnost i poštovanje. Uzmemo li da postoje institucije poput pomorskih muzeja, u kojima se mogu izložiti kapetanske odore, nameće se pitanje mogućnosti postojanja ekvivalentne institucije u kojoj bi se mogla izložiti uniforma domaćice. Ovaj rad, izlaganjem uniforme na tri različite lokacije, istražuje upravo tu mogućnost.

U traženju takve lokacije, uniforma je tjedan dana bila izložena u atriju Umjetničke akademije u Splitu, instituciji koja se nalazi točno nasuprot Pomorskog muzeja. Pritom Pomorski muzej figurira kao predstavnik muškog principa, što se očituje se kroz prvenstveno arhivsku funkciju te auru sistematičnosti i linearnosti, dok s druge strane kreativno stvaralaštvo, njegovanje kreativnog principa te aura eteričnosti i cikličnosti Umjetničke akademije predstavljaju ženski princip. Upravo navedeni vidovi neodređenosti i otvorenosti umjetnosti omogućuju udomljavanje teme domaćice i služe kao platforma za progovaranje.

Iz pozicije suprotstavljanja, uniforma domaćice je potom preseljena unutar zidova Pomorskog muzeja gdje je postavljena uz kapetanovu uniformu. Uniforme su kroz stvaranje protuteže jedna drugoj konačno upotpunile sliku. Na ovaj način priča više nije bila polovično ispričana od strane jednog ili drugog aktera, već su obje uniforme na istom mjestu, noseći jednaku važnost, tvorile cjelinu. U tom činu obje su uniforme dobile veću auru, što može biti pretpostavka sjedinjenja.

Nakon što je u kontaktu s muškim principom dobila priznanje i samopouzdanje, ona se, emancipirana, ponosno pokazuje široj publici, kojoj upravo i je namijenjena, i to na sam Dan žena, kada je postavljena u vanjski izlog trgovačkog centra Prima Grad. Postavljanje rada na ovom mjestu otvara neka dodatna pitanja, kao svođenje umjetnost na njezinu tržišnu vrijednost (koja, naprotiv, kućanskim poslovima nije pridružena, a što u ovom društvu svakako utječe na njihovo vrednovanje) Također, u konkretnom izlogu su inače izloženi proizvodi za domaćinstvo koji 'oslikavaju' ideju idealnog doma, no i tu izostaje figura a samim time i priča domaćice, čemu je ovo izlaganje doskočilo.

Ona, osim kao nužnost, istodobno funkcionira kao kritika iskonstruirane uloge domaćice u društvu, za koju se točno zna kakva ona treba biti, a pritom joj se uskraćuje pravo na punokrvno postojanje, pri čemu ona nije ništa više od lutke, te se Primin izlog nameće kao najprikladnije mjesto za nju.

Ono što objedinjuje rad, a to su navedeni činovi izlaganja, jest činjenje stvari vidljivima. Rad progovara kroz vidljivost kao strategiju, uzevši za pretpostavku da je vidljivost nerazdruživo i intuitivno povezana s osvještavanjem, ustvari poziv na suočavanje te ono što liječi od trauma i tabua. Vidljivost je i preduvjet svakog prihvaćanja, za koje je uvijek potrebno (barem) dvoje. U tom smislu publika dobiva input koji hoće ili neće iskoristiti, u punoj slobodi i na sebi svojstven način.

Namjera ovoga rada bila je više obrana ženskog principa, nego žena kao takvih, i to kroz metaforu kućanskih poslova. Želim istaknuti kako su oni onaj nevidljivi, a nužni dio razvoja i opstanka društva i čovječanstva uopće, te da ih je potrebno revalorizirati, jednako tako ako ih obavlja muškarac, kao i onda kada ih obavlja žena. Isto tako, želim istaknuti kako ostvarivanje žene (ili muškarca) kroz ulogu domaćice je nešto što zaslužuje puno poštovanje, pogotovo ako je odabrano u punoj slobodi, što je danas možda potrebno više nego ikad, kada novi trendovi, posebno u vidu “žena koje uspijevaju sve” pomoću baždarene etiketi emancipacije i pod pritiskom društva skrivaju nove zamke za slobodu.

Andrea Resner diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu a djeluje kao freelance umjetnica na različitim poljima. Fotografija, video, kostimi, instalacija, crtež, slika, zvuk i tekst su mediji kroz koje se najčešće izražava izražava.

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Produkcija, distribucija i afirmacija programa Vox Feminae platforme" kojim se podiže vidljivost stvaralaštva umjetnica. Projekt financira Zaklada Kultura Nova.

Zadnja izmjena: 11-07-2017 @ 14:29