Jednom šminker - uvijek šminker?

Amy Adams Amy Adams

Nakon relativno uspješnog debija Single Man, modni dizajner i redatelj Tom Ford snimio je svoj drugi film Noćne životinje. Pogledali smo ga na ovogodišnjem Zagreb film festivalu, a distribucija u hrvatskim kinima započinje baš danas.

U centru priče je Susan (Amy Adams), vlasnica umjetničke galerije u L.A.-u koja jedno jutro nakon održavanja umjetničkog performansa u svojem poštanskom sandučiću pronalazi paket u kojem se nalazi rukopis njenog bivšeg supruga Edwarda posvećen baš njoj. Susan je u lošem, potrošenom braku s Huttonom, poslovnim čovjekom koji ganja novac i kojeg jedva viđa. Naša 'sirota mala bogatašica' noćima ne spava, već obuzeta čamotinjom čita roman koji je ispunja strahom i nelagodom.  Naime, na stranicama tog romana kojeg Edward posvećuje upravo njoj, odvija se napeta i mučna priča o obiteljskom čovjeku Tonyju (Jake Gyllenhaal) koji sa suprugom i kćeri tinejdžericom kreće na put autom noću kroz teksašku zabit u kojoj nema ni mobilnog signala. Na cesti susreću automobil s tri nasilnika koji ih izguraju s ceste, povade iz auta i maltretiraju, stavljajući na kušnju oca obitelji i njegov snagu da se odupre nasilju, ali i želju za preživljavanjem. 

Ubrzo uočavamo da je roman kojeg Susan iz noći u noć čita zapravo priča o raspadu njene davne veze i braka s Edwardom, kada se kao mlada studentica poželjela oduprijeti diktatu svoje majke i bogate obitelji, te se unatoč njihovom protivljenju udala za boema i budućeg književnika Edwarda. Brak je trajao kratko, a Susan je shvativši da više ljubi udobnost koju joj pruža lagodan život, kapitulirala nad majčinim proročanstvom o tome kako će joj s godinama sve više nalikovati, zaljubila se u ambicioznog brokera i ostavila Edwarda.

Nakon toga Ford isprepliće dvije priče; onu romantičnu u kojemu vidimo Susan koja sve više sumnja u smisao i ispunjenost života koji vodi i onaj trilerski u kojemu se odmotava radnja Edwardovog romana prepunog nasilja i morbidnih scena u teksaškoj vukojebini.

Susan bolno osvještava da je bila uvjetovana svojim socijalnim statusom i pripadnošću visokoj klasi, s užasom spoznaje koliko je bila okrutna prema nekadašnjem partneru, smatrajući ga naivnim romantikom koji želi postati pisac.  Baš kao i Tonyja, glavnog lika Edwardovog romana, i nju izjeda osjećaj krivnje.

Kao i u njegovom prethodnom filmu, sve je i dalje stylish, Ford pazi na estetiku interijera i eskterijera koje prikazuje, minuciozno kreira kostime i odjeću, telefone, automobile, čaše, pa čak i leševe. Kada u jednoj od scena filma Tony i detektiv kojeg sjajno glumi Michael Shannon, otkrivaju gola i mrtva tijela Tonyjeve supruge i kćeri, vidimo ih položene na glanc novi krvavocrveni kauč i ne možemo se ne pitati „što dovraga ovaj komad namještaja radi u takvoj vukojebini?“ Tijela u spomenutoj sceni izgledaju prije svega poput instalacija, dok motivacije i unutarnji životi protagonista ostaju zamagljeni i nedovršeni.

Površno i hladno Ford se prije svega bavi sumnjama i katarzama visoke klase, kategorijama dobra i zla, previše toga započinjući, no na koncu premalo i završavajući. Izgleda kao da se u ovom filmu Ford na neki svjestan ili nesvjestan način bavi i vlastitom modnom karijerom, shvaćajući kako je desetljeća provedena u svijetu hranjenom taštinama bogatih i moćnih mogao provesti razvijajući vlastiti talent u smjeru neke humanije umjetnosti, poput filmske.

Novi Fordov film doista provocira nekoliko zanimljivih pitanja iz sfera umjetnosti, etike i društvene pravednosti; različite tipove suvremenih maskuliniteta i konfuziju koju proizvodi sukob ranjivih i agresivnih muškaraca, poziciju umjetnika/pisca naspram biznisa kreativnih industrija, te poziciju kustosa na tržištu umjetnina, pa čak i teme poput pisanja i LGBT beskućništva. Ipak, sve ove slojeve Ford u Noćnim životinjama samo ovlaš dotiče, fokusirajući se na podizanje adrenalina nasilnim i uznemirujućim scenama kojima nastoji pokazati da je svladao žanr neonoir trilera.

Zato treba cijeniti neke od lucidnih dijaloga u ovom filmu kroz koje se ipak probijaju važne i kompleksne teme. Unatoč klišeiziranim rečenicama poput „Osjećaš li se ikad kao da ti se život pretvorio u ono što nisi htjela?“ koje su trenutno u optjecaju za reklamiranje filma, Ford u budućnosti ima šansu napraviti film s glavom i repom, koji govori o stvarnim ljudima. Na tom mu putu stoji samo jedna prepreka: mora ponovno izmisliti sam sebe, izliječiti se od potrebe da u svoje filmove kompulzivno gura modu i pozu, te prestati žudjeti da nalikuje svojim idolima poput Hitchcocka.

-----

Antonela Marušić od 1998. godine do danas radi kao novinarka i urednica u dnevnim i tjednim novinama te u neprofitnim medijima u sektorima kulture, glazbe, televizije, civilnog društva, ljudskih prava i nezavisnih medija. Književne radove piše i objavljuje pod literarnim imenom Nora Verde. Autorica je prozne knjige Posudi mi smajl i romana Do isteka zaliha. „U novinarstvu inzistiram na promjeni gledišta i diskursa, korekciji svojih stavova i samoregulaciji. Trudim se izlaziti izvan područja vlastite ugode i riskirati“, kaže.

Zadnja izmjena: 17-11-2016 @ 10:52