Vox filmska školica u utrobi malograđanske obitelji

Obiteljsko okupljanje povodom proslave rođendana ovdje jest pokretač radnje, no više od masnog roštilja, mljackanja mesa i ispraznih razgovora s punim ustima, redateljicu zanima okruženje u kojem se Sandra nalazi. Smjestila ju je u utrobu malograđanske i groteskne mesarske obitelji.

Kako se osjeća Sandra u utrobi u kojoj se našla? Njezin je svijet sobica s prozorom koji je smješten visoko, bez pogleda prema van. Time je pogled na vanjski svijet za Sandru sužen, baš poput njezinog intelekta i drugih životnih izbora.

Redateljica ta mentalna i prostorna ograničenja dočarava i sugestivnom mizanscenom. Tamna, smeđom lamperijom obložena, kičasta kuća u kontrastu je s dvorištem, naoko zelenim, otvorenim i lijepim. No, Hana Jušić se igra i s koloritom, boje su prigušene, izblijeđene i nestvarne, a naoko slobodan prostor dvorišta zapravo je omeđen grmovitom živicom. Sandrini prolasci kroz uske hodnike simbol su klaustrofobične kuće u kojoj živi. Ta kuća pomalo je nalik utrobi, tamna je i skučena i prije svega neprijatna.

Naša junakinja nije samostalna, osjećamo njezinu ovisnost o drugima, ponajprije Tihomiru. Tihomir, od milja Tiho, na prvi je pogled Sandrin životni oslonac, partner. No, sugestivno ime Tiho ne smije nas  zavarati. Itekako koristeći Sandrine ograničene intelektualne sposobnosti, Tiho spremno kontrolira seksualnu igru i infantilizira Sandru do krajnjih granica. Postavlja se pitanje koje su to Sandrine odluke prethodile životu u mesarskoj obitelji i je li ih uopće samostalno donosila.

Atmosfera je turobna, a iz pogleda čudnih članova obitelji učitava se nepovjerenje prema Sandri. Za Sandru je cijela obitelj jedan veliki predator, spremna da ju na koncu zauvijek zatoči u svojoj utrobi. Vrlo prigodno, pred nama se nižu prizori dijelova životinjskog, ali i ljudskog tijela. Za razliku od životinjskog, ljudsko ovdje jest živo, no na dobrom putu da se u igri realnosti i mistike u Sandrinoj percepciji pretvori u životinjsko. Ovakve detalje redateljica ne koristi samo da bi nam ih pokazala, nego da bi nas iznova s njima suočavala. Završetak filma pomalo otkriva čija je percepcija tu zapravo iskrivljena, Sandrina ili ona mesarske obitelji. No, nelagodni se osjećaj tjeskobe vrlo efektno osjeti i zadržava, sugerirajući da je u filmskoj, ali i stvarnoj kući svašta moguće.

 

Piše: Hana Grgić

Tekst je nastao na radionici filmske kritike i analize pod vodstvom Višnje Vukašinović koja je održana u okviru Škole rodno osviještenoga filmskog stavralaštva na 10. Vox Feminae festivalu.

Zadnja izmjena: 01-11-2016 @ 12:28