Gnjecava i toksična toplina patrijarhata

Preporučeno Gnjecava i toksična toplina patrijarhata

Hrvatska publika dugo je iščekivala prvi cjelovečernji film Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat. Zato ni ne čudi da su na ovogodišnjem Zagreb film festivalu ulaznice rasprodane rekordnom brzinom.

Ne gledaj mi u pijat je mali veliki film za hrvatsku kinematografiju. Mali, zato što je snimljen s relativno skromnim proračunom, a veliki zato što filmsku priču i svoje protagoniste vodi dosljedno i znalački, te u jeku neokonzervativne revolucije prikazuje obitelj u jednom posve drugom svjetlu od one koju nam nameću ideolozi hrvatske desnice.

Smješten u post industrijalizirano šibensko predgrađe film odmotava priču o Petkovićima, jednoj patrijarhalnoj, zatvorenoj dalmatinskoj obitelji koja živi i sudara se u malom stanu, boreći se s oskudicom, sramom i samonametnutom izolacijom. Glavna junakinja Marijana mlada je djevojka koja radi kao medicinska tehničarka u bolnici, a njena je stvarnost sapeta unutar nekoliko kvadrata derutnog jednosobnog stana u kojemu ni jedan od članova nema nimalo privatnosti, i svatko svakoga drži na oku. Otac, socijalni radnik je namršteni tiranin, čija se riječ u kući bespogovorno sluša. Marijana nema prijatelja, hobija, nikada nije imala dečka. Jedino društvo u pauzama za ručak joj je nezaposleni brat koji svakog dana u kutijicama donosi marende njoj i ocu.

Zrak je zagušljiv, monotono ljeto u malom dalmatinskom gradu za Petkoviće miljama je daleko od turističkog raja kakvim se reklamira ovaj dio Mediterana. Dani prolaze u repetitivnim scenama večeravanja za trpezom i odlascima na posao, sve dok se otac obitelji jednog jutra ne sruši pred kućom, od moždanog udara.  Odjednom se obiteljska dinamika preslaguje i na Marijanu pada očeva uloga hraniteljice, ali i briga o ocu koji nepokretan i nijem leži u krevetu. Nedostaje i novaca, pa preko poznanice iz srednje škole pronalazi dodatni posao čišćenja apartmana. Na poslu u bolnici raste napetost, a ona s vremenom puca, počinje iskušavati vlastite granice i proživljavati pubertet na koji do sada nije imala pravo. Svu tu besperspektivnost, determiniranost željeznim utezima dužnosti i obaveze, beznađe i trpljenje, Marijana podnosi bez imalo vidljive emocionalnosti.

Prvi put u novijoj povijesti hrvatskog filma imamo glavnu junakinju koja doista nosi film. Glavna glumica Mia Petričević tumači ulogu Marijane s mnogo prirodnosti, kako to samo neškolovanim glumcima – naturščicima, može poći za rukom. Vođena sigurnom rukom redateljice i scenaristice Hane Jušić, ali i vlastitim refleksima, Petričević ne preglumljava, već govorom i mimikom izvodi život u kojemu protagonistica pada i koprca se pod pritiscima okoline, na trenutke prgava i nepromišljena, kasnije hrabra i željna istraživanja svijeta kojeg još uvijek ne poznaje i koji joj stalno dijeli nove pljuske.

Imamo razloga nadati se da u budućnosti koju film ne prikazuje Marijana konačno živi život koji joj je bio uskraćen i odrasta u oslobođenu i realiziranu mladu ženu. Odlučnost da takvo što nastavi pokušavati i dalje (samo drugim sredstvima) već smo vidjeli u filmu.

Vrijedi spomenuti i ostatak sjajnog glumačkog postava. Arijana Čulina u ulozi jezičave, pasivno-agresivne šibenske matere i domaćice odigrala je ulogu života. Nitko joj do sada nije napisao ovakvu rolu. Nikša Butijer kao polu retardirani brat briljantno je autentičan u svojoj neprilagođenosti i naivnosti, a Zlatko Burić koji glumi autoritativnog oca tijelom i držanjem demonstrira karakterističnu posturu dalmatinskih očeva/malih tirana koji svaki na svoj način pucaju pod teretom koje im je namrijela tradicionalna podjela rodnih uloga.

I još jedna važna stvar: Petkovići iz Jušićkinog filma nisu obitelj, nego familija, ako me razumijete.  Bliži su napuljskim familijama Carracci i Greco iz romana Elene Ferrante, nego srednjeklasnim zagrebačkim obiteljima iz filmova Snježane Tribuson, Zrinka Ogreste ili Lukasa Nole.

Petkovići nisu relikt prošlost, niti kapriciozna potreba redateljice da konzervativnu dalmatinsku familiju prikaže kao zatvor, kako će možda pomisliti neki od gledatelja zavaljen u svojoj kino sjedalici s divovskom kutijom kokica u krilu. Među zidovima obiteljskih kuća s nedovršenim fasadama žive na tisuće Marijana, u pokušajima da se otrgnu iz gnjecave i toksične topline patrijarhata.

Uspjelost svog prvog dugometražnog filma Hana Jušić, pored nedvojbenog režijskog talenta, zahvaljuje i jednoj važnoj osobini – skromnosti i pomnom osluškivanju vlastitog instinkta. Svih ovih godina nije je uspjela uvjetovati, ni uplašiti, bulumenta novinara i kritičara (u koje spadam i ja sama) sintagmama o „najvećoj ženskoj redateljskoj nadi“. Očito je da snimajući ovaj film nije razmišljala manifestno, pokušavajući od svoje protagonistice načiniti junakinju ili križarku u borbi za prava dalmatinskih i hrvatskih žena. I baš zato dosljedno je filmskim jezikom uspjela ispričati priču o Marijani, zatvorenoj, mučaljivoj i zbrkanoj mladoj ženi koja najbolje što zna pliva u mutnom i prljavom bazenu obiteljskih očekivanja, pritiska i zatucanosti sredine te vlastitih instinkata i nagona.

Pijat ovih dana započinje sa službenim prikazivanjem u nezavisnim hrvatskim kinima gdje će igrati tijekom studenog i prosinca. Idite u kino i gledajte ga!

-----

Antonela Marušić od 1998. godine do danas radi kao novinarka i urednica u dnevnim i tjednim novinama te u neprofitnim medijima u sektorima kulture, glazbe, televizije, civilnog društva, ljudskih prava i nezavisnih medija. Književne radove piše i objavljuje pod literarnim imenom Nora Verde. Autorica je prozne knjige Posudi mi smajl i romana Do isteka zaliha. „U novinarstvu inzistiram na promjeni gledišta i diskursa, korekciji svojih stavova i samoregulaciji. Trudim se izlaziti izvan područja vlastite ugode i riskirati“, kaže.

Zadnja izmjena: 18-11-2016 @ 12:46